Postoje nastavci koje nitko nije tražio i postoji “Vrag nosi Pradu 2”, koji se pojavio kao neki bivši suprug koji se, usred noći, javi nakon deset godina s porukom: “Hej, jesi budna?” U vremenu kada se apsolutno sve reciklira, od trendova do trauma, bilo je samo pitanje vremena kada će se vratiti novi nastavak kultnog kinohita “Vrag nosi Pradu”. Samo što u ovom slučaju ne nosi Pradu, već vlastiti legacy kao torbicu za koju više nijedna žena ne želi priznati da je ima u ormaru.
Prilagodiš se ili nestaneš
Film očajnički želi biti “reunion” epizoda, i to mu je uspjelo. No kako mnogi kritičari već pišu, ne onako kako smo to baš očekivali. Kada se 2006. pojavila Miranda Priestly, nismo je doživjeli samo kao šeficu, već doslovce kao klimatski uvjet. Ili se prilagodiš, ili nestaneš. Slavna Meryl Streep nije igrala negativku, glumila je sustav, savršeno ispeglan, potpuno ravnodušan prema svom privatnom životu i činjenici da ponekad moraš i spavati. Prvi je film tada prodavao fantaziju mode, ali svi smo zapravo kupili priču o ambiciji i cijeni koju za nju plaćaš karticom na rate. I upravo zato je prvi film funkcionirao, bio je o tome koliko daleko si spreman ići da bi uspio i koliko ćeš pritom izgubiti.
Zanimljivo je napomenuti usporedbu da je u doba prvog filma časopis Vogue nekima bio kao Biblija, a danas je to TikTok. Moda je bila kao neki zatvoreni klub samo za VIP klijentelu, dok je danas otvorena svima. To zvuči O. K., dok ne shvatiš na kraju da svi izgledamo isto, samo uz različite filtre, barem na društvenim mrežama. Film je prije dvadeset godina doživio svoj vrhunac jer je publici pružio tu potrebnu fantaziju, ali i nešto s čime se mogla poistovjetiti. S jedne strane, želiš biti dio tog svijeta, a s druge osjećaš nelagodu dok gledaš koliko brzo te može progutati. I ta napetost između želje i odbojnosti bila je ključ. Nije to bio samo film o modi, bio je to film o odrastanju, kompromisima i trenutku kada shvatiš da uspjeh izgleda bolje izvana nego iznutra.
Gotovo dvadeset godina kasnije, gledajući novi nastavak u polupraznoj kinodvorani, i to na premijeri, “Vrag nosi Pradu 2” više ne izgleda kao fantazija, nego kao upozorenje koje smo nekad očito pogrešno percipirali. Da objasnim, ono što je 2006. godine djelovalo kao glamur, a koji je uključivao beskrajan radni dan, stalnu dostupnost i šeficu koja ti jednim pozivom uništi vikend, danas ima ime – “burnout” i službeno je postala dijagnoza. U međuvremenu smo, na sreću, naučili govoriti o granicama, mentalnom zdravlju i “work-life balanceu”. Ali, ironija je da je svijet rada postao još zahtjevniji, samo što sada dolazi zapakiran u fleksibilnost i pasivno-agresivne “friendly reminder” e-mailove.
Na vašu žalost, ako ste ljubitelj kultnog filma, moram vas razočarati i reći kako Miranda Priestly više nije aspiracija. Ona je relikt jedne ere koja pod svaku cijenu želi biti, u novom nastavku, pomalo lošija kopija nekadašnje urednice Voguea Anne Wintour.
Radnja vraća u Runway, ali…
Mali “spoiler alert”, neugodno sam bio iznenađen činjenicom da se u novom nastavku Miranda Priestly ne sjeća svoje nekadašnje asistentice, junakinje Andy Sachs. Prijateljica s kojom sam išao gledati film rekla mi je: “Pa to su napravili po teoriji da se, navodno, ni Anna Wintour ne sjeća svojih asistentica koje su je optuživale za mobing i nakon posla s njom iznosile njezin prljavi veš”. O. K., ali taj dio izgledao je dosta neuvjerljivo, čak su karakter moćne i odvažne Mirande stavili u poziciju senilne starice, što svakako ne povezujemo s onim što je dosad predstavljala. U tom kontekstu “Vrag nosi Pradu 2” dolazi s prilično nezahvalnim zadatkom, a to je vratiti priču u svijet koji je u međuvremenu prošao toliko toga, kao da se raspao i ponovno sastavio po potpuno različitim pravilima. Radnja nas vraća u Runway, ali to više nije isti svijet. Kao što je to bila stvar u prvom nastavku, da print-mediji imaju najveću moć. Danas je slučaj da se taj autoritet rasipa, a moda više ne dolazi odozgo prema dolje, nego iz algoritma koji jednako brzo stvara i briše trendove.
