U hrvatskom sustavu gospodarenja otpadom rijetko se događa da jedna izmjena pravilnika ima potencijal promijeniti način na koji promatramo cijeli sustav gospodarenja biootpadom. Upravo to dogodilo se izmjenom članka 36. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o gospodarenju otpadom (NN 138/24) kojom se uvodi mogućnost da jedinice lokalne samouprave same definiraju metodologiju, način i odgovornu osobu za utvrđivanje količine oporabljenog, odnosno recikliranog komunalnog biootpada.
Život u paradoksu
Na prvi pogled riječ je o administrativnoj fleksibilnosti, jednoj od mnogih izmjena koje prolaze ispod radara javnosti, bez većeg interesa i bez ozbiljnije stručne rasprave. U stvarnosti riječ je o prijenosu odgovornosti i redefiniranju samog pojma rezultata u sustavu gospodarenja otpadom, jer ono što se do sada nije mjerilo sada se može računati, a ono što se računa vrlo brzo postaje temelj donošenja odluka, financijskih modela i procjene uspješnosti. Godinama smo građane pozivali na odvajanje biootpada, educirali ih, dijelili kompostere i promovirali kućno kompostiranje kao temelj održivog sustava, ali istovremeno smo živjeli u paradoksu u kojem je sav taj trud bio stvaran, ali za sustav potpuno nevidljiv.
Biootpad koji je završavao u komposterima, odnosno dvorištima nije postojao u službenim evidencijama, nije se vagao, nije se transportirao i nije ulazio u izvješća, čime je sustav bio metodološki nepotpun i operativno podcijenjen. Danas se to mijenja i to na način koji ima potencijal redefinirati cijelu logiku sustava. Primjena metodologija omogućuje uključivanje kućnog kompostiranja u službene brojke i time prvi put priznaje da sustav gospodarenja biootpadom ne završava na rubu spremnika, nego se nastavlja u dvorištima građana. U praksi ne postoji jedinstveni model, već niz različitih metodologija koje proizlaze iz tumačenja dostupnog zakonodavnog europskog okvira. Dok se u nekim sredinama primjenjuju modeli temeljeni na projekciji prosječnih količina biootpada po korisniku, druge jedinice lokalne samouprave koriste pristupe koji se oslanjaju na broj aktivnih korisnika, procjene udjela biootpada u ukupnom otpadu i morfološke analize.
Rezultat su tisuće tona biootpada koji nikada nisu prošli kroz sustav, ali se priznaju kao obrađeni. Takve brojke mijenjaju percepciju uspješnosti sustava, ali i otvaraju pitanje što mjerimo. U pozitivnom smislu, to je korak koji je struka godinama zagovarala. Kućno kompostiranje je najjednostavniji, najjeftiniji i dugoročno najodrživiji način gospodarenja biootpadom jer eliminira potrebu za transportom, smanjuje operativne troškove, smanjuje emisije i vraća organsku tvar u tlo tamo gdje je nastala. U kontekstu rastućih troškova odlaganja i sve većih regulatornih pritisaka to nije samo ekološko nego i ekonomsko pitanje. No, upravo zato što je ta promjena važna ona otvara i niz ozbiljnih pitanja koja se ne smiju ignorirati. Prvo i najvažnije odnosi se na metodologiju. Europska pravila jasno definiraju kako se količine biootpada, odvojenog i obrađenog na izvoru, mogu izračunavati, ali još važnije definiraju uvjete pod kojima se takve procjene smatraju vjerodostojnima. Metodologija dopušta i izravno i neizravno mjerenje, ali zahtijeva reprezentativno uzorkovanje i statističku utemeljenost podataka, uz jasno ograničenje da prijavljene količine ne smiju prelaziti realno moguće vrijednosti po stanovniku.
