Emisija 2u9 prvi je put emitirana 7. prosinca 1991. godine. Do danas, bila je i ostala prvi i jedini televizijski phone-in program koji javnost suoblikuje svojim pitanjima postavljenim bez cenzure i ikakva vremenskog odmaka. U emisiji koju sam vodio s Tomislavom Merčepom u prvoj polovini 90-ih, jedan od gledatelja postavio je pitanje u kojemu je prvi put spomenuta sintagma: dogovorni rat – ne dogovoreni, već dogovorni rat.
Nije dalje važna sudbina te sintagme u mojim emisijama: pokojnog je predsjednika Tuđmana do te mjere zaintrigirala da je poslao svog bliskog suradnika, M.D., da me zamoli da je više ne spominjem. No, ja više nisam mogao ništa učiniti: spomenuta je sintagma imala samostalan života, nije je se moglo obuzdati ni ušutkati pa je progovorila tako i u Esplanadi, u dugogodišnjim razgovorima pandita Denisa Kuljiša i mene – Esplanade je bio Denisova i moja dnevna soba, a razgovor o dogovornom ratu nikako nije jedan od bizarnijih.
Otvoreno pitanje
O dogovornom ratu pisao sam na svome blogu nebrojeno puta, u raspravu se uključilo više desetaka eksperata, a Denis je u ožujku 2012. u “velikoj dvorani Matice hrvatske na Zrinjevcu na tribini Udruge ‘Istina’, koja okuplja prilično pametne mlađe urbane Hercegovce iz zagrebačke kulturne dijaspore s dr. Ivom Lučićem, povjesničarom, koji nema baš nikakve veze s osnivačem hrvatske historiografije Trogiraninom Ivanom Lučićem Luciusom, ali ima s ljubuškim bratstvom poznatom po naročitoj ulozi u recentnoj historiji bosanske epizode ‘rata za jugoslavensko naslijeđe’, pred dvjestotinjak uzbuđenih promatrača, ukrstio svoj plameni mač s njegovim trozupcem i – kako mu se činilo – u borbi pobijedio na bodove…” Razgovarali su o “pitanju kojem se uvijek iznova vraća, iako je od rata prošlo 17 godina. Je li to bio dogovoreni rat ili je ta teza o “dogovorenom ratu” konstrukt idejnih protivnika koji škodi zagrobnom imidžu neprežaljenog demiurga i tiranina nježnog značaja dr. Franje Tuđmana?”
Da izbjegnem histeriju, pokušat ću o toj temi napisati što suhoparniji tekst, jedva se alibirajući Denisovom inačicom teorije.
Dunkve, u raspravama o uzrocima i karakteru ratova koji su pratili raspad Jugoslavije često se pojavljuje hipoteza o takozvanom “dogovorenom ratu”. Jednu od najprovokativnijih verzija te interpretacije iznio je novinar i publicist Denis Kuljiš, koji tvrdi da sukob nije bio isključivo rezultat spontanog raspada federacije i nekontrolirane eskalacije nacionalizma, nego djelomično i posljedica implicitnog političkog razumijevanja između hrvatskoga i srpskog vodstva. Prema toj interpretaciji, rat nije bio nužno unaprijed precizno isplaniran, ali su politički lideri dviju strana u određenom trenutku mogli postići pragmatičan sporazum o okvirima sukoba i mogućim teritorijalnim ishodima, osobito u pogledu budućnosti Bosne i Hercegovine.
Kuljiš pritom pomiče fokus s često spominjanog sastanka u Karađorđevu na kasniji susret u Tikvešu 1991. godine, za koji smatra da je bio ključni trenutak u kojemu su hrvatski i srpski predsjednik, u okolnostima ubrzanog raspada jugoslavenskih institucija i potpune neizvjesnosti međunarodne reakcije, mogli definirati osnovne parametre budućeg konflikta. U njegovoj interpretaciji taj se susret odvija u trenutku kada je jugoslavenski politički sustav već duboko paraliziran: savezno predsjedništvo gubi funkcionalnost, vojni i sigurnosni aparati ostaju bez jasne političke kontrole, a međunarodna zajednica pokazuje malo spremnosti da se aktivno uključi u rješavanje krize. U takvoj situaciji, tvrdi Kuljiš, oba su režima bila suočena sa sličnim problemom – kako konsolidirati vlast u vlastitim državama i osigurati politički opstanak u uvjetima raspada zajedničke države.
