Ako dođete na adresu Ilica 62, iza velikih, zelenih, drvenih vrata nije Narnia, ali je studio čuda. Uđete li pak i popnete se na treći kat, doći ćete do potkrovlja. Vrata će vam otvoriti Marko Rašić i Vedrana Vrabec, dvojac koji stoji iza dizajnerske agencije Rašić+Vrabec. Imaju troje zaposlenih, tamo su još Marija, Matija i Tena, ali glavni ljudi su partneri u poslovnom, ali i privatnom životu. Vode posao, odgajaju sina, osvajaju nagrade, a njihov rad sigurno ste negdje vidjeli, a da to niste ni znali.
Za početak recimo da su počeli raditi još tijekom studiranja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Tamo su se upoznali 2000., a tri godine poslije počeli su raditi u studiju Markova oca Ante Rašića, slikara, kipara i dizajnera.
“To nam je bilo sjajno iskustvo, tamo smo praktički sve naučili. Većini dizajnera draže je raditi neke kulturne projekte nego neku svakodnevnu komercijalu, ali nismo slutili da će nas to sve dovesti do toga da ćemo raditi ovako velike i kompleksne stvari i osvajati nagrade. Sve ovo što radimo poseban nam je gušt i da sam planirala svoju karijeru, ne bih bolje isplanirala”, kaže nam Vedrana pa pojašnjava što zapravo radi studio Rašić+Vrabec.
“Ono što je specifično za nas je da radimo dizajn doživljaja muzeja, tj. prostora. Većina ljudi radi ili grafiku ili produkt ili interijer, a mi cijeli komplet. To je disciplina koje u Hrvatskoj nema previše, ali sažima sve”, govori Vedrana. “Povezujemo umjetnost i biznis. Tata je umjetnik, slikar, kipar, dizajner i uvijek je bila ta poveznica između komercijalnog i kulture, a iako smo od njega puno toga naučili i dan danas surađujemo. Ponekad i on nas pita za savjet”, dodaje Marko.
Zanimljivo, od 2003. godine odradili su više od stotinjak što stalnih, što privremenih izložbi, a ako se računaju pojedinačni projekti poput dizajna publikacija, loga, interijera… taj broj je mnogo veći.
Iako je Marko odrastao pod umjetničkim utjecajem, njegov put lako je mogao otići na neku sasvim drugu stranu. “Kada je trebalo odlučiti o fakultetu, razmišljao sam između medicine i dizajna. Uvijek me zanimalo kako nešto funkcionira i zašto, primjerice, ljudsko tijelo. Kada dizajniraš, također moraš proučiti kako nešto radi, zašto radi, na koji način se koristi, tako da je tu poveznica s medicinom, a osim toga, kod obje profesije potrebno je i konstantno učenje.”
“Da Vinci je reinkarniran u njemu”, dobacuje Vedrana kroz smijeh. Kod nje pak nikada nije bilo dileme, oduvijek je naginjala umjetničkim vodama. U dizajnu je, kaže, vidjela spoj inženjerstva i umjetnosti. Ponekad i sama uzme kist u ruke. U uredu im stoji njezina slika sunca kao glavni eksponat. Nije ni čudno što dobro rade svoj posao jer u biti to je dizajn doživljaja, ono za što “imaju žicu”.
U glavi i srcu korisnika
“Sve se više osvještava kako netko koristi prostor. Moramo znati kako će čovjek reagirati kada koristi neki izložak u muzeju, ali moramo to napraviti tako da to ima i smisla. Stalno moramo biti u glavi i srcu korisnika”, pojašnjava Marko pa se osvrće na najizazovniji i vjerojatno najskuplji projekt na kojem su radili, a to je Moneterra – Muzej novca Hrvatske narodne banke. Rok im je bio samo šest mjeseci, a budžet za cijeli projekt iznosio je tri i pol milijuna eura.
