Odličan je to osjećaj, odličan!, reći će sada Vjekoslav Majetić (71), nakon što je završena u tajnosti pripremana prodaja većinskog udjela u jednoj od tri njegove tvrtke iz Grupe DOK-ING najvećem proizvođaču oružja u Europi, pa i šire, njemačkom Rheinmetallu. Nije prodao sve, ali jest trenutačno najpropulzivniji dio svog proizvodnog programa, besposadnu platformu na gusjenicama i uz hibridni pogon Komodo, za kojim su se polakomili najveći svjetski proizvođači oružja i koji tu platformu smatraju idealnom za nadogradnju svojih oružanih sustava. Majetić je tako došao do novaca koji će, kako i sam potvrđuje, uložiti opet u tehnološki napredak, a to je dobivanje energenta budućnosti – vodika iz otpada. Pogon već testira, a trenutačno se muči kako za takav projekt pridobiti i zelene vlasti Grada Zagreba.

Rođeni Zagrepčanin s podsljemenskog Jelenovca još kao tinejdžer počeo je zarađivati popravljajući susjedima aparate i automobile. Tehnika mu je bila oduvijek strast, a drži ga i danas. Prema stvaranju kasnije najboljih i najprodavanijih velikih robota za razminiranje, po čemu je DOK-ING svjetski lider, Majetić je krenuo još kao pirotehničar, kada se i osobno uvjerio u pogubnost čišćenja terena od posijanih mina. Ne čudi stoga da je njegov moto po kojem je globalno prepoznat ‘Don’t send a man to do a machine’s job’ (“Ne šaljite čovjeka da obavi posao stroja”). Na tom principu razvio je opet svjetsku inovaciju robote za rudnike, a sa stvaranjem ne staje ni nakon 35 godina koliko postoji DOK-ING, energično želi stvarati dalje i, kako voli reći, činiti svijet boljim.

Ovo je velika godina za vas, naravno zbog partnerstva i prodaje udjela njemačkom Rheinmetallu, ali i još jedna velika misija na kojoj ste se zapravo i podigli je obavljena – razminiranje Hrvatske. Kako se osjećate zbog toga?

Bavljenje razminiranjem je moj najveći uspjeh. DOK-ING je razminirao 39 milijuna kvadratnih metara površine, to je respektabilan podatak. I u Ukrajini imamo velike rezultate i jako sam ponosan na to. Mi smo tamo razminirali 22 milijuna kvadratnih metara i uklonili više od 2 i pol tisuće ubojitih sredstava s lokalnim tehničarima. Obučili smo 300 ljudi za rad na minskim poljima. Dali smo veliku podršku ukrajinskom narodu u borbi protiv mina čak i sada dok još traju borbene operacije zbog kojih i dalje ne možemo raditi punim kapacitetima i u punom obimu.

Gleda li se sadašnje stanje, koliko veći zadatak će biti razminiranje u Ukrajini u usporedbi s Hrvatskom?

Ukrajina ima puno veću površinu od Hrvatske pa bih rekao da je to otprilike 50-ak puta veći zadatak. Tamo se bez milosti bombardira, minira, a borbena linija stalno se mijenja, što je najveći problem.

Koliko će onda, s obzirom na naše iskustvo, trajati razminiranje Ukrajine?

Trideset godina od rata Hrvatska je bez mina, a Ukrajini će možda trebati i puno više godina da se vrati na predratno stanje. Možda nešto manje ako se angažiraju sve svjetske snage. Morate znati da je na žalost razminiranje skup i spor proces. Da bi se razminirala jedna zemlja potrebno je puno novca i vremena.

Koliki je doprinos DOK-ING-a bio u razminiranju Hrvatske?

Ne govori se o tome, no prije nego smo mi počeli proizvoditi strojeve, cijena razminiranja kvadratnog metra razminiranja je koštala 70 kuna. Pojavom mehanizacije i strojeva cijena je pala na nekih 12 kuna po kvadratu. Stoga ne samo da smo ubrzali posao razminiranja već smo uštedjeli znatna sredstva koja su se iz državnog budžeta odvajala za razminiranje i puno smo pomogli u smanjenju troškova i povećanju količine očišćenog teritorija.

I što je najvažnije – smanjenje ljudskih žrtvi.