Novi nastavak filma to kao da prepoznaje, ali često djeluje kao da promatra promjenu izvana, umjesto da je uistinu razumije. Naglasit ću kako je nostalgija glavno gorivo. I to se osjeti. Povratak poznatih likova ima svoju težinu i šarm, dijelom zato što publika već zna pravila igre. No isti taj osjećaj poznatog ponekad postaje zamor i uteg. Redatelj David Frankel i scenaristica Aline Brosh McKenna kao da su konstantno balansirali između želje da kažu nešto novo i potrebe da se ponovi ono staro, što sugerira na činjenicu da je dovoljno dobar da ga pratiš, ali nedovoljno hrabar da te iznenadi. Vizualno, kao i u prvom filmu, sve izgleda besprijekorno. Moda je i dalje spektakl, kadrovi su dotjerani, a ritam brz i atraktivan. No iza tog sjaja kao da nešto nedostaje, neka stvarna težina. Kao da listate savršeno stiliziran editorijal, ali brzo ga zaboravite. Isto tako, pokušaj da se prikaže moderna modna industrija otvara zanimljiva pitanja, ali ih rijetko razrađuje do kraja. Za razliku od prvog dijela filma prije dvadeset godina, kada isto nije “promijenio modu” u smislu da je stvorio nove trendove, ali je imao ogroman utjecaj na to kako publika vidi modu, i to je možda još važnije. Prije tog filma, moda je za većinu ljudi bila ili nedostižna ili nešto površno. Nakon njega postala je priča.
Film je prvi put širokoj publici dao osjećaj da zaviri iza kulisa – kako nastaju trendovi, koliko je taj svijet kompetitivan i koliko je zapravo brutalan. Veliku je ulogu imala i stilistica svih uloga Patricia Field, koja je kombinirala luksuzne brendove s mnogim dostupnim komadima odjeće te je time stvorila estetiku koja je bila aspiracijska, ali ne potpuno nedostižna. Rezultat? Ljudi su počeli kopirati stil, a ne ga samo gledati. Lik Andy Sachs postao je praktički pravi “makeover” iz obične djevojke u modno osviještenu i “svježiju” verziju sebe.
A Miranda Priestly? Ona je učinila da moda izgleda kao moć. Ne samo estetika, već alat kontrole, statusa i autoriteta. Zapravo, možda je najvažnije što je film popularizirao ideju da moda nije samo odjeća, nego jezik, način na koji komuniciraš tko si, kamo pripadaš i koliko vrijediš u određenom sustavu. Drugim riječima, nije promijenio što nosimo, nego zašto nosimo.
Također, Vogue je nekada bio vrh piramide, “institucija” koja je definirala što je važno u tom ekstravagantnom svijetu. Danas tu ulogu imaju društvene mreže i algoritam koji secira najvažnije. Novi nastavak pokušava to objasniti i shvatiti, no odaje dojam da i sam ne zna kako se postaviti prema tom svijetu u kojem više nema jasnih pravila.
Miranda dominira, ali…
Likovi su, očekivano, najjači kada se oslanjaju na ono što već poznajemo. No ima pomalo i trenutaka iznenađenja. U film su uvršteni i ekscentrični statisti koji prikazuju pop-kulturu današnjeg življenja. Za primjer bih naveo transrodne muškarce, ali i neka poznata imena koja su dobila ulogu u samo jednom kadru, kao što je nekadašnja glavna dizajnerica Versacea Donatella Versace. Glazbenica Lady Gaga također se pojavljuje u nekoliko kadrova, a najzanimljiviji je spektakl koji je izvela na modnoj reviji časopisa Runway. Slavna Lucy Liu zasjala je kao “badass girl” u novom nastavku, a tu su se našle i nove interesantne uloge koje su utjelovile Tracie Thomas, Pauline Chalamet, Rachel Bloom, Helen J. Shen, Ashley Graham te Simone Ashley.