Iz te perspektive rat se pojavljuje kao gotovo neizbježan ishod sukoba između nespojivih političkih projekata: očuvanja Jugoslavije, srpskog nacionalnog pitanja izvan granica Srbije te hrvatske težnje prema suverenoj državi. Međutim, prema Kuljiševoj interpretaciji, iako je sukob bio strukturalno vrlo vjerojatan, pitanje njegova karaktera, ciljeva i teritorijalnih implikacija ostalo je otvoreno. Upravo u tom prostoru političke neizvjesnosti autor pretpostavlja mogućnost pragmatičnog sporazuma između dvaju političkih vrhova: rat će se voditi, ali uz određeni stupanj političke koordinacije i uz implicitno razumijevanje oko nekih ključnih teritorijalnih pitanja, osobito onih vezanih uz Bosnu i Hercegovinu.
Kuljiš svoju tezu pokušava potkrijepiti nizom indicija i događaja koji, prema njegovu tumačenju, sugeriraju postojanje takvog razumijevanja. Najprije ukazuje na politički kontekst u kojemu se sukob razvija: raspad savezne vlasti, ustavnu krizu koja nastaje nakon izlaska srpskog predstavnika iz saveznog predsjedništva, izostanak ozbiljne međunarodne intervencije te relativnu političku izolaciju i hrvatskog i srpskog vodstva u prvim fazama krize. U takvim okolnostima, tvrdi autor, obje su političke elite bile u znatnoj mjeri upućene jedna na drugu kao regionalne pregovarače.
pitanje njegova karaktera, ciljeva i teritorijalnih implikacija ostalo je otvoreno/Marko Lukunić/PIXSELL
Političko razumijevanje
Kao dodatne indikatore mogućeg političkog razumijevanja Kuljiš navodi niz konkretnih pojava iz ratnog razdoblja. Među njima su česti kontakti između političkih lidera i postojanje stalnih komunikacijskih kanala, uključujući posrednike i posebne telefonske veze između dvaju političkih vrhova. Autor također ističe tvrdnje o postojanju različitih ekspertskih razrada koje su navodno predviđale teritorijalnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine, pri čemu su, prema njegovoj interpretaciji, u tim raspravama sudjelovali intelektualni i politički krugovi bliski objema stranama. Pojedine političke izjave lidera Kuljiš tumači kao implicitne potvrde postojanja takvih projekcija.
Daljnji argumenti odnose se na događaje na samom terenu. Autor tvrdi da su u određenim fazama rata predstavnici srpskih i hrvatskih političkih struktura u Bosni postizali operativne sporazume o načinu vođenja sukoba te da su postojali kontakti između vojnih zapovjednika dviju strana. U nekim situacijama, prema njegovu tumačenju, pojavljuju se i oblici taktičke koordinacije ili logističke suradnje, osobito u odnosu prema trećem akteru u bosanskom ratu. Takve epizode Kuljiš interpretira kao indikaciju postojanja šire političke logike koja nadilazi klasičnu sliku dvostrane konfrontacije.
Posebnu pozornost posvećuje i ekonomskim aspektima sukoba. Prema njegovim tvrdnjama, tijekom rata postojale su mreže trgovine i opskrbe koje su prelazile linije sukoba, omogućujući cirkulaciju robe, energenata i drugih resursa između teritorija pod kontrolom različitih strana. Postojanje takve ratne ekonomije autor vidi kao još jedan znak da između formalno zaraćenih aktera nije postojala potpuna izolacija. Kuljiš također ističe unutarnju političku dinamiku unutar nacionalnih pokreta. Prema njegovoj interpretaciji, političari i zapovjednici koji su se protivili strategiji pragmatične suradnje s drugom stranom često su bili marginalizirani ili uklonjeni iz političkog procesa. Takve epizode autor tumači kao znak da je unutar političkih vrhova postojao relativno stabilan konsenzus o osnovnim strateškim ciljevima.
Strukturna logika raspada
Konačno, u završnim fazama rata Kuljiš vidi dodatne elemente koji, prema njegovu mišljenju, upućuju na postojanje implicitnog političkog razumijevanja. Posebno ističe situacije u kojima, prema njegovoj interpretaciji, srpske vojne snage nisu reagirale na određene hrvatske operacije, kao i činjenicu da su međunarodni mirovni sporazumi na kraju formalizirali teritorijalnu realnost stvorenu tijekom ratnih sukoba. Takav ishod autor interpretira kao institucionalizaciju rezultata procesa koji je u određenoj mjeri bio oblikovan pragmatičnim političkim kalkulacijama.
Kuljišov konačni zaključak proizlazi iz te interpretativne konstrukcije: hrvatsko i srpsko vodstvo, premda formalno neprijatelji u oružanom sukobu, dijelili su temeljni politički interes u konsolidaciji vlastitih država i eventualnom teritorijalnom proširenju na račun Bosne i Hercegovine. Prema njegovu tumačenju, rat je u tom smislu djelovao kao instrument kojim su se ti ciljevi pokušali ostvariti, premda su ambiciozniji planovi na kraju bili ograničeni snažnim pritiskom međunarodne diplomacije i završnim mirovnim sporazumima koji su uspostavili novu regionalnu ravnotežu.