Naravno, to se ne može mjeriti. Službeni podaci govore da je u Hrvatskoj poginuo 41 pirotehničar, a gotovo stotinu naših kolega je nastradalo. Žrtve od mina u Hrvatskoj broje se na više od 250 do 2026. godine kada je Hrvatska očišćena od mina. Drago mi je nakon svega da smo i mi dali svoj obol da se ubrza proces razminiranja i smanji broj stradalih. Moj životni cilj i misija je bio pomoći razminiranju Hrvatske, a 1. ožujka Hrvatska je i službeno postala zemlja bez mina. Ima simbolike u tomu da je upravo tih dana DOK-ING formalizirao strateško partnerstvo koje nas vodi u novu eru poslovanja.

Kakav je osjećaj kad nakon nekoliko desetljeća prodaš veći udjel svoje tvrtke svjetskom igraču Rheinmetallu?

Odličan. Bez jakog strateškog partnera DOK-ING bi se i dalje dokazivao na svjetskom tržištu, mada smo broj jedan u poslovima koje radimo, ali s obzirom na sigurnosnu situaciju odlučili smo se za proširenje našeg portfelja na sustave za vojne namjene te kroz to proširenje osigurati dugoročne poslove i prihode. To smatram da je primarno, da moja uprava i ja osiguramo budućnost za naše zaposlenike, da tvrtka snažno posluje i kada ja ne budem u punoj aktivnosti. Vrijeme radi svoje i moramo se pobrinuti da tvrtka takve klase i značenja na svjetskom tržištu ostane i dalje razvojna i dugoročno održiva. To uz jakog partnera sada možemo osigurati.

Kako je došlo do kontakta Rheinmetalla s DOK-ING-om? Mi smo doznali u jesen 2024. s najavom ugovora o joint-ventureu, no kada su vam pokucali?

Pa, prije otprilike dvije godine smo započeli inicijalne pregovore. Ja sam osjetio da je to dobra prilika za tvrtku, pogotovo jer smo razvijali program robotskih vozila kao platforme za široke mogućnosti – multifunkcionalne, hibridne, koje se mogu upotrijebiti za puno namjena, a Rheinmetall je vidio u nama partnera u području koje do tada nije bilo dovoljno razvijeno unutar Rheinmetalla. Sve što mi proizvodimo i sav razvoj DOK-ING-a ostat će i u Gradu Zagrebu, a to znači i povećanje kapaciteta proizvodnje i zapošljavanje novih ljudi. Mi praktički nismo prodali tvrtku, nego smo osigurali da ona u budućnosti bude još jača s većim obimom aktivnosti,i, što nije manje važno, još boljom reputacijom na svjetskom tržištu.

Možemo se vratiti na to da niste prodali firmu. Kakav je aranžman s Rheinmetallom?

Ja nisam prodao tvrtku već sam za dio DOK-ING-ove grupe osigurao ključnog strateškog partnera i namjeravam ostati dio priče koju sam izgradio dok god mi to moje godine dozvole, a mislim da će i moji nasljednici sa zadovoljstvom nastaviti suradnju i zadržati aktivnosti na kojima radimo. Prepuštanjem 51 posto vlasništva u DOK-ING obrana i sigurnosti podižemo snagu cijele grupe, jačamo upravljanje i osiguravamo podršku iznimno snažnog njemačkog partnera, kao i implementaciju njihovih standarda. To je odlična pozicija za hrvatsku inovacijsku tvrtku jer, znate, biti sam na svjetskom tržištu, boriti se i dokazivati svoju vrijednost jako je teško. Ja se nekad čudim kako smo mi sami uspjeli doći na tu razinu i, ono što je još i teže, ostati na njoj. S ovom suradnjom koju sada dobivamo, priskrbili smo sigurnost za DOK-ING. Ovo je nešto što čovjek može sanjati da mu se dogodi. Da mu takav jak partner stane iza leđa i da mu dio njegovih poslovnih ideja pomogne pretvoriti u stvarnost.

Ima onih koji misle da ste trebali i dalje sami, bez partnera?

