Svjetski poznata crvena londonska telefonska govornica jedan je od najprepoznatljivijih simbola britanske prijestolnice i nezaobilazna kulisa fotografija turista iz cijelog svijeta, no rijetko tko može reći da je visio s njezina vrha, okružen tipičnom londonskom ulicom prepunom crvenih cigli, dok ga fotografiraju u neobičnoj pozi koja prkosi gravitaciji. Upravo takvo iskustvo sada je moguće doživjeti u novootvorenom Muzeju iluzija u Londonu, gdje optičke varke i interaktivne instalacije brišu granicu između stvarnosti i iluzije.
Na svečanom otvorenju 7. svibnja ispred jedne od najpopularnijih instalacija, “Londonske obrnute sobe”, stvorio se velik red. Influenceri i drugi gosti strpljivo su čekali kako bi zauzeli što kreativniju pozu i zabilježili vlastitu verziju izvrnute iluzije tipične londonske ulice. Neki su kopirali poze od onih u redu ispred sebe, drugi su slijedili predložene poze od osoblja muzeja, a treći su sami osmislili vlastito lažno prkošenje gravitaciji.
Na dan otvorenja, ulaz je bio ukrašen plavim balonima, a pozvani gosti, većinom influenceri, ljudi iz poslovne zajednice, ali i diplomacije, nestrpljivo su čekali na red za ulazak u muzej u četvrti Fitzrovia koja se nalazi između užurbanog Sohoa i Oxford Streeta. Često se opisuje kao prijelazna londonska četvrt između dinamičnijih i mirnijih gradskih zona. Ulice su ovdje uže, a na pročeljima zgrada još su vidljivi tragovi stare londonske cigle. U nizu ulica se izmjenjuju kafići, galerije i poslovni prostori.
Rekonstruirani Downing Street
Unutar londonske lokacije smješteno je više od 70 instalacija, a gotovo svaka od njih pretvara se u malu pozornicu za fotografiranje, poziranje s prijateljima i pokušaje hvatanja savršene iluzije. Okupljeni Londončani bili su oduševljeni što se barem u ovom muzejskom okruženju mogu priližiti rekostrukciji poznate 10 Downing Street i pomoću perspektive i pažljivo osmišljene scenografije fotografirati se u pozi u kojoj ostavljaju dojam kao da vise s crnih vrata službene rezidencije britanskog premijera. Bez obzira otvaraju li muzej u Londonu, New Yorku ili Dubaiju, iz kompanije naglašavaju kako svaka lokacija dobiva elemente grada u kojem se otvara, kako bi iskustvo bilo što bliže lokalnoj publici.
“Ovo nije klasičan muzej, već koncept takozvanog edutainmenta, koji spaja edukaciju, zabavu i interaktivno iskustvo u jedno. Upravo je to najveća razlika u odnosu na tradicionalne muzeje -posjetitelji ovdje ne dolaze samo gledati postave, nego aktivno sudjelovati i doživjeti sadržaj”, rekao je Tomislav Hlupić, izvršni financijski direktor u Muzeju iluzija.
Na otvorenju sam bila i sama, kao dio ekipe novinara iz Hrvatske koja je iz prve ruke prolazila kroz iluzije po kojima je muzej postao globalno prepoznatljiv. Nije se sve svodilo samo na prepoznatljive londonske turističke simbole. Dok sam prolazila hodnikom muzeja, pogled mi je skrenuo na ogroman portret punkera naslikanog na zidu. Gdje god bih se pomaknula, činilo se kao da me njegove oči prate. Efekt je bio zabavan i pomalo nestvaran, moglo bi se reći, poput moderne verzije Mona Lise, samo što je umjesto renesansne elegancije prostor dobio buntovnički, moderan štih. Punk je pravi pogodak za prikaz modernog Londona, jer je i sam grad prepun trgovina koji nude brojne majice legendarnih bendova, a dio građana šeta se posebice Camdenom, s ludim pankerskim frizurama. Punk nije bio samo glazbeni pravac koji je nastao u Londonu, nego dio identiteta glavnog grada Velike Britanije. Upravo su londonske ulice sedamdesetih godina iznjedrile bendove poput Sex Pistols i The Clash, čija je glazba postala soundtrack jedne buntovne generacije.