Ova svakako najkontroverznija interpretativna hipoteza u raspravama o raspadu jugoslavenske federacije zasniva se, dakle, na tezi da polimorfni oružani sukob nije bio isključivo rezultat nekontrolirane eskalacije nacionalizma, nego djelomično i posljedica strateškog promišljanja političkih elita koje su upravljale procesom dezintegracije države. Teza o takozvanom “dogovorenom ratu” u tom smislu ne treba se nužno shvatiti kao tvrdnja o formalnom sporazumu dvaju lidera ili dviju država, nego prije kao pokušaj da se objasni specifičan tip političke racionalnosti koji se pojavljuje u trenucima raspada složenih višenacionalnih političkih zajednica.
U takvim povijesnim situacijama politički akteri suočeni su s radikalnom transformacijom institucionalnog okvira: država koja je dotad predstavljala temelj legitimnosti i političkog poretka postupno gubi kapacitet upravljanja, dok istodobno još uvijek posjeduje vojnu i administrativnu infrastrukturu. Nastaje stanje koje se u teoriji političkih kriza često opisuje kao institucionalna interregnum – razdoblje u kojemu stari poredak više ne funkcionira, ali novi još nije stabiliziran. Ako se raspad federacije promatra iz perspektive političke geografije, postaje jasno da je ključni problem nastao iz nesklada između administrativnih granica i nacionalnih projekata koji su se pojavili krajem 80-ih i početkom 90-ih godina.
Federativni sustav bio je koncipiran kao institucionalni kompromis između različitih nacionalnih zajednica, ali taj kompromis nije pretpostavljao mogućnost potpunog raspada države. Granice republika stoga nisu bile zamišljene kao buduće međunarodne granice, nego kao administrativne linije unutar jedinstvenog političkog prostora. Kada je taj prostor počeo nestajati, te su linije odjednom stekle novu političku težinu, ali bez stvarne legitimnosti u očima nacionalnih elita koje su nastojale konstruirati vlastite državne projekte.
Upravo je taj nesklad proizveo jednu od temeljnih napetosti procesa raspada: svaka nacionalna politička elita nastojala je maksimalno proširiti teritorijalni opseg svoje buduće države, ali je istodobno morala djelovati unutar postojećih administrativnih okvira. U takvom kontekstu posebno mjesto zauzima teritorij Bosne i Hercegovine. Geografski smješten između dviju nacionalnih država koje su nastajale raspadom federacije, taj je prostor bio istodobno demografski heterogen i geopolitički osjetljiv. Za političke elite susjednih država to je značilo da se taj prostor može promatrati kao zona potencijalne reorganizacije, odnosno kao teritorij na kojemu bi se mogla izvršiti korekcija granica nastalih unutar federacije.
Rat kao instrument realpolitike
Jedna od temeljnih zabluda u popularnim interpretacijama ratova je pretpostavka da su rat i diplomacija međusobno isključivi procesi. U stvarnosti političke povijesti ta dva fenomena gotovo nikada nisu strogo odvojena. Naprotiv, u mnogim slučajevima oni se razvijaju paralelno i međusobno nadopunjuju. Rat je, kako je to u klasičnoj formulaciji primijetio Carl von Clausewitz, nastavak politike drugim sredstvima; ali ta formula često se pogrešno interpretira kao tvrdnja da rat počinje tek kada politika prestane djelovati. U stvarnosti rat često funkcionira kao ekstremni oblik političkog pregovaranja, odnosno kao mehanizam kojim se stvara nova ravnoteža moći koja potom može biti institucionalizirana diplomatskim sporazumom.
U procesima raspada složenih država taj paradoks postaje osobito vidljiv. Kada se centralna vlast raspadne, političke elite koje nastoje stvoriti nove državne strukture ulaze u odnos koji je istodobno kompetitivan i kooperativan. Kompetitivan je zato što svaka od njih želi maksimalizirati vlastiti teritorijalni i politički kapital; kooperativan je zato što nijedna od njih ne može u potpunosti ignorirati interese drugih aktera koji sudjeluju u istom procesu transformacije. Drugim riječima, i u situaciji otvorenog sukoba postoji određeni stupanj međusobne ovisnosti. U tom kontekstu nije neobično da politički lideri koji javno nastupaju kao nepomirljivi protivnici održavaju stalne kanale komunikacije.
Politički kontakti i obrasci
U takvom okviru rat poprima obilježja procesa teritorijalnog pregovaranja. Vojne operacije ne predstavljaju samo pokušaj uništenja protivnika, nego i način definiranja budućih političkih granica. Ta logika objašnjava zašto ratovi često završavaju tek nakon što međunarodni akteri interveniraju i institucionaliziraju postojeće stanje na terenu. Kada vanjski posrednici nametnu diplomatski okvir za pregovore, političke elite mogu formalizirati rezultate koji su već djelomično postignuti vojnim sredstvima. Rat se tada retrospektivno reinterpretira kao proces koji je doveo do stvaranja nove političke realnosti.