Takvi do kraja ne razumiju kako posluje tvrtka koja razvija inovativne proizvode i proces njihove komercijalizacije, kao ni nesmiljenu borbu na tržištu. Mišljenja sam da je ovo partnerstvo izvrsno ne samo za naš tim, već za cijelo gospodarstvo. Nitko ne bi trebao biti protiv toga! Ta transformacija i financijska injekcija koju donosi prodaja udjela Rheinmetallu omogućit će nam još veća ulaganja u razvojne projekte i tehnologije. Među njima je i projekt iz sektora zbrinjavanja otpada. Naime, razvili smo postrojenje za zbrinjavanja otpada, ciljano za Grad Zagreb, iako naravno cijeli svijet ima problema s otpadom. Imamo rješenje na bazi vodika, ali na žalost nismo dobili dovoljno financijske pomoći da ga možemo do kraja završiti. U ovom trenutku kada cijeli svijet strahuje zbog neizvjesnosti opskrbe naftom i s plinom to postaje još zanimljivije.

Znači, nećete od tih novaca od prodaje recimo kupiti otok…?

Otok? To sigurno neću. Novac će se dalje investirati u pametne tehnologije. Mislim, financijski savjetnici vjerojatno bi preporučili ulaganja u fondove i štednju, ali ja sam inovator i ulagat ću ponovno u razvoj. Kreirati novu tehnologiju jer nevjerojatno skup proces, a DOK-ING je nove projekte financirao uglavnom iz vlastitih prihoda koje ostvaruje prodajom strojeva. I novac od ove transakcije bit će uložen u novu proizvodnju. Bilo bi neozbiljno da ulažem u tuđe tehnologije i tuđe znanje, kad imam dovoljno svojih projekata, kad imam ideju u koju jako vjerujem.

Prije ugovora s Rheinmetallom proveden je preustroj u grupaciju s tri tvrtke – DOK-ING Sigurnost i obrana, DOK-ING Rudarstvo i DOK-ING Energo. Kako će nakon ulaska Rheinmetalla u prvu od njih teći poslovanje cijele grupe?

Rheinmetall postaje strateški partner u tvrtki DOK-ING Sigurnost i obrana, a važan dio našeg dogovora je da i nakon promjene vlasničke strukture proizvodnja i razvoj ostaju u Zagrebu. Druge tvrtke u sustavu DOK-ING grupe ostaju pod našim upravljanjem, kao i sve nekretnine.

Vi, dakle, ostajete u segmentu energije?

Da, a mlađima i sposobnijima dajem da nastave razvijati ovo što smo do sada postavili na jake temelje. Sa zadovoljstvom konstatiram da oni to rade odlično, a ja u miru mogu stvoriti nešto novo, što nama svima treba. To je jedan zgodan sustav. Riječ je o termokemijskom procesu koji radi pod vakumom, što znači da mijenja temperaturu i od 1000 stupnjeva. Zbrinjavamo organski otpad, pretvaramo ga u plinsku i krutu komponentu, bez dima.

Plin koji dobijemo u tom procesu pun je vodika, oko 50 posto, i možemo ga dalje upotrebljavati kao gorivo ili u nekakvim kemijskim reakcijama. Ostalih 50 posto je metan i CO, koji su gorivi plinovi i koje možemo koristiti kao gorivo, zemni plin i slično, a što je najvažnije, dobijemo još i jedan dio krute komponente, grafita, koji ima mjesto u industriji i građevinarstvu. Bez takve tehnologije Hrvatska neće dostići cilj smanjivanja odvoza otpada na odlagališta za 30 posto od dosadašnjih količina. Ne postoji druga tehnologija osim spaljivanja, a znamo da spaljivanjem lučimo mikročestice u okolinu koje su jako opasne za naše zdravlje. Mi u našem postupku ne lučimo ništa u okolinu i to je velika razlika između sustava uplinjavanja i sustava spaljivanja organskih materijala. Spalionice poput onih u Beču ili bilo gdje drugdje nemaju veliku budućnost, bez obzira na to što dio otpada pretvori u energiju, jer to nije najzdraviji način tog pretvaranja. Mislim da će na kraju svi centri za gospodarenje otpadom koji nije reciklabilan taj otpad pretvarati u energent i dati mu novu vrijednost.

