Donald Trump obraća se cijelom svijetu kao da je stand up komičar. Sa svog “stejdža” vrijeđa svoje prethodnike, do jučer hiper moćne američke predsjednike, tako Bidena da je star i dementan, Obamu vrijeđa rasistički sugerirajući da je majmun, u malom zagušljivom uredu punom kičastih pozlaćenih ukrasa gdje održava press konferencije vrijeđa novinare, jednog koji ga je pitao zašto je primio na poklon avion vrijedan 400 milijuna dolara da je glup i ružan izvana i iznutra, na letu s Air Force One novinarki što ga je pitala o Epsteinu rekao je – šuti, šuti, prasice.
Vrijeđanje, praskanje, ispadi, pucanje, prelaženje normi, verbalno huliganstvo političara nikad nije bilo raširenije, a očigledno se mnogima sviđa jer se sve više širi, postaje jedan od priznatih modela preko kojih se političari i građani međusobno razumiju.
Ništa osim mobitela i bijesa
Dalje Trump tepa Amerikancima kao da su mentalno zaostali. Tako je porezni zakon, čije bi prozaično ime glasilo zakon o potrošnji ili zakon o alokaciji proračunskih sredstava nazvao One Big Beautiful Bill. Zašto je ovaj “velik” i “lijep”? Tako. Lajk, odgovara mu njegova glasačka masa. Hoću Grenland. Lajk, fora. Uzet ću Kubu. Rat u Ukrajini gotov za 24 sata. Pobjeda nad Iranom je “spektakularan uspjeh”. Nitko ni da slegne ramenima. Ankete pokazuju da uopće ne gubi stopu odobravanja među svojim glasačima.
Trump se kreće pred kamerama kao komedijaš koji karikaturalno glumi američkog predsjednika. On je kao majstor koji namješta reflektore i zvuk u predstavi gdje je on glavni i jedini nastupa i zabavlja nas. Mračno, ali činjenica je – zabavlja nas i ne možemo oka skinuti s njega. Ne samo da ne znamo što će reći i napraviti danas, nego više ne znamo ni gdje je granica između vica i ozbiljnog, virtualnog i stvarnosti. Kad je oteo Madura pa smo svi uzviknuli od iznenađenja i neko vrijeme pratili što je s Venezuelom, dok nam nije skrenuo pozornost na drugi dio svijeta, kao da mijenja scenografiju i kao da ulazimo u drugu epizodu.
Čekaj, je li ovo zbilja sve zapravo, je li ovo stvarnost? Onaj skeč kako je izvozao Zelenskog kad je ovaj bio u službenom posjetu i rugao mu se kako je odjeven i kako nema karte u rukama. Je li to zaista jedan predsjednik Sjedinjenih Država napravio pred cijelim svijetom? Izjavio je da će se osvetiti jer nije dobio Nobelovu nagradu, ajme, što ako to stvarno misli? A možda to sada upravo i radi! Kazao je u Davosu – ‘ajde, dobro, neću vam uzeti Grenland, ali, neki dan se nasmiješio i rekao – uzet ću Kubu.
Što god da napravi, mi slušamo i gledamo, i pazimo i kao vjerna publika reagiramo. Lajkamo, uzvikujemo, čudimo se, ne vjerujemo, vjerujemo… Političari širom svijeta ga oponašaju, on bi rekao kao mali majmuni, svi samo o Trumpu. YouTube je pun njega i recenzija o njemu. Cijeli svijet je postao reality, a on je superstar. I to je to. Možda je samo u tome bit, a ne neka zapadna hemisfera, nikakva Kina, Indija, EU, Iran, Arabija, Katar, Izrael, sve su to načini privlačenja globalne pozornosti. Da može uključiti Mars, uključio bi Mars.
Neodoljivi zov trumpizma
Trumpove političke izjave i najave velikih strateških poteza intelektualno i svjetonazorski na razini su upisa nesretnika koji nemaju u životu ništa osim mobitela i bijesa, i koji ostavljaju svoje dojmove na portalima koji još objavljuju komentare čitatelja. Razlika je, naravno, što jedni nemaju ništa, a Trump ima sve, ali i u tome je talent, uspio se povezati s tim nemoćnima i dao im je na važnosti. Kao da je golema svemirska kuhača miješala i pokupila ljudski sadržaj s dna goleme svjetske zemaljske posude prema površini.
