Ono što se u hrvatskom političkom imaginariju često prikazuje kao povijesno “pomirenje” Udbe i Norvala do dana današnjeg nije proizvelo stabilizaciju političkog prostora, nego njegovu trajnu simboličku inerciju. Umjesto zatvaranja povijesnih konflikata, dobivena je njihova stalna reciklaža u obliku crveno-crnog hrvatskog ruleta: mehanizma u kojem se isti povijesni označitelji neprestano redistribuiraju među političkim akterima, bez stvarne promjene strukture odnosa moći. Taj rulet ne proizvodi događaje, nego njihove interpretativne simulacije; ne proizvodi politiku kao autonomnu sferu, nego njezinu stalnu reprodukciju kao napetosti. Povijest se u tom okviru ne dovršava, nego se kontinuirano reciklira kao resurs političke legitimacije. Upravo zato poprima farsični karakter: ne zato što je prošlost nestala, nego zato što je postala beskonačno raspoloživa za reinterpretaciju unutar iste zatvorene strukture.

Ključni učinak takvog režima nije samo održavanje simboličke polarizacije, nego i oblikovanje načina na koji se uopće razumije političko. U prostoru strukturiranom kroz trajnu binarnu opoziciju crvenog i crnog brišu se razlike između različitih registara modernih političkih i ekonomskih pojmova. Pojmovi se ne analiziraju prema svojoj unutarnjoj logici, nego prema mjestu koje zauzimaju unutar polarizacijske sheme. Upravo tu dolazi do prijeloma koji se često pogrešno doživljava kao skok s povijesne na ekonomsku analizu. Naime, u takvom diskurzivnom okruženju liberalna demokracija više se ne razumije kao proceduralni politički poredak, nego kao ideološki paket koji se automatski povezuje s ekonomskim transformacijama kasnog 20. stoljeća. Time se briše razlika između liberalne demokracije kao političkog okvira i neoliberalizma kao specifične ekonomske i upravljačke racionalnosti.

Neoliberalizam tada postaje interpretativni “kontejner” za sve negativne učinke tranzicije: privatizaciju, socijalnu fragmentaciju i deregulaciju. No ti se procesi ne analiziraju kao rezultat određenog ekonomskog modela, nego se retroaktivno pripisuju samoj ideji liberalno-demokratskog poretka. Nastaje zamjena razina: politički liberalizam se identificira s ekonomskim neoliberalizmom, iako oni nisu ni pojmovno ni povijesno identični.

Ta zamjena nije slučajna, nego proizlazi iz strukture crveno-crnog ruleta. Sustav koji opstaje na trajnoj simboličkoj polarizaciji ne može stabilno razlikovati institucionalne razine modernosti, jer bi takvo razlikovanje razgradilo samu logiku konflikta. Ako se liberalna demokracija razdvoji od neoliberalne ekonomije, tada nestaje mogućnost njezine jednostavne delegitimacije kao “stranog” ili “uvoznog” poretka.

Neutralnost proizvodi otpor

U tom smislu liberalna demokracija u hrvatskom kontekstu pojavljuje se kao paradoks: istodobno normativni horizont političke modernosti i potencijalna prijetnja simboličkoj ekonomiji ruleta. Njezina proceduralna neutralnost kao i sposobnost da razdvaja političku odluku od povijesne mitologije, uvodi mogućnost institucionalne odgovornosti koja nije vezana uz povijesne alibije.

Upravo ta neutralnost proizvodi latentni otpor. Ona otvara prostor u kojem politička legitimacija više ne proizlazi iz povijesne pripadnosti, nego iz proceduralne valjanosti. Time se prekida mogućnost stalnog premještanja političke odgovornosti u prošlost. Zbog toga se umjesto konsolidacije liberalnodemokratskog poretka održava potreba za reprodukcijom crveno-crnog konflikta. On ne funkcionira kao stvarni politički antagonizam, nego kao upravljačka matrica koja stabilizira inače fragmentiran politički prostor kroz simboličku napetost. Njegova funkcija postaje osobito vidljiva u trenucima kada se pojave zahtjevi za “neutralnim” institucionalnim okvirom — bilo kroz europske integracije, pravnu standardizaciju ili povijesnu transparentnost. Tada se reaktiviraju fantazmatske konstrukcije koje služe kao opravdanje za očuvanje postojeće polarizacije.