“HNB se odlično pripremio, napravili su detaljno dubinsko istraživanje, a mi smo dobili knjigu s više od 200 stranica tog sadržaja. Odlučili su koje generalne teme žele, a mi smo kao tim na čelu s Real grupom i partnerima Novenom, arhitektom Antom Vrbanom, Hustom i MA18+ to osmislili i realizirali. Bilo je izazovno prikazati financijski svijet na zanimljiv način”, pojašnjava pa kaže što su tamo uspjeli napraviti kako bi ljudi iz tog muzeja izašli s nekim iskustvom i znanjem.
“Naš zadatak je bila art direkcija projekta i dizajn stalnog postava, a jako smo ponosni na vizualni identitet, ime muzeja te na inovativne izloške koji su analogno-digitalni. Primjerice, uz pomoć konzole u obliku velikog sefa, posjetitelji upravljaju 16-metarskom projekcijom kako bi istražili temu globalni novčani vremeplov, odnosno kako se novac razvijalo. Tamo je i simulator monetarne politike pa se možete okušati u ulozi guvernera na nekoliko minuta, a napravili smo i gigantski kalkulator za računanje osobne inflacije.
Nisu to samo ekrani na koje pikamo prstom, već je potreban veći angažman posjetitelja kako bi poboljšali učenje. Drag mi je i stol koji ‘vrijedi’ 100 tisuća eura jer je napunjen izrezanim novčanicama koje su uništene pri prelasku na euro.” Da bi se sve to osmislilo potrebno je i veliko istraživanje, u svrhu kojeg su za ovaj projekt s cijelim timom stručnjaka putovali u Budimpeštu posjetiti njihov muzej novca, koji je vrlo kvalitetno napravljen.
Kada smo kod posjeta muzejima, ovaj dvojac u njima je kao kod kuće. Svake godine posjete barem 30-ak muzeja, tako da kada se to sve zbroji, u posljednjih 25 godina rada, prošli su ih gotovo tisuću. Ipak, najslađe im je kad neki “njihov” zaživi.
“Reakcije ljudi na Moneterru su jako dobre. Bitno je naglasiti da, iako je projekt isproduciran, to nije kraj, tek tada sve počinje i muzej kreće živjeti”, dodaju. No, nije samo Moneterra bila izazov, ovaj dvojac radio je i Kuću stabla svijeta Trebišća. To je ekomuzej na temu praslavenske mitologije koji je osmislila tvrtka Muze, a nalazi se u prirodi podno Učke.
“Produkcija je bila vrlo izazovna jer tamo nema signala, pristup je moguć isključivo pješke, a svu opremu uključujući i veliko skulpturalno stablo koje prolazi kroz cijelu kuću trebalo je dovesti na lokaciju i montirati. S obzirom na to da jednom kad odeš tamo ne možeš se nikome javiti, sve je potrebno iznimno pomno isplanirati. Produkcijski je sve to bilo moguće samo zato što imamo dobre stalne suradnike na koje se možemo osloniti kao što su AVC, Novena, Accessus, Armarion…”, kaže sugovornica.
Spomenuli smo milijunsku Moneterru, ali prava je umjetnost napraviti nešto zanimljivo s malim budžetom. Za jedan takav projekt dobili su i važnu nagradu u dizajnerskom svijetu. “Projekt Gledam dodirom bio je privremena izložba, s budžetom s kojim se financijski samo pokrivaš, ali radiš ga za opću dobrobit i da nešto novo naučiš, a s time slijedi i osobno zadovoljstvo. To je bila izložba radova slijepih i slabovidnih učenika i tu smo naučili mnogo o tome kako oni koriste prostor i kako uspješno stvaraju umjetnost. Izložba je dobila nagradu koju, samo mi u Hrvatskoj imamo – The SEGD Global Design Awards.