Njegove poklonike ionako nije briga o granicama stvarnosti i izmišljotina jer se ionako osjećaju isključeni i zapravo nemaju ništa protiv ovog cirkusa – štoviše, imaju dojam da Trump sve ono što im je smetalo drma i ruši – i sviđa im se taj show. Ako zvijezdu showa zahvati demencija, a moguće je jer ova volatilnost i nepredvidljivost i nedostatak samokontrole često su uvod u takvo stanje, i to će ponuditi kao sadržaj, i opet će biti prihvaćen jer će biti autentičan. Neće biti fake. Jednostavno, nema kraja.
Pretpostavimo da rat u Iranu ne stane tako skoro i da stvarnost počne kucati na vrata i njegovim obožavateljima. Što će biti jače, stvarnost ili show, zbilja ili spektakl? Po mom, MC Trump bi već nekako amortizirao neugodnu zbilju za svoje glasače u Americi, razmjestio i namjestio novu scenu i dalje se oglasio preko svojih megafona po svijetu i u Europi. Zašto u Europi? Zato što je jedan od ciljeva dezintegracija Europske unije. Zašto? Postoji i racionalno objašnjenje u tome da je lakše staviti šapu na pojedinačnu zemlju, nego na zajednicu, ali ne mislim da je to ključno.
Možda je presudniji sam doživljaj moći, mračni orgazam dezintegracije u kojem sudjeluju obje strane. S one strane Atlantika showman, a s ove je na djelu zadovoljenje autodestruktivnih impulsa naroda u Europskoj uniji, koji se onda pretvara u novi spektakl. Politički, medijski, bilo kakav, samo da iskače vijest na mobitelu i da se zadržava pozornost na nekim likovima, ovim-onim koji bi da nije ovaj povijesni trenutak bili nezamjetni, a ovako ih je izbacilo na površinu.
Ponavlja se često da oni koji slijepo vjeruju ludostima žive u svom informacijskom balonu koji propušta samo njihove stavove, ali je istina da i mi drugi živimo u svom. Trump je probušio naš balon i sad mi netrumpovci, sistemaši, mainstreameri, elitisti, letimo katapultirani po informacijskom prostoru i skupljamo se na ovakvim mjestima koje su još sklonište i čekamo da nam kaos protutnji preko glava, čekamo novi red u nadi da neće sve biti razrušeno.
Ali, gledajte, pa tko smo mi? Zar mi ovdje, u Hrvatskoj, hodamo u togama po forumima i agorama i raspravljamo o Platonu i Aristotelu i pokušavamo stvoriti idealno društvo? Koliko smo mi bolji od onih koji kimaju glavom kad Trump kaže da je rat u Iranu njegova spektakularna pobjeda, i opet kimaju glavom kad kaže da će rat završiti kad on to tako iznutra osjeti? Evo, Francuska, gdje kudikamo demokraciju razumiju dublje nego mi u Hrvatskoj, ni tamo golemi dijelovi društva ne odolijevaju autodestrukciji, kao ni u Njemačkoj, gdje su strukture države i znanja mnogo dubljih temelja.
Zov trumpizma je presnažan, i u Europi se samo razlikuje po načinu na koji se iskazuje. U staroj Europi iz dubina kulja rasizam i ksenofobija, u istočnoj probija prostačenje, birtijaško ponašanje, koje se tumači kao iskrenost i rušenje fasada licemjerja. Posljedično, jaz u društvu sve je veći, a kompromis, koji bi trebao biti temelj političkog života i odluka o pravcu kojim ide društvo, sve je teže postići. Sve je više i naših političara koje možemo zamisliti kao stand up komičare.
Verbalno se nasilje u političkoj komunikaciji normalizira i u debatama u Saboru, na mrežama, u školama, u liječničkim ordinacijama. Pitam se što roditelji govore djeci ako je slučajno televizija uključena i čuju izjave – da sad ne navodim koga, svi znamo. No, no, nemoj kao striček, Ili, yes, to, lajk, kako im je spustio, kako je on narodski čovjek, kako je jedan od nas, uopće se ne vidi da je cijeli život proveo skačući s lijane na lijanu političkih partija i penjao se ljestvicama države do samog vrha. Kako je autentičan!