U tom smislu, crveno-crni rulet nije nerazriješena povijest, nego njezina institucionalizirana forma: način na koji se izbjegava susret s političkom sadašnjošću tako da se ona neprestano prekodira u povijesni konflikt. Liberalna demokracija pritom ostaje njegova strukturna granica – ne zato što bi bila neprihvaćena, nego zato što bi njezina dosljedna primjena ukinula potrebu za samim ruletom.

Paradoks liberalne demokracije
u Hrvatskoj

Liberalna demokracija u suvremenom političkom imaginariju predstavlja vrhunac političkog razvoja: sustav koji jamči slobodu, pluralizam i ravnotežu moći. Međutim, hrvatsko iskustvo pokazuje dubok paradoks — upravo ondje gdje bi liberalna demokracija trebala omogućiti razvoj građanskog društva, ona se pojavljuje kao njegov nadomjestak, pa čak i prepreka.

Razlog nije u samoj ideji liberalne demokracije, nego u načinu na koji je povijesno uspostavljena. Hrvatska je u demokratski poredak ušla bez ključnog prekida s prethodnim režimom. Izostanak lustracije nije samo moralni ili pravni problem, nego strukturalni: omogućio je kontinuitet političkih, obavještajnih i ekonomskih elita koje su se prilagodile novim okolnostima. Umjesto diskontinuiteta, dobiven je hibrid – formalno demokratski sustav s dubokim nedemokratskim naslijeđem. U takvom kontekstu liberalna demokracija nije postala prostor slobodne političke artikulacije, nego okvir unutar kojega se reproducira postojeća raspodjela moći. Institucije postoje, ali ne proizvode stvarnu političku alternativu. Izbori se održavaju, ali ne dovode do suštinskih promjena. Političke razlike postoje, ali su reducirane na simboličku razinu.

Tu dolazimo do ključnog mehanizma: proizvodnje ideološkog sukoba koji nadomješta stvarni politički antagonizam. Umjesto sukoba oko ekonomskih modela, socijalnih politika ili razvojnih strategija, politički prostor strukturiran je oko povijesnih identiteta i emocionalnih podjela. Tako nastaje trajna bipolarizacija koja ne odražava realne društvene sukobe, nego služi njihovom prikrivanju. Taj fenomen može se razumjeti kroz koncept ideološke fantazme. Nije riječ o tome da ljudi “ne znaju” da je podjela umjetna; ona funkcionira upravo zato što je prepoznata, ali se prema njoj djeluje kao da je stvarna. Takva fantazma ima dvostruku funkciju: stabilizira politički sustav i onemogućuje pojavu autentične građanske pozicije.

Upravo tu liberalna demokracija u Hrvatskoj ulazi u krizu. Ne uspijeva proizvesti ono što joj je temeljni preduvjet — građanina kao političkog subjekta. Umjesto toga, politički prostor ispunjavaju kolektivni identiteti, povijesne projekcije i ideološki rituali. Građanin kao nositelj racionalnog političkog izbora ostaje odsutan, a njegovo mjesto zauzimaju konstrukcije pripadnosti.

Zato se može reći da u Hrvatskoj liberalna demokracija postoji formalno, ali ne i stvarno. Prisutna je kao institucionalni okvir, ali odsutna kao društvena praksa. Upravo ta razlika između forme i sadržaja otvara prostor za ključnu tezu: problem nije u nedostatku demokracije, nego u njezinoj specifičnoj, izokrenutoj realizaciji.

Proizvodnja ‘crveno-crnog’ sukoba i blokada demokracije

Ako je prvi problem hrvatske liberalne demokracije njezin nastanak bez stvarnog raskida s prošlošću, drugi je način na koji se taj nedostatak prikriva. Ključni instrument tog prikrivanja jest stalna proizvodnja ideološkog sukoba koji se u javnom prostoru pojavljuje kao temeljna politička podjela. Taj sukob, reduciran na simboliku “crvenih” i “crnih”, ne funkcionira kao stvarni politički antagonizam, nego kao njegov nadomjestak. U klasičnim demokracijama političke se razlike artikuliraju kroz sukob interesa — primjerice između rada i kapitala, različitih ekonomskih modela ili društvenih vizija. U hrvatskom slučaju takav sadržajni sukob izostaje; politička scena strukturirana je oko povijesnih identiteta i emocionalno nabijenih narativa.