“Iskorištavamo prostor na maksimalan način. Čak i način na koji su eksponati smješteni pomalo djeluje kao iluzija i labirint, jer je naš tim pametno iskoristio svaki kut i time smo dobili percepciju puno većeg prostora, iako je ovo muzej koji se prostire na tisuću kvadrata”, kazao je Luka Novak, izvršni direktor razvoja u Muzeju iluzija.
Soba duhova
Dok su neki eksponati poput punkera čije oči prate posjetitelja pasivni, drugi posve zaokupe sva osjetila i čak promjene osjećaj ravnoteže. Tako je djelovao tunel koji optičkom iluzijom uspije posve ‘izvrnuti’ ljudska osjetila. Na prvi pogled tunel nije djelovao pretjerano zastrašujuće. Tunel, rukohvati sa strane i rotirajući cilindar osvijetljen jakim bojama, djeluju dovoljno bezazleno dok ne zakoračite unutra. Već nakon prvih nekoliko koraka imala sam osjećaj kao da mi se tlo pomiče pod nogama. Iako sam u teoriji znala da podloga miruje, tijelo je reagiralo potpuno drugačije. Instinktivno sam se snažno uhvatila za ogradu kako ne bih izgubila ravnotežu i imala osjećaj da padam.
Što sam se više kretala kroz tunel, to je osjećaj dezorijentacije bio intenzivniji. Kolege novinari hodali su ispred mene i iako sam vidjela da oni hodaju ravno i uspjevaju proći tunel posve sigurno, vlastita ravnoteža meni je govorila nešto sasvim drugo. Zidovi su se vrtjeli oko mene tolikom brzinom da je mozak u jednom trenutku potpuno izgubio osjećaj što se zapravo kreće, a što stoji na mjestu. Upravo se na toj nesavršenoj komunikaciji između vida i sustava za ravnotežu temelji cijela iluzija. U teoriji prolazak kroz ovaj tunel zvuči jednostavno, no u praksi je dovoljno nekoliko sekundi da hodanje ravno postane pravi izazov. Tijekom svečanog otvaranja, na izlazu iz tunela posjetitelji su se nakratko zaustavljali, naslanjajući se na zid ili ogradu dok bi se smijali i provjeravali snimke na mobitelima. Nekima je trebalo nekoliko sekundi da ponovno “uhvate ravnotežu”, kao da se tijelo još nije posve uskladilo s onim što su upravo doživjeli.
“Grand iluzije su tako pozicionirane strateški kako bi u svakom trenu posjetitelja s nečim iznenadili”, kazao je Novak.
To se prolaskom kroz muzej i osjeti, jer u svakom trenutku nešto drugo zaokupi pažnju. Jedna od najnovijih atrakcija, koja se doimala kao specijalni efekti u filmovima, bila je “Soba duhova”, prostorija u kojoj je granica između stvarnog i privida briše. Dvoje posjetitelja sjedilo bi na klupama postavljenima s obje strane stakla, a iz određenog kuta izgledalo je kao da sjede jedno pokraj drugoga. Neki su pokušavali zagrliti osobu “do sebe”, no umjesto dodira ruka bi prošla kroz prazninu, ostavljajući dojam kao da pokušavaju dotaknuti duha. Posjetitelji su pomno proučavali instalaciju, zastajali se nekoliko trenutaka duže, pokušavajući shvatiti gdje završava odraz, a gdje počinje stvarni prostor. Efekt nije djelovao poput klasičnog trika, nego gotovo kao hologram.