Procjena, ne i proizvoljnost
Drugim riječima, metodologija dopušta procjenu, ali ne dopušta proizvoljnost niti pojednostavljenje koje nema uporište u stvarnim podacima. Umjesto sustavnog prikupljanja podataka i kontinuiranih analiza neki koriste linearan model temeljen na prosjeku koji pretpostavlja uniformno ponašanje svih kućanstava. Takav pristup je operativno jednostavan i administrativno prihvatljiv, ali metodološki vrlo slab jer ignorira činjenicu da kućanstva imaju potpuno različite navike, količine otpada i razinu angažmana. Neka kućanstva kompostiraju sustavno i disciplinirano, dok druga to rade sporadično ili minimalno, a neka samo formalno ulaze u kategoriju kompostiranja bez stvarnog učinka. Kada se takve razlike svedu na prosjek i zatim multipliciraju na tisuće korisnika dobivamo brojke koje mogu izgledati uvjerljivo, ali ne moraju odražavati stvarno stanje na terenu. Time dolazimo do druge ključne dimenzije ovog modela, a to je oslanjanje na izjavu korisnika. Sustav u ovom trenutku u velikoj mjeri vjeruje onome što korisnik izjavi, dok stvarna provjera takvog ponašanja ostaje ograničena.
Pojedini gradovi i općine su kroz službene glasnike propisali obvezu da korisnici moraju imati osigurano mjesto za komposter te da uz izjavu o kompostiranju davatelju usluge prilože i fotografiju kompostera, dok provjeru stvarnog kompostiranja provode komunalni redari ili djelatnici komunalnih društava, što predstavlja korak naprijed. Europska metodologija predviđa mehanizme provjere i statističke korekcije, ali njihova implementacija zahtijeva znanje, resurse i kontinuitet koji u praksi često nedostaju.
Posljedica toga je neujednačenost sustava u kojem dvije jedinice lokalne samouprave s identičnim stvarnim ponašanjem građana mogu imati potpuno različite rezultate ovisno o tome kako su definirale metodologiju. Time se dovodi u pitanje usporedivost podataka, ali i njihova vjerodostojnost, što dugoročno može imati posljedice i na nacionalnoj razini, posebno u kontekstu izvještavanja prema EU.
Treća dimenzija ovog modela je financijska i možda najosjetljivija. Stope odvojenog prikupljanja izravno utječu na troškove sustava, uključujući poticajne naknade i troškove odlaganja, a uvođenjem ovakvih metodologija moguće je poboljšati pokazatelje bez proporcionalnog poboljšanja operativnog sustava. To ne mora nužno biti problem ako se radi o realnom priznavanju postojećih praksi, ali postaje ozbiljan problem ako sustav izgubi vezu sa stvarnošću i počne mjeriti način izračuna umjesto stvarnog ponašanja. U tom trenutku prelazimo iz operativnog u računovodstveni model upravljanja otpadom, gdje je važnije kako se nešto računa nego što se stvarno događa.
S druge strane država ima jednako važnu ulogu – bez jasnih minimalnih standarda, usporedivih metodologija i učinkovitih mehanizama provjere sustav će se razvijati u smjeru fragmentacije u kojem će brojke sve više ovisiti o modelu izračuna, a sve manje o stvarnom stanju. No, potencijal promjene je ogroman i ne treba ga podcijeniti.
Ključan element
Ako se pravilno implementira kućno kompostiranje može postati ključni element sustava gospodarenja biootpadom, smanjiti količine otpada koje završavaju na odlagalištima, smanjiti troškove i povećati učinkovitost sustava te potaknuti razvoj lokalnih politika koje stvarno mijenjaju ponašanje građana. No za to je potrebno više od pravilnika. Potrebni su razumijevanje, disciplina i spremnost da se metodologija koristi odgovorno i u skladu s njezinom stvarnom svrhom. Nevidljivi trud naših dvorišta konačno dobiva institucionalno priznanje, ali pravo pitanje nije hoće li se taj trud priznati nego hoćemo li ga znati mjeriti. Jer razlika između sustava koji mjeri stvarnost i sustava koji mjeri procjenu nije samo metodološka nego suštinska i upravo ona određuje vjerodostojnost cijelog sustava gospodarenja otpadom te smjer u kojem će se on razvijati u godinama koje dolaze.