Grad Zagreb, za koji sam ovaj projekt i razvio prije pet-šest godina, dnevno proizvede oko 600 tona komunalnog otpada koji ide na Jakuševac. To je velika količina otpada i imamo problem sa smještajem dnevnog otpada. Ako uzmete da iz jednog kilograma otpada dobijemo skoro metar kubičnog plina, kad sve izračunamo, dobili bismo 600 tisuća kubičnih metara plina, što je dovoljna količina da bismo praktički besplatno mogli grijati cijeli Zagreb. Drastično bi se smanjili troškovi energije građana u zimskim mjesecima. Tu bi trebalo HEP Toplinarstvo naći načina da se financira i izgradi takav sustav na Jakuševcu, jasno, trebalo bi promijeniti i regulativu, da to ne bude samo odlagalište, nego da se na odlagalištu može i preraditi otpad i proizvoditi energija. I onda bismo imali zatvoren krug i čist Zagreb. No, to su još samo moje vizije.

Vaše vizije do sada su se pokazale korisnima u praksi. Koliko bi za takav projekt bilo potrebno investirati?

Ne bi to bila mala investicija. Moja je procjena da bi Zagrebu trebalo šest takvih sustava, da paralelno rade prema tipu otpada koji dolazi, a bilo bi dobro da se izgradi i sortirnica, da se sve veže na jednom mjestu koje je i tako zagađeno. Ukupna investicija bila bi jako velika i do 200 do 300 milijuna eura. No, kada se gledaju brojevi, važno je reći da nas puno koštaju i centri za gospodarenje otpadom, to su velike cifre, a oni će se suočiti s problemom ostatnog materijala nakon sortiranja. Bitno je i koliko je vrijeme povrata investicije. Ta bi investicija trebala imati povrat pet do sedam godina, što smatram izuzetno brzim. Naravno, ovisi o tomu koliko će se u povratu računati cijena kubičnog metra tog plina koji bi preuzela toplana, a ako bi to bilo upola manje od cijene zemnog plina, ta investicija bila bi prilično prihvatljiva.

Grad Zagreb je iskazao zanimanje za ovo rješenje?

Da, ali ne dovoljno jako, čemu svjedoči i činjenica da nas gradonačelnik Grada Zagreba još nije posjetio. Mi nismo ništa tražili od Grada pa mi je žao da nije došao u DOK-ING vidjeti što radimo. Bio je tu zamjenik gradonačelnika, no povratne komentare nismo dobili, a čak nam Grad Zagreb nije dopustio da dobijemo dozvolu za preradu neopasne plastike, nego nam je Ministarstvo za zaštitu okoliša dalo dozvolu da prototipno radimo s opasnom, zauljenom plastikom. Ipak, mislim da smo na dobrom putu i podrška nam svakako treba.

Žao mi je da nije prošao projekt javno-privatnog partnerstva, kojim smo trebali riješiti sav ovaj mulj na Jankomiru, gdje smo trebali formalnu pomoć Grada, da mu riješimo probleme, no drago mi je da su to ministrica zaštite okoliša Marija Vučković i premijer Andrej Plenković prepoznali i dali potporu da dobijemo dozvolu za preradu otpadnog materijala u malim količinama dok radimo u prototipnom modu.

Kako se projekt u ovoj testnoj fazi pokazao?

Mi smo zadovoljni. Još nemamo količine koje smo planirali, jer imamo problema s čišćenjem tog plina, no s promjenama koje radimo očekujem da ćemo za dva tjedna, kada pustimo postrojenje u rad, moći prerađivati dozvoljene količine od jedne tone reciklabilne plastike na dan.

Imaju li za ovo rješenje interes drugi gradovi?

O, da. Sad nam se javio Šibenik, sa Zadrom i njihovim centrom za gospodarenje otpadom imamo već planove, no ništa konkretno ne možemo najavljivati dok ne završi prototipna faza u Zagrebu. Računamo da ćemo u roku godinu dana projekt dovesti do razine komercijalizacije.

Ne govorite puno o vojnom dijelu DOK-ING-ovog poslovanja. Što sada slijedi?

Gledajte, ja sam sa svojim proizvodom razminirao Hrvatsku, to je bio moj cilj. Ali, kao inovator, moram raditi nešto novo. Do sada sam se sa svakim projektom bavio oko pet-šest godina. Posao s razminiranjem je uhodan, sada ga vode moji nasljednici i profesionalci, kao i posao sa strojevima za rudnike, sve je sada posloženo, a posla ima. Čak nas je i premalo, jer radimo kreativnim sustavom, nismo ograničeni s vremenom i postupcima, ali naravno poštujući ISO standarde, zbog čega nas je Rheinmetall i prepoznao.