Miranda Priestly, tj. slavna Streep, i dalje dominira scenom, ali, kao što sam već naveo, s dozom umora koji prije nije postojao. Njezina kontrola više nije apsolutna, a autoritet prilagođava novim pravilima. To je zanimljiv pomak, ali isto joj oduzima dio onoga što ju je činilo gotovo mitskom figurom. Čak se i Andy Sach zgrozi kada vidi bivšu šeficu Mirandu kako sama vješa svoj kaput ili kako upravo ona odrađuje novinarski intervju, što je u prvom dijelu bilo apsolutno nezamislivo. Tako smo upoznali drukčiju Mirandu, nekako emotivnu i krhku, ali opet u nekim značajnim trenucima strogu i drsku. Andy Sachs, koju utjelovljuje Anne Hathaway, više nije naivna početnica, nego osoba koja je prošla cijeli krug i sada se suočava s pitanjem ima li smisla vraćati se tamo odakle je jednom pobjegla.
Tu je i elegantni Nigel, kojeg glumi Stanley Tucci, koji u dubini sebe želi napredovati i zasjati u punom sjaju, a na kraju mu se ipak otvara i ta mogućnost. On je kao lik ostao vjeran pijetetu i lojalnosti koju na kraju filma još jednom potvrđuje i sama Andy. “Persona non grata”, odnosno Emily Blunt doživjela je vrhunac karijere. Evoluirala je u buduću vlasnicu Runwaya, no na kraju joj netko drugi (da ne otkrivam tko), ipak pomrsi planove. “Ti nisi vizionarka, ti si prodavačica”, rečenica je koja mi se urezala u sjećanje kada ju je prekorila Miranda. Među likovima i dalje vlada neka napetost, ali je nekako neprirodno isforsirana da bih u nju vjerni gledatelj povjerovao.
Horor sa Chanelovim torbama
U novom filmu kultnih scena gotovo i da nema, a u prvom ih imamo napretek. Kada je Andy prvi put došla u Runway, dok svi panično reagiraju na Mirandin dolazak u redakciju, bez puno priče i riječi odmah smo shvatili tu hijerarhiju. To je bila kao simpatična horor-scena, samo sa Chanelovim torbama. Miranda završava razgovor jednim tihim “That’s all”, izgovorenim gotovo nezainteresirano, ali opet toliko moćno.
Scena koja mi se urezala u sjećanje je i ona kada Andy mora nabaviti neobjavljeni rukopis Harryja Pottera za Mirandine blizanke, a što je zapravo savršen prikaz apsurdnih zahtjeva u toksičnim radnim okruženima i koliko daleko ljudi idu da bi drugima udovoljili. Simbol biranja sebe umjesto karijere, toliko snažan, a opet jednostavan upravo je onaj kada Andy baca mobitel u fontanu i odlazi. Završni susret u prvom filmu Andy i Mirande je onaj u automobilu, bez preteških riječi, samo priznanje između dvije žene koje razumiju što se dogodilo…
Bio je trenutak
Ako postoji jedna stvar koju ovaj film jasno pokazuje, to je stanje Hollywooda danas. Nastavci se ne rade zato što postoji nužna priča, već zato što postoji prepoznatljivo ime. I u tome nema ničeg posebno skrivenog, publika zna pravila igre jednako kao i industrija. “Vrag nosi Pradu 2” nije iznimka, on je, rekao bih, “simptom”. Uredan, gledljiv, u rijetkim situacijama duhovit, ali i svjestan da postoji prvenstveno zato što može. To ne znači da je film nužno loš.
Ima nekih trenutaka koji funkcioniraju, dinamiku koja podsjeća zašto je original bio uspješan i malo šarma da ga se isplati pogledati. Ali isto tako ne uspijeva pobjeći vlastitoj sjeni. Ključan problem je što prvi film nije bio samo uspješan, bio je trenutak. A trenutke je gotovo nemoguće replicirati. Na kraju, nije stvar u modi, poslu ili statusu. Stvar je u izboru. U onom trenutku kada odlučiš hoćeš li ostati i igrati po pravilima ili otići i pokušati nešto drugo. A taj trenutak, za razliku od trendova, nikada ne izlazi iz mode. Ako je prvi film bio fantazija o uspjehu, ovaj je podsjetnik koliko se ta fantazija promijenila. I koliko danas više ne želimo nužno biti dio tog svijeta, bez obzira na to koliko dobro bili odjeveni.