Time se stvara začarani krug: budući da ne postoje jasne programske razlike, razlika se mora proizvesti – i to u prošlosti. Povijest prestaje biti predmet refleksije i postaje instrument političke mobilizacije. Umjesto kretanja naprijed, društvo se stalno vraća u simboličke sukobe koji su odavno izgubili realnu političku supstancu.

Važno je naglasiti da nije riječ o spontanom društvenom procesu. Ova bipolarizacija ima jasnu funkciju: omogućuje stabilnost postojećeg poretka. Dvije suprotstavljene strane, iako deklarativno u sukobu, međusobno se legitimiraju — svaka svoju političku nužnost crpi iz postojanja druge. Bez “opasnosti” protivnika nestaje i razlog vlastitog političkog opstanka. U tom smislu sukob “crvenih” i “crnih” nije znak političke vitalnosti, nego simptom njezina izostanka. On zamjenjuje stvarni pluralizam i pretvara politički prostor u zatvoreni krug unutar kojega se vlast reproducira bez obzira na formalne promjene. Smjena političkih aktera ne znači promjenu politike, nego rotaciju unutar istog sustava.

Ovdje se jasno vidi veza s izostankom lustracije. Da je došlo do stvarnog raskida s prethodnim režimom, politički prostor morao bi se izgraditi na novim temeljima – na programima, interesima i vrijednostima. Budući da su strukture moći ostale netaknute, bilo je nužno proizvesti alternativni princip političke diferencijacije. Povijesni sukobi pokazali su se idealnima: dovoljno snažni da mobiliziraju emocije, a dovoljno “prazni” da ne ugrožavaju stvarne odnose moći. Tako nastaje situacija u kojoj se društvo ponaša kao da je podijeljeno oko temeljnih pitanja, iako ta podjela nema stvarni sadržaj. Ideološka fantazma postaje operativna stvarnost: ljudi djeluju u skladu s njom, institucije je reproduciraju, a politički sustav na njoj počiva. Najvažnija posljedica toga jest suspenzija građanske politike. Građanin, kao subjekt koji donosi odluke na temelju racionalne procjene vlastitih interesa, nema prostor za djelovanje. Umjesto njega pojavljuju se kolektivni identiteti koji djeluju po logici pripadnosti, a ne izbora. Time se poništava sama srž liberalne demokracije.

U takvim okolnostima postaje jasno zašto liberalna demokracija u Hrvatskoj ne uspijeva. Njezin formalni okvir nije dovoljan da nadvlada duboko ukorijenjene mehanizme reprodukcije moći. Štoviše, taj okvir postaje sredstvo njihove stabilizacije: omogućuje privid demokratskog života, dok se stvarna politika odvija izvan dosega građana.

Liberalna demokracija kao mehanizam očuvanja moći

U prethodnim koracima pokazano je kako je hrvatski politički sustav nastao bez stvarnog diskontinuiteta i kako se stabilizira kroz umjetno proizveden ideološki sukob. Iz toga slijedi završni korak: razumjeti zašto liberalna demokracija u takvom kontekstu ne samo da ne rješava problem, nego ga učvršćuje. Ključ je u tome što liberalna demokracija pretpostavlja već formiranog građanina i već uspostavljene autonomne institucije. U Hrvatskoj nije bilo ni jednoga ni drugoga. Umjesto građanske političke kulture dobiven je kontinuitet kolektivnih identiteta, a umjesto autonomnih institucija – mreže utjecaja koje nadilaze formalne okvire vlasti. U takvim okolnostima demokratski mehanizmi ne razgrađuju postojeće strukture moći, nego ih legitimiraju.

Drugim riječima, izbori, parlament i političke stranke ne djeluju kao instrumenti promjene, nego kao rituali potvrde. Oni proizvode dojam političke slobode, dok se ključne odluke donose unutar zatvorenih krugova. Zato se stječe dojam da su političke razlike minimalne, a politike zamjenjive: mijenja se retorika, dok temeljni obrasci ostaju isti.

U toj situaciji posebno je važan mehanizam diskreditacije svake ozbiljne alternative. Svaki pokušaj dovođenja u pitanje postojećeg poretka brzo se označava kao opasan, ekstreman ili retrogradan. Povijesno iskustvo 20. stoljeća pritom služi kao univerzalni argument: svaka kritika sustava lako se povezuje s prijetnjom novih totalitarizama. Time se prostor političke imaginacije sužava – ne zato što alternative ne postoje, nego zato što ih je unaprijed delegitimirano.