Imate dovoljno ljudi za posao koji će zadovoljiti potražnju koja dolazi s Rheinmetallom?

Mislim da ćemo imati dovoljno ljudi u Hrvatskoj. Naši zaposlenici su ponosni što rade za DOK-ING i uglavnom je riječ o domaćoj radnoj snazi. Trenutačno imamo oko 250 radnika i to što nas prepoznaju naši radnici i dalje nam je znak kvalitete i mjesta gdje pripadamo.

Što se mijenja s dolaskom Rheinmetalla?

Mijenja se vrsta, namjena i količina proizvodnih jedinica. Na temelju inicijalnih procjena već sada vidimo da će biti potreba za povećanjem kapaciteta, ali to ćemo provodi strukturirano i postepeno da ne ugrozimo profitabilnost, a da u isto vrijeme imamo mogućnost relativno brzo povećati trenutačne kapacitete, kako ljudske tako i tehnološke. Jedan od najvećih izazova uvijek je bilo osiguranje inicijalnih financijskih sredstava za nagli porast proizvodnje. Nabava komponenti i materijala je preduvjet za povećanje proizvodnje, ali je i veliko početno financijsko opterećenje. Ulaskom Rheinmetalla u našu strukturu ulazimo i u njihov interni sustav nabave i financiranja. Razvijena mreža dobavljača koja podrazumijeva i povoljnije financijske uvjete nabave, sigurna je i bitna stavka naše buduće suradnje.

Ostaje li sadašnji menadžment ili dolaze novi ljudi?

Ostaje postojeći kadar i ja ću, naravno, uvijek biti prisutan, ali ne u svakodnevnim zadacima. I sada u pravilu dajem primjedbe i savjete za razvoj i proizvodnju, a dalje puštam tehnolozima da se bave materijalima, obradom, konstrukcijom. Za mene je i to dovoljno. Analiziram budućnost nekog proizvoda, jer jako je bitno predviđanje i procjena koliko nešto ima šanse da se može na tržištu prodati i vratiti uložena sredstva. Tu ću i dalje biti na raspolaganju, s obzirom na iskustvo i osjećaj koji imam za prepoznavanje poslovnih prilika, mislim da je i dobro sa mnom razgovarati, no, kažem, neću biti aktivan u svakodnevnoj operativi.

No, nećete i mirovati?

Mislim da je čovjeku najgore da se preda i ostane recimo gledati televiziju. To nije dobro ni za koga.

Za vaše poslove nemiri i ratovi imaju presudan značaj. Kako gledate na velike napetosti na globalnoj razini kojima svjedočimo, zabrinjava li vas geopolitičko preslagivanje i sukobi?

To što radimo u core businessu jako je vezano uz to što se događa u svijetu, jer svaka takva promjena u nekoj zemlji strašno je utjecala i na naše ugovore. Ali ovo što se sada događa je za mene prestrašno i dokazuje da je čovjek jedno enormno agresivno biće. Nije normalno da se otvara toliko ratova i naravno da sam zabrinut, bez obzira na naš posao. Ne volim borbene aktivnosti i mi smo tu od početka bili s ciljem da rješavamo negativne posljedice ratovanja. Ni u snu nisam mogao pomisliti da će se dogoditi ovo s Rusijom, Iranom…

Ili da ćete surađivati s Rheinmetallom?

Pa mi bismo i tako surađivali, jer intenzivno se radi na inovacijama, posebno u tom robotskom svijetu. Doktrine ratovanja se mijenjaju i roboti sve više idu prema borbenim aktivnostima i štedi se ljudski život, jer je on nezamjenjiv. Robotske jedinice mijenjate, bez obzira koliko koštaju, ali ljudske živote ne možete zamijeniti i to je najvažnije, da dolazi do te velike zamjene. Roboti su efikasni, što u jednu ruku i nije dobro, ali moramo imati obrambenu moć, jer bilo tko se sutra može sjetiti i reći “ja ću uzeti Hrvatsku jer treba mi njezino more”. Sva su ratna žarišta uglavnom na područjima s nalazištima nafte, željeza i drugih važnih sirovina, svi se bore tko će ih zadržati za neka buduća pokoljenja. I to ne prestaje. Sjećam se kad sam bio mali da se govorilo nestat će nafte do 2000. godine, a, eto, i dan-danas je ima i ratuje se za nju. Ja sam mislio i da je završena priča s prijetnjama nuklearnim bombama i nikad mi neće biti jasno što je to u ljudskim glavama da je to još aktualno.