način, pojašnjava Marko projekt Moneterra – Muzej novca Hrvatske narodne banke/Bosnić+Dorotić
To je, po meni, najzahtjevnija nagrada za izložbene dizajnere jer se javljaju najbolji dizajneri muzeja iz cijelog svijeta, a primjera radi, iste godine je nagrađen muzej Olimpijskih i paraolimpijskih igara u Americi produciran za gotovo 100 milijuna dolara, a mi smo ovu izložbu napravili za tadašnjih 15 tisuća kuna i tu se vidi snaga same ideje”, kaže Marko pa dodaje: “Za izložbu smo reciklirali sve što smo našli u njihovu skladištu, napravili smo rasvjetna tijela od vodovodnih cijevi. Saznali smo da slijepi i slabovidni stvaraju umjetnost na horizontalnoj površini na stolu pa im ne možemo postaviti izloške na zid, već smo osmislili dugački stol koji je u obliku meandra išao kroz cijeli prostor. Na taj način su slabovidni mogli i sami iskusiti dio izložbe prateći “meandar”. Na ulazu u izložbu svi posjetitelji su prolazili kroz tamnu sobu kako bi u potpunom mraku mogli opipati jednu skulpturu. To je bila inicijacija posjetitelja, uvod u izložbu, da na trenutak dožive svijet slabovidnih.”
Red Dot – dizajnerski Oscar
Posao dizajnera iskustva nije samo uzeti nešto i postaviti, ono što ističu kao veliku prednost je činjenica da stalno uče nešto novo. “Za svaki projekt imamo edukaciju i svaki je učenje nečeg novog”, kaže Vedrana pa ističe još jednu izložbu koju su napravili u kratkom vremenu i s malim budžetom.
“Sad već dosta davno napravili smo i jednu jako posebnu izložbu u galeriji Forum u Teslinoj, praktički za nula kuna, ali nam je to vrlo drag projekt. Radili smo ga za prijatelja kustosa koji je kolekcionar CD-ova i strastveni poznavatelj glazbe. Autor je odabrao stotine CD-a, a uvjet je bio dobra glazba i dobar cover. Trebalo ih je postaviti u prostor bez bojanja zida i bez ijednog zabijenog čavla jer bi sve to bio trošak (uključujući i vraćanje u prvobitno stanje) pa smo odlučili prozirnu strech foliju, koja asocira na CD omote, postaviti na zidove cijele galerije, a Marko je tri dana ručno ispisivao riječi pjesama koje smo odabrali kako bi se dobila vibrantna atmosfera. Sve smo to radili s guštom i veseljem.”
Za smisliti tako nešto potrebna je inspiracija, a mi pitamo gdje je oni najčešće nalaze. Vedrana kaže da to može biti bilo gdje, u prirodi, u knjizi, u filmu, u aktualnim političkim zbivanjima, u svakodnevici, na kavi s prijateljicom ili u obliku prolivene kave, kao što je to bilo za ovaj projekt. Ideja za vizualni identitet kroz reinterpretirani prikaz CD-a došla je tako što je vidjela krugove ostale od kave na stolu koje je poslije umjetnički interpretirala.
“Ideje su svuda oko nas, a s iskustvom i posvećenošću poslu samo prepoznajemo kako ih iskoristiti.”
Koja je stoga njihova filozofija dizajna, pitamo – idu li na estetiku ili funkcionalnost?
“Tražimo smisao. Ne samo da lijepo izgleda, nego da nekoga i inspirira, potakne”, govori Marko.
A svaki projekt ima svoj proces i metodologiju – od briefa, istraživanja, izrade loga, koncepta… no, isto tako, netko mora donositi ključne odluke. Njihov princip rada je da se dogovore tko će voditi koji projekt i tada taj ima glavnu riječ u donošenju odluka. Možda im je jedna od boljih bila i prijaviti se za nagradu Red Dot, jednu od najprestižnijih u ovoj branši. Prijavili su se 2019. i osvojili je u kategoriji Brands & Communication Design, a nagrađeni su za vizualni identitet i logo 66. Pulskog filmskog festivala.
