U Hrvatskoj često čujemo kako obiteljski biznisi teško preživljavaju prijenos s prve na drugu, a još teže na treću generaciju. Statistike su neumoljive – većina ih ne doživi treći naraštaj. Upravo zato priča o Zlatarni Dodić, koja ove godine obilježava 55 godina obiteljske tradicije, predstavlja rijedak i vrijedan primjer kontinuiteta.
Obiteljska priča započela je 1971. godine kada je djed otvorio prvu zlatarnu u Bjelovaru. Danas, više od pola stoljeća kasnije, operativno poslovanje vode braćo Franjo i Filip te sestra Dora Čibarić – treća generacija koja je postupno, bez formalnog datuma preuzimanja, preuzela odgovornost za poslovanje. No iza idilične slike kontinuiteta stoji proces koji je bio sve samo ne jednostavan. Ulazak Franje Dodića u obiteljski biznis nije bio rezultat jedne velike odluke, već postupni proces.
Od djetinjstva je bio izložen razgovorima o poslovanju, proizvodnji, sajmovima i pregovorima. Kao tinejdžer odlazi na međunarodne sajmove nakita, a u početku preuzima jednostavne zadatke poput logistike i administracije. S vremenom se uključivanje produbljuje. Na trećoj godini fakulteta donosi svjesnu odluku da će se maksimalno posvetiti poslu i proći sve segmente poslovanja kako bi sustav razumio iznutra. Cilj nije bio formalno “preuzeti” funkciju, već izgraditi stvarno razumijevanje poslovanja – što je ključna razlika između nasljednika koji nose titulu i onih koji znaju kako sustav funkcionira.
Prednost postoji, ali…
Percepcija javnosti često je da nasljednici imaju privilegiranu startnu poziciju. Franjo priznaje da određena prednost postoji – brend je izgrađen, kupci su tu, infrastruktura funkcionira. No ističe da s tom prednošću dolazi i velika odgovornost. Nositi prezime na izlogu znači da svaka odluka utječe ne samo na poslovni rezultat nego i na obiteljsku reputaciju građenu desetljećima. Treća generacija ne polazi od nule, ali polazi s visokim očekivanjima. Najveći izazov u početku nije bio odnos s roditeljima ili zaposlenicima, nego dokazivanje samome sebi. Izgradnja legitimnosti – stvarne, a ne formalne – često je najzahtjevniji dio tranzicije u obiteljskim biznisima. U ranim fazama pokušavao je provesti vlastite ideje, no nailazio je na otpor.
Danas priznaje da energija i želja nisu dovoljne bez iskustva. Roditelji su odgovornost prepuštali postupno i kontrolirano, dopuštajući pogreške koje nisu ugrožavale stabilnost poslovanja. Takav model tranzicije pokazao se ključnim. Unutar treće generacije podjela uloga nije bila formalno planirana, već je nastala spontano prema interesima i kompetencijama. Filip se specijalizirao za dijamante i ostalo drago i poludrago kamenje, Dora vodi financije i organizaciju, dok je Franjo usmjeren na procese, koordinaciju i razvoj novih projekata. Iako diferencijacija smanjuje preklapanje odgovornosti, neslaganja su neizbježna. Odluke se donose zajednički, uz otvorenu komunikaciju i vraćanje tema na dnevni red dok se ne postigne suglasnost.
Jedan od osjetljivijih izazova obiteljskog biznisa jest razdvajanje obiteljskih odnosa i poslovnih odluka. Emocije su neizbježne, no jasno definirane uloge i redoviti operativni sastanci pomažu održati profesionalni okvir. Roditelji su danas u savjetodavnoj ulozi – nisu operativno uključeni, ali njihovo iskustvo ostaje važno kod strateških odluka. Prvi pravi test treće generacije bila je pandemija. Za razliku od krize 2008., kada su još bili studenti, COVID-19 ih je zatekao kao operativne voditelje. Kriza je pokazala važnost organizacije, komunikacije i timskog rada te ubrzala profesionalizaciju upravljanja. Model postupnog preuzimanja, bez naglih prekida pokazao se učinkovitijim i stabilnijim za dugoročnu održivost poslovanja.
Što ova priča govori drugim obiteljskim poduzećima?
Iz primjera Zlatarne Dodić može se izvući nekoliko jasnih pouka:
1. Uključivanje mora početi rano, ali postupno. Nova generacija treba razumjeti procese, a ne samo titule.
2. Legitimnost se gradi radom, ne prezimenom.
3. Podjela uloga mora slijediti kompetencije, ne hijerarhiju rođenja.
4. Roditelji trebaju naučiti pustiti – ali kontrolirano.
5. Krize su test upravljačke zrelosti.
Treća generacija obitelji Dodić pokazuje da kontinuitet nije rezultat sreće, već sustavne pripreme i otvorene komunikacije.
Tradicija kao motiv, ne kao teret
Danas, kada obilježavaju 55 godina obiteljske tradicije, Franjo tu činjenicu ne doživljava kao pritisak, već kao poziv.
“Vlastito prezime na izlogu nosi težinu, ali i dodatan motiv.”
U vremenu kada mnogi obiteljski biznisi nestaju upravo u prijelazima između generacija, ova priča pokazuje da treća generacija može biti faza rasta, a ne stagnacije – pod uvjetom da je prijenos odgovornosti promišljen, a odnosi unutar obitelji profesionalizirani.
Jer kvaliteta odluka koje će oblikovati budućnost obiteljskog biznisa ne donosi se u trenutku preuzimanja – ona se gradi godinama prije toga.
* Autorica članka je voditeljica Centra za obiteljsko poduzetništvo na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa
