Kada komunalno društvo javno poziva predstavnike stanara da podnesu zahtjeve za povećanjem broja kontejnera, tada je jasno da se sustav gospodarenja otpadom nalazi u trenutku koji traži ozbiljno preispitivanje. Jer dodatni spremnik može kratkoročno pomoći, može ublažiti pritisak na pojedinim lokacijama i možda privremeno smanjiti nezadovoljstvo građana, ali dodatni kontejner nikada ne može riješiti uzrok problema. On može prikriti posljedicu, ali ne može popraviti model koji očito više ne funkcionira dovoljno dobro.
I upravo je to možda najveći problem hrvatskog gospodarenja otpadom posljednjih godina. Predugo se stvarao dojam da će se složen i osjetljiv sustav riješiti prvenstveno infrastrukturom. Nabavljali su se spremnici, podzemni i polupodzemni sustavi, kartice, boksevi, specijalna vozila, senzori, aplikacije i različita digitalna rješenja. Uloženi su milijuni eura europskog i nacionalnog novca. Ono najvažnije vrlo često je ostajalo po strani, a to je pitanje funkcionalnosti sustava, kvalitete organizacije i ponašanja korisnika.
Upravljanje ili kontrola?
Spremnik sam po sebi ne odvaja otpad. Građanin odvaja otpad. A građanin neće dugoročno sudjelovati u sustavu ako ga smatra nepravednim, nelogičnim, nepreglednim ili potpuno odvojenim od stvarnog života. Ljudi neće ulagati trud ako imaju osjećaj da doprinos nema smisla. Neće odgovorno odvajati otpad ako vide da dio korisnika bez posljedica sustav koristi neodgovorno. I tu počinje erozija povjerenja koja je danas vidljiva u mnogim sredinama.
U praksi danas imamo situacije u kojima jedan dio građana savjesno odvaja biootpad, papir, plastiku i staklo, pere ambalažu i koristi reciklažna dvorišta, dok drugi dio bez odgovornosti sve baca u miješani komunalni otpad. Jedni pažljivo koriste spremnike, drugi ostavljaju vreće pokraj njih, pune kontejnere glomaznim ili građevinskim otpadom i stvaraju dodatni nered koji kasnije postaje problem svih ostalih. Na kraju, svi žive u istom prostoru, svi gledaju isti nered i gotovo svi plaćaju vrlo sličan račun. Dugoročno gledano, takav model jednostavno ne može biti stabilan.
Posebno složen problem predstavljaju višestambene zgrade. Baš tamo individualna odgovornost postaje najmanje vidljiva, a posljedice neodgovornog ponašanja najviše osjećaju ostali stanari. Dovoljno je da nekoliko korisnika ignorira pravila pa da cijeli spremnik postane kontaminiran, prostor oko bokseva neuredan, a frustracija među susjedima svakodnevna pojava. S vremenom se događa nešto još ozbiljnije. Spremnici postupno počinju dominirati javnim prostorom. Ulice se pretvaraju u koridore plastike i metala. Boksevi rastu iz godine u godinu. Sve više prostora zauzimaju spremnici, a sve manje ostaje osjećaj uređenog i funkcionalnog urbanog prostora. Građani tada počinju osjećati da sustav više ne služi njima, nego da oni služe sustavu koji neprestano traži nove prilagodbe, nove spremnike i nove improvizacije. I tu dolazimo do ključnog pitanja. Upravljamo li i dalje sustavom gospodarenja otpadom ili samo pokušavamo kontrolirati posljedice modela koji nikada nije do kraja operativno posložen?
Posebno zahtjevnu situaciju imaju gradovi i općine s izraženim sezonskim opterećenjima. Tijekom turističke sezone količine otpada naglo rastu, struktura otpada se mijenja, a sustav koji je možda tijekom zime funkcionirao relativno stabilno dolazi pod višestruko veći pritisak. Takvi gradovi ne mogu koristiti identičan model za obiteljske kuće, apartmanska naselja, povijesne gradske jezgre i velike višestambene blokove. Potrebna je ozbiljna analitika, fleksibilnost i kontinuirano prilagođavanje stanju na terenu. Bez toga problemi postaju kronični, a jedino vidljivo rješenje postaje dodavanje novih spremnika. No tu nastaje najveća opasnost. Jer ako je odgovor na svaki problem još jedna kanta, tada infrastruktura prestaje biti alat sustava i postaje zamjena za sustav. A to nikada ne može dugoročno funkcionirati.