Ovdje dolazi do obrata početne intuicije: problem nije u tome što je liberalna demokracija preslaba, nego u tome što je u ovom obliku previše funkcionalna. Ona učinkovito stabilizira sustav u kojem stvarna moć ostaje nedodirnuta. Upravo zato se može doimati “opasnom” – ne zato što ugrožava društvo, nego zato što onemogućuje njegovu transformaciju.

Posebno mjesto u tom mehanizmu ima izostanak lustracije. Budući da nikada nije došlo do jasnog razgraničenja s prethodnim režimom, svaka rasprava o toj temi i dalje izaziva snažne reakcije. Ne doživljava se kao pitanje pravde ili institucionalne odgovornosti, nego kao prijetnja postojećem poretku. Zato se neutralizira istim obrascem: moralnom diskvalifikacijom i prebacivanjem rasprave u sferu ideoloških sukoba. Time se zatvara krug: sustav nastao bez prekida s prošlošću reproducira se kroz kontrolirani sukob i brani diskreditacijom svake alternative. Liberalna demokracija, umjesto da bude sredstvo razrješenja tog nasljeđa, postaje njegov ključni zaštitni okvir.

Tvrdnja da liberalna demokracija u Hrvatskoj “ne uspijeva” zapravo je nedovoljno precizna. Ona uspijeva – ali u pogrešnoj stvari. Održava stabilnost sustava koji počiva na odsutnosti stvarne političke konkurencije i na zamjeni stvarnih problema simboličkim sukobima. Upravo zato najveći izazov za hrvatsko društvo nije uvođenje novih demokratskih mehanizama, nego stvaranje uvjeta u kojima bi oni mogli dobiti stvarni sadržaj. Bez toga, liberalna demokracija ostaje ono što već jest: forma bez supstance, procedura bez politike i okvir koji više skriva nego što otkriva stvarne odnose moći.

Granica hrvatske demokracije

Ako se sve prethodno uzme u obzir, dolazi se do neugodne, ali teško izbježne spoznaje: problem hrvatske politike nije u tome što je nedovoljno demokratska, nego u tome što je demokracija uspostavljena bez razrješenja vlastitih temelja. Liberalna demokracija nije rezultat unutarnjeg razvoja građanskog društva, nego okvir kojem su se postojeće strukture bez većih poteškoća prilagodile. U tom smislu, izostanak lustracije nije samo propuštena povijesna prilika, nego ključni moment koji je odredio narav cijelog sustava. Omogućio je da se politički kontinuitet prikrije diskontinuitetom forme. Nova država, nove institucije i novi politički jezik stvorili su privid promjene, dok je raspodjela moći ostala uvelike nepromijenjena.

Zato liberalna demokracija u Hrvatskoj ne djeluje kao korektiv vlasti, nego kao njezin štit. Ona osigurava legitimaciju bez odgovornosti i pluralizam bez stvarne alternative. U takvom sustavu najveća opasnost nije radikalna opozicija, nego mogućnost da se pojavi autentična građanska politika koja bi razbila postojeći obrazac. Upravo zato se takva mogućnost unaprijed neutralizira. Povijesni sukobi služe kao stalni podsjetnik na “opasnosti” koje navodno prijete društvu, čime se održava potreba za postojećim akterima kao čuvarima stabilnosti. Time se zatvara prostor za treću poziciju – onu koja ne bi bila ni nastavak prošlih ideologija ni njihov prividni korektiv.

Paradoks je potpun: liberalna demokracija, koja bi trebala omogućiti pluralizam i razvoj političke svijesti, postaje okvir unutar kojega se ti procesi blokiraju. Ne proizvodi građanina, nego ga zamjenjuje ulogama unutar unaprijed zadanog sukoba. Ne oslobađa politički prostor, nego ga organizira tako da ostane zatvoren. Zato se može reći da je najveći problem hrvatske politike upravo u tome što njezin demokratski oblik skriva nedemokratski sadržaj. Dok god taj raskorak postoji, svaka promjena ostat će površinska, a svaka politička borba unaprijed ograničena.

U tom svjetlu, pitanje nije kako dodatno učvrstiti liberalnu demokraciju, nego kako joj dati stvarni sadržaj. Bez suočavanja s kontinuitetima i bez razbijanja ideoloških obrazaca koji održavaju postojeći sustav, ona ostaje ono što jest: stabilna, funkcionalna — i suštinski neuspješna.