Kada se razmatra hipoteza o implicitnoj koordinaciji između političkih elita koje formalno sudjeluju u sukobu, presudno je razlikovati dva analitička nivoa: normativni i empirijski. Normativni pristup usredotočuje se na moralne i političke implikacije određenih odluka, dok empirijski pristup nastoji identificirati konkretne obrasce ponašanja koji mogu ukazivati na postojanje određenog tipa političke racionalnosti. U kontekstu rasprave o takozvanom “dogovorenom ratu” upravo je empirijska razina analize ključna jer ona omogućuje da se rasprava pomakne s područja spekulacija na područje konkretnih indikatora.
Kada se sve prethodne dimenzije analize stave u širi teorijski okvir, raspad jugoslavenske federacije može se interpretirati kao primjer političkog procesa u kojemu se institucionalni kolaps, nacionalni projekti i međunarodna pasivnost međusobno pojačavaju. Takve situacije u politologiji često rezultiraju pojavom konflikata koji nisu isključivo rezultat spontanog nasilja, nego proizvod složene interakcije između strateških odluka političkih elita i strukturalnih ograničenja međunarodnog sustava.
Jedna od ključnih karakteristika takvih konflikata je činjenica da političke elite istodobno djeluju na nekoliko razina. Na unutarnjem planu one nastoje konsolidirati vlast mobilizacijom stanovništva, često koristeći nacionalističku retoriku kao sredstvo političke homogenizacije. Na regionalnom planu pokušavaju redefinirati teritorijalni poredak u skladu s vlastitim strateškim interesima. Na međunarodnom planu nastoje pridobiti ili barem neutralizirati vanjske aktere čija bi intervencija mogla promijeniti odnos snaga. U takvoj konfiguraciji rat može postati instrument kojim se rješavaju problemi koje politički pregovori ne uspijevaju razriješiti. Vojna kontrola teritorija stvara novu političku realnost koja potom može biti formalizirana diplomatskim sporazumima. Taj proces često uključuje faze privremene suradnje između nominalnih protivnika, osobito ako oni dijele interes u marginalizaciji treće strane ili u reorganizaciji određenog prostora.
Iz perspektive teorije međunarodnih odnosa takva dinamika može se objasniti konceptom sigurnosne dileme i logikom realističke politike. Kada se politički sustav raspadne, a međunarodni akteri izbjegavaju izravnu intervenciju, regionalne elite preuzimaju inicijativu u definiranju novog poretka. Njihove odluke pritom nisu nužno vođene ideološkim projektima u čistom obliku, nego pragmatičnom procjenom mogućnosti koje im stoje na raspolaganju.
Logika kontroliranog konflikta
Upravo zato interpretacija sukoba kao isključivo etničkog ili emocionalnog fenomena ostaje nedostatna. Iza retoričke mobilizacije često se nalaze vrlo konkretne strateške kalkulacije koje imaju veze s teritorijem, resursima i političkom moći. Nacionalizam u takvim situacijama djeluje kao instrument legitimacije, dok se stvarne političke odluke donose u okviru mnogo hladnije logike realpolitike.
U tom smislu koncept “dogovorenog rata” može se promatrati kao heuristički alat, odnosno kao interpretativni model koji nastoji objasniti paradoksalne obrasce ponašanja političkih elita. On ne mora implicirati postojanje tajnog plana ili potpunog konsenzusa između suparničkih aktera. Mnogo je vjerojatnije da opisuje situaciju u kojoj se rat i pregovori razvijaju paralelno, pri čemu političke elite nastoje maksimalno iskoristiti mogućnosti koje pruža nestabilno okruženje raspada države.
Takva interpretacija otvara i šire pitanje o načinu na koji se politička povijest pamti i interpretira. Društva koja su prošla kroz traumatične ratove često razvijaju pojednostavljene narative koji naglašavaju moralnu jasnoću i nacionalnu homogenost. Međutim, analitički pristup zahtijeva suočavanje s mnogo složenijom stvarnošću u kojoj politički akteri djeluju istodobno kao protivnici i pregovarači, kao ideološki mobilizatori i pragmatični stratezi.
Razumijevanje te složenosti ne znači relativizaciju odgovornosti za ratne zločine ili političke odluke koje su dovele do tragedije. Naprotiv, ono omogućuje dublje shvaćanje mehanizama koji su takve odluke učinili mogućima. Samo kroz takvu analizu moguće je razumjeti kako se u određenim povijesnim trenucima politički sustavi raspadaju, kako rat postaje instrument političke transformacije i kako se iz kaosa konflikta postupno oblikuje novi poredak.