Privid uspjeha
Najveća pogreška posljednjih godina bila je uvjerenje da se problem otpada može riješiti bez stvarne individualne odgovornosti korisnika. Ne može. Ne može isti račun plaćati obitelj koja uredno odvaja otpad i kućanstvo koje sve baca u miješani komunalni otpad. Ne može se očekivati kvalitetan biootpad bez ozbiljne kontrole sadržaja spremnika. Ne može se govoriti o kružnom gospodarstvu ako odvojeno prikupljeni otpad završava kontaminiran i neupotrebljiv. Ne može se govoriti o zelenoj tranziciji, dok se javni prostor sve više pretvara u prostor komunalne improvizacije. Posebno zabrinjava odnos prema biootpadu, iako upravo biootpad predstavlja najveći potencijal za smanjenje količina miješanog komunalnog otpada. Umjesto razvoja lokalnih sustava kompostiranja, decentralizirane obrade i kvalitetne edukacije građana, biootpad se često svodi samo na dodatnu smeđu kantu bez stvarne kontrole sadržaja. Rezultat je kontaminirani biootpad koji kasnije povećava troškove obrade, otežava proizvodnju kvalitetnog komposta i stvara dodatne probleme komunalnim društvima.
Jednako je problematično što se godinama stvarao privid uspjeha. Statistika je često izgledala bolje od stvarnosti na terenu. Gradovi su se hvalili podijeljenim spremnicima, postocima odvojenog prikupljanja i europskim projektima, dok su građani svakodnevno gledali prepune kontejnere, vreće uz ceste i sustav koji ne funkcionira onako kako je zamišljen. I tu dolazimo do možda najvećeg problema hrvatskog modela gospodarenja otpadom, nedostatka spremnosti da se otvoreno prizna kako određeni modeli nisu dali očekivane rezultate.
A to ne bi smjelo biti tabu. Nije problem priznati da nešto treba mijenjati. Problem je kada se godinama ignorira stvarnost i kada se posljedice pokušavaju prikriti dodatnom infrastrukturom. Komunalna društva tada gase požare iz dana u dan, građani postaju frustrirani, a lokalna politika pokušava izbjeći ozbiljnu raspravu o stvarnim uzrocima problema. No otpad ne čeka političke mandate. On raste svaki dan. Količine otpada rastu, troškovi rastu, očekivanja građana rastu, a prostor za improvizaciju postaje sve manji.
Istovremeno, komunalna društva često se nalaze između regulatornih zahtjeva, financijskih ograničenja i očekivanja građana. S jedne strane, od njih se očekuju visoke stope odvajanja otpada i uredan javni prostor, a s druge strane sustav naplate, kontrola korisnika i operativni modeli često nisu dovoljno jasno definirani. U takvim okolnostima vrlo lako dolazi do svakodnevnog “krpanja” sustava umjesto njegovog strateškog razvoja.
Organizacija je ključ
I zato danas možda više nego ikada treba otvoreno reći da gospodarenje otpadom nije pitanje estetike spremnika niti količine infrastrukture. To je pitanje organizacije društva, odgovornosti i sposobnosti da se uspostavi model koji je dugoročno održiv. Sustav koji građani razumiju. Sustav u kojem postoje jasna pravila. Sustav u kojem odgovorni korisnici osjećaju da njihov trud ima smisla. Sustav u kojem se problemi ne skrivaju dodatnim kantama nego rješavaju kroz kvalitetnije upravljanje.
To znači drugačiji pristup višestambenim zgradama, ozbiljniju kontrolu kvalitete odvajanja otpada, kvalitetniju edukaciju građana, prilagodbu sezonskim opterećenjima, lokalnu obradu biootpada i model naplate koji će konačno razlikovati odgovorne od neodgovornih korisnika. Bez toga će svaki sustav prije ili kasnije doći u istu situaciju, da problem pokušava rješavati stalnim povećavanjem kapaciteta, umjesto povećavanjem kvalitete upravljanja.
Jer problem zapravo nije u tome nedostaje li negdje još jedan spremnik. Problem nastaje onda kada dodatni spremnik postane glavni odgovor na svaki izazov. Tada je jasno da se više ne bavimo upravljanjem otpadom, nego upravljanjem posljedicama loše postavljenog sustava.