“Ta nagrada je kao neki dizajnerski Oscar i puno nam znači. Ona je svojevrsni indikator kvalitete, certifikat da si dobar, ali i da je tvoj naručitelj, koji je ujedno i partner, dobro i hrabro odabrao. Povremene prijave na natječaje koji nose nagrade su dobre jer se tako preispitaš što radiš, napraviš kratki rezime onoga što možeš bolje. Nagrade nisu najbitnija stvar, ali dobre su u svrhu autorefleksije”, govori Rašić.
Mi se pak osvrćemo budućnosti pa pitamo koje ćemo trendove moći očekivati u dizajnu iskustva, uređenju muzeja…
“Tehnologija se razvija, ljudi su prije u muzeje išli kao pasivni promatrači, a danas suvremeni duh zahtijeva više interakcije i angažmana publike. Interaktivna multimedija postala je neka vrsta standarda u muzejima, a danas interaktivni ekrani klincima nisu više toliko zanimljivi jer su im, nažalost, predostupni. Djeca vole i imaju potrebu iskusiti izložbu sa što više osjetila i, npr. mehaničkih pomagala, taj princip se pokazao puno zanimljiviji prilikom dizajniranja muzeja”, kaže Vrabec.
S obzirom na to da su pogledali stotine muzeja i postava, pitamo ih za preporuku, odnosno koji muzej posjetiti u Zagrebu? Ako netko može dati dobru recenziju, onda je to njih dvoje. Marko je odmah izdvojio Muzej povijesti videoigara jer ga fascinira tamošnja kolekcija i entuzijazam vlasnika, a dodaje kako mu je među favoritima i Tehnički muzej.
’Muzej za budućnost RH’
“Meni Prirodoslovni ima sjajne eksponate, a ima i nešto što nema puno gradova u svijetu, a to je Deep space projekcija. To je nešto ludo. U stvarnom vremenu, uz vodstvo, može se ‘doći’ u bilo koji dio poznatog svemira, možete vidjeti što se u ovom trenutku događa na Marsu, je li negdje oluja, koliko je što veliko”, oduševljeno će Vedrana koja potom najavljuje njihove nove projekte. U prvom redu to je nastavak proširenja Moneterre, a rade i na izložbi Muzeja grada Zagreba pod nazivom “Na Sleme!” koja će biti otvorena u svibnju, tvrde da će biti emotivna, zanimljiva i nostalgična. Da i ovaj razgovor bude zanimljiviji, dali smo im fiktivni projekt pa ih pitali na što bi se fokusirali kada bi morali raditi Muzej za budućnost Hrvatske.
“Bio bi to spoj visoke tehnologije i prirode, ako gledamo optimistično. Ne znamo dovoljno cijeniti ono što imamo, a imamo prirodu i iznimno talentirane ljude; od znanstvenika, umjetnika, nobelovaca, sportaša, filmaša i mnogih drugih… Tu su naša hrana, ekologija, prirodni izvori pitke vode, more, otoci i išlo bi to u tom smjeru, s nekim ekološkim eksponatom”, kratko je iznio ideje Marko.
Da netko želi uspješno raditi ovaj posao koji oni rade, pomislili biste da treba mnogo stvari, no Vedrana nas razuvjerava:
“Zvuči naivno, ali ako nešto voliš, radit ćeš to po svaku cijenu. Ovo baš volimo, a veliku ulogu u svemu igra i komunikacija. Moraš znati slušati klijenta, čuti što hoće, dobro prezentirati ideju i naći zajednički jezik.” Zajednički jezik Vedrana i Marko pronalaze i kod kuće. Imaju sina od sedam godina koji s njima nerijetko ide po muzejima i sve više ulazi u ovaj umjetnički svijet.
“Iako dizajniramo prostore, naš stan je uređen prvenstveno praktično tako da stane što više igračaka. No funkcionalan je i ugodan, da osjećamo da smo doma, u svojoj oazi mira, a trenutačne slike na zidu su nam dječji crteži”, zaključuje Vedrana.