Danas, pak, kažemo da će nestati većina poslova koje ljudi rade, da će nas zamijeniti roboti i umjetna inteligencija. Kako vi vidite našu budućnost?

Čovjek mora od nečega živjeti, ali ne možemo svi samo sjediti u uredima ili čekati da nas netko plaća za nešto što ne radimo. Gledam na autoputovima, sve je manje ljudi, već se svugdje ukidaju radna mjesta i ljude zamjenjuju automati, da bi korisnik ili vlasnik imao što veću korist. S obzirom na skupoću i tešku konkurenciju koju čovjek generira, to mi je donekle razumljivo, ali pitanje je koliko je to društvu zapravo dobrodošlo. Bez proizvodnje u koju su uključeni ljudi mislim da je teško zamisliti da će takvo društvu napredovati. Čovjeku treba olakšati, ali potpuna automatizacija i robotizacija po meni ne smije nikada biti cilj. S ljudima je najteže raditi, to je činjenica, ali ja volim ljude i mislim da se bez njih ne može raditi.

Što biste mladom čovjeku danas savjetovali, za što se vrijedi educirati?

Bez daljnjega ima puno poslova bez kojih se ne može, još ne ide bez inženjera, elektroničara, doktora i medicinskih sestara, ima i poslova koji nisu popularni, ali nose plaće veće od inženjerskih. Za mnoge je poslove dobro da ih se polako zamjenjuje robotima, no, važno je da čovjek stvara i od toga može živjeti. A činjenica je da se od poljoprivrede, stočarstva, proizvodnje može živjeti, što ne znači da se tu ne može puno još toga automatizirati. Imamo sada puno slučajeva robotaksija. Vidimo da i to nije još savršeno, ali sigurno će to biti dobro kada će prateća infrastruktura omogućiti da svako vozilo ide samostalno i sigurnije nas prevozi. I sve je to dobro došlo, no ne znači da se čovjeka može isključiti jer se uvijek postavlja pitanje njegove odgovornosti, među ostalim i za štete koje je njegovo vozilo napravilo.

Ulasku Rheinmetalla u DOK-ING prethodio je razvoj besposadnog sustava Komodo. Koliko je on nastajao?

Prvu inačicu smo napravili prije 4-5 godina. Ja sam to još davno predvidio (zamislio), ali s obzirom na to da smo imali puno posla s razminiranjem, nisam imao potrebu to dalje razvijati, a i usporio sam razvoj jer sam vidio da proizvod ide prema borbenoj tehnici. No, svijet se mijenja i kada vidiš da se Europa nema s čim braniti, dao sam si nalog da se to mora razvijati. Da smo u Domovinskom ratu imali ovo što sada imamo, siguran sam da bi uvelike pomogli našim braniteljima. Ne dao Bog da nam zatreba, ali, ne smije se dogoditi da mi nemamo puške, streljiva, da se ne možemo braniti kad nam zatreba. To nije prihvatljivo.

Vama nije bio problem doći do kapitala…

Osiguranje kapitala je uvijek izazov, posebno kod razvoja novih sposobnosti.

Dobro, možda je bolje reći uvijek ste imali povjerenje investitora, jer sjećam se da ste na početku imali suradnju s američkim investicijskim fondom, što tada nije bio čest slučaj na našem tržištu, zar ne?

Upravo tako, ta suradnja nas je i probila u svjetski vrh. Jer, bili smo u tom trenutku hrvatsko-američka tvrtka. Otvorila su nam se vrata prema američkoj vojsci, što se, da smo bili samo hrvatska firma, ne bi vjerojatno nikada dogodilo. Tada smo počeli strahovito rasti, počele su prve narudžbe i bili smo osigurani financijski i stekli smo ozbiljan status na svjetskoj sceni. To je bila najpametnija stvar, da sam prihvatio tog investitora, mada nisam znao što sve to nosi. No, nosilo je puno više dobrih stvari nego loših. Sada zatvaramo krug i bit ćemo biti hrvatsko-njemačka ili, bolje rečeno, njemačko-hrvatska tvrtka u većinskom vlasništvu njemačkog partnera, ali koja radi u Zagrebu, plaća doprinose i puni proračun države. Mislim da smo napravili najbolje i za nas i za državu.