Velika konkurencija
Upitan kakva su očekivanja koliko će londonska lokacija biti popularna, Hlupić je rekao: “Vjerujemo da bismo mogli dosegnuti oko 200 tisuća ili više posjetitelja godišnje. Smatram da ovaj prostor, ova lokacija i ovaj grad to svakako mogu podržati. Vidjet ćemo kako će se sve razvijati, ali nadamo se najboljem. Mislim da imamo odličan proizvod i sada je na nama da se u velikoj konkurenciji muzeja koja u Londonu svakako postoji, istaknemo i pokažemo da ono što nudimo zaista vrijedi te da Muzej iluzija prihvate i lokalni posjetitelji i turisti”. Muzej iluzija svoju je priču započeo 2015. godine u Zagrebu, gotovo skromno, kao ideja koja je tada djelovala više kao eksperiment nego kao budući globalni brend. Iz te početne točke, s tek nekoliko ljudi u timu i jasnom vizijom interaktivnog muzeja koji briše granice između edukacije i zabave, postupno se počela razvijati mreža koja će godinama kasnije naći svoje mjesto na nekoliko kontinenata. Danas je Muzej iluzija prisutan u 28 zemalja i na pet kontinenata, ali se njezini počeci i dalje često spominju kao ključni dio identiteta kompanije. Rast u kompaniji više opisuju kao postepen, nego kao munjevit, uz širenje tima koji je s početnih sedam ljudi narastao na oko 120 zaposlenika u Hrvatskoj te nekoliko tisuća suradnika diljem svijeta. U toj transformaciji od lokalnog projekta do globalne mreže, ostala je prisutna ista nit -ideja da se posjetiteljima ponudi iskustvo koje istodobno zabavlja, uči i iznenađuje, bez obzira na to u kojem se gradu nalazi.
“Osnivači su krenuli od vrlo zanimljive ideje koju su uspjeli realizirati, a pokazalo se da je riječ o iznimno uspješnoj priči na lokalnom tržištu u Zagrebu. Nakon toga prirodno je došao i globalni interes pa se poslovanje postupno širilo, dio po dio, zemlju po zemlju. Interes je nastavio rasti, mnogo se poslovanja franšiziralo te smo danas prisutni u čak 30 zemalja”, rekao je Ivan Stipančić, izvršni direktor strategije u Muzeju iluzija.
Najviše ljudi i dalje u – RH
No za čelnike koje stoje iz brenda Muzeja iluzija, ostaje važno da brend bude prepoznat kao domaći.
“Najviše ljudi i dalje nam radi u Hrvatskoj. Trenutačno imamo više od 120 zaposlenih u Hrvatskoj, a u planu je dodatno zaposliti još tridesetak u hrvatskom uredu. Naša baza tako i dalje ostaje u RH. Svi eksponati koje posjetitelji mogu vidjeti proizvode se u Hrvatskoj, a kompletna arhitektura muzeja također je potekla iz ideja hrvatskih stručnjaka”, naglasio je Novak. Muzej pritom ne staje samo na vizualnim instalacijama i prostornim iluzijama. Dio prostora posvećen je i mozgalicama te zadacima koji zahtijevaju punu koncentraciju i brzo prilagođavanje načinu na koji mozak obrađuje informacije. U tom sam se dijelu muzeja i sama zadržala dulje nego što sam očekivala, jer su zadaci naizgled jednostavni, ali vrlo brzo pokažu koliko nas percepcija može zavarati. Jedan od njih bio je kviz u kojem sam morala pritisnuti tipku boje kojom je ispisana riječ, a ne pročitati drugu boju koja je napisana. Tako se pred očima pojavila riječ “crvena” ispisana žutom bojom, no točan odgovor nije bila crvena, nego žuta, iako mozak čita značenje riječi. Takvi interaktivni zadaci dio su ponude Muzeja iluzija u svim njegovim lokacijama diljem svijeta, gdje se kroz igru i zabavu posjetiteljima na sličan način demonstrira kako percepcija može biti varljiva. Ideja rođena u Zagrebu danas je doista posvuda.
“Pogrešno je na ovu priču gledati isključivo kroz pitanje je li nešto ‘hrvatska firma’ i hoće li ostati takva. Ovo je privatna kompanija kao i svaka druga. Pravi uspjeh je u tome što smo na američkom tržištu prepoznati s proizvodom koji je nastao u Hrvatskoj. To je suština cijele priče. Na kraju krajeva, porezi se plaćaju ondje gdje posluješ, bilo u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu ili Danskoj, i svugdje drugdje gdje imamo prisutnost na tržištu. No ono što je najvažnije jest činjenica da iza svega stoje hrvatski ljudi, hrvatsko znanje i sposobnost. Pokazali smo da se iz Hrvatske može stvoriti proizvod koji je globalno prepoznat i uspješan, i mislim da je upravo to ključna poruka cijele priče”, naglasio je Hlupić.