Je li suradnja s Rheinmetallom već vidljiva u rezultatima?

Još ne, jer proces zatvaranja vlasničke strukture još traje, ali baš svi, uključujući i banke, pozdravljaju namjeru da pustimo stranog ulagača u suvlasništvo DOK-ING-ove Sigurnosti i obrane.

Jedan ste od hrvatskih poduzetnika od kojeg se ne čuju kritike na uvjete poslovanja, troškove rada, tromost administracije. Kako to?

Od samog kritiziranja nema velike koristi, ali to ne znači da sam potpuno zadovoljan. Mi konstantno imamo razgovore s institucijama Republike Hrvatske i naravno da pokušavamo poboljšati uvijete za poslovanje.

Što bi u sustavu trebalo mijenjati po vama?

Imamo nekoliko institucija koje pomažu razvoju, pogotovo sada kad su tu sredstva EU na raspolaganju. Mislim da bi ta sredstva mogli brže i pametnije raspodjeljivati, više usmjeriti u razvoj pametne tehnologije, gdje možemo voditi na svjetskom tržištu. To dosta sporo ide, teško se dobivaju sredstva i pitanje je li njihova namjena najbolje pogođena.

U ovom trenutku DOK-ING ne osigurava dovoljno sredstava koja bi omogućila nesmetan rad na razvojnim projektima koji su potencijalno od interesa za Hrvatsku. Dozvoljavam da je to možda i naša nesposobnost da tražimo dovoljno uvjerljivo ili da za to što tražimo sredstva nisu ni bili raspisani natječaji. No, generalno, potrebno je bolje prepoznati gdje u gospodarstvo valja usmjeriti novac. Bez novca se ništa ne može razvijati.

Da li vas je netko svih ovih godina koliko djelujete pozvao iz Vlade ili ministarstava i pitao što vam treba?

Pa bio sam u više navrata u razgovorima, jedan sam od vodećih ljudi u Hrvatskim izvoznicima, ali bojim se da je dosta teško utjecati na nekakve uhodane sustave koji po nekakvoj inerciji rade ono što predlaže Europska unija. Vidljiv je napredak i ne mogu reći da se stvari ne pomiču na bolje, ali još je dosta posla ispred nas.

Hrvatska banka za obnovu i razvoj bila je dobar poticaj gospodarstvenicima da rastu i razvijaju se, imali smo u početku stvarno velik poticaj od njih i da nije bilo toga, ne bi ni američki fond stao uz nas i ne bi bilo posla s američkom vojskom. Pitanje je bismo li sada ovako razgovarali. No, za visokorizične proizvode s upitnom realizacijom prodaje i povratkom sredstava, mislim da je sada teže uvjeriti investitora i doći do kapitala, a posebno mladom čovjeku koji nema imovinu za kolateral i tek treba uvjeriti da ima ozbiljnu viziju. Pa, evo, i u našem slučaju s postrojenjem za preradu otpada nama se još ne vjeruje.

Često vas se vidi s mladim poduzetnicima, surađujete primjerice s osječkom Orqom. Kako gledate novu generaciju?

Ja inače volim s mladima razgovarati, nekako mi daju novu energiju, drukčije gledaju na stvari nego mi stariji, daju veselje ovome svemu što imamo, mada je mene lako razveseliti. Ja se volim veseliti i sve s lakoćom prihvaćam, a to vam je osnovno, shvatiti sve kao igru. Kad se igrate i u svemu vidite zabavu, život je puno ljepši i lakši.

A što vas veseli i zabavlja kad se ne bavite ovim poslom?

Uvijek nešto radim. Nemam hobija, a s druge strane sve mi je hobi. Jednostavno, volim raditi i to me ispunjava zadovoljstvom i opušta me, osjećam se potrebnim i korisnim. Volim stvarati. Nisam ograničen samo na strojeve, volim saditi biljke, jučer sam postavljao rolete, to su izazovi. A oni me čime mlađim i energičnijim.

Kad ste bili mlađi, jeste zamišljali da ćete stvoriti ovo što imate danas?

Ni sanjao nisam da ću toliko toga stvoriti i uvijek se pitam kako sam to uspio. A uspio sam samo zahvaljujući prepoznavanju poslovnih prilika, korištenjem onoga što mi je dao Bog.