Povijesno, razuzdani networking elita nije ništa novo pod suncem, štoviše, sličnosti zapanjuju. Rimski car Tiberije, kad mu je dosadilo ratovanje i vrlo uspješno vladanje nad Carstvom, povukao se na Capri, na otok gdje se, piše povjesničar Svetonije, odao raskalašenim zabavama. Njegove odaje bile su ukrašene lascivnim prizorima orgija, koje bi za njega i njegove uzvanike, uživo ponavljali vrlo mladi robovi oba spola. Šuma oko palače također je bila scena u kojoj su stari uzvanici lovili mlade robove i tako dalje… Slijedi Kaligula, njegov nećak, manje razigran od Tiberija, a više sklon sadizmu, no i on je okupljao elitu u sličnim zabavama, piše Vespazijan. Zatim Neron, koji objektivno nije bio tako loš vladar kao što se priča, ali se također isticao u ludim orgijama koje je priređivao za elite. Povjesničar Petronije piše o tim orgijama kao arenama gdje se bogati tuku i dokazuju tko je jači.
Kronološki prije Tiberija, prije Carstva, Ciceron je grmio protiv Lucija Sergija Kataline, moćnog političara koji je htio nasilno srušiti rimsku republiku. Ciceron je kritizirao Katalininu seksualnu neobuzdanost i požudu, zatvorene zabave gdje bi privodili vrlo mlade mladiće i djevojke i zaključio: “Onaj tko ne može vladati nad samim sobom, ne može ni nad Republikom.” Tako smo barem učili u Klasičnoj gimnaziji. Samokontrola se na latinskom vrlo slikovito kaže “imperium sui”. To, dakle, a zatim disciplina, postojanost u odlukama te odgovornost za zajednicu tražilo se od elita u Rimu. Zato je Rim i trajao prilično dugo, više od 1200 godina od osnivanja kad je bio kraljevina, preko republike pa do pada Zapadnog Rimskog carstva. Ciceron bi bio, današnjom političkom terminologijom govoreći, liberal.
Sad pogledajmo Firencu, grad-državu. Za vrijeme renesanse Firenca je bila toliko liberalna i demokratična da su se građani osjetili slobodni ući u Michelangelov atelje i, iako neznalice, komentirati njegov rad, a on je to podnosio. Cvale su umjetnost, književnost i filozofija kao nikad u povijesti. Dinastija Medici vladala je klijentelistički i pragmatično, ali zahtijevali su da elite daju primjer ostalima. To što je Firenza bila mala važno je zato što je svatko svakoga poznavao, kao što se danas svi poznajemo online.
U svojoj zaštićenosti…
Sve se urušilo kad je prestala odgovornost i samokontrola elita, razvratom moćnika, a pod ruku s religioznim licemjerjem. Pri tome, kako je Firenca bila mala, svi su se poznavali, sve je bilo svima vidljivo – i orgije i licemjerje. Gađenje, otpor, razočaranje običnih građana sve više su rasli. Po gradu se tada motao i jedan mračan, fanatizirani pop, Savonarola, odjeven u crno s crnom kapuljačom na glavi. Zapalio je strasti radikalnom retorikom, stao na čelo pobune i započeo s paležima i progonima. Vladao je okrutno i teškom rukom četiri godine.
Kad su Firentinci, pod Savonarolom, protjerali Medicije, nisu to napravili zbog loše uprave nad državom, bijede ili financijskih nameta jer su svi živjeli vrlo dobro, nego zato što su bili razočarani time što su Medici prekršili samorazumljivi dogovor o tome kako treba izgledati suživot elita i građana. Zaustavimo se tu, iako primjera ima doslovno kroz cijelu povijest. Elite se povlače na zaklonjeno mjesto, seksualno zlostavljaju izrazito vrlo mlade, koje nabavljaju kao predmete, a ne ljude, ponekad baš pravu djecu, druže se, sklapaju veze i poslove, ponovno se potvrđuju “naskakanjem” na djecu koja tek stupaju prema pragu prve zrelosti i uživaju u svojoj zaštićenosti i dojmu da im nitko ništa ne može, da su iznad zakona i običaja.
Uvlas se to isto dogodilo na Epsteinovu otoku, samo u većem razmjeru, a mi se ovdje možemo pohvaliti da je u svu tu svjetsku financijsku silu uključen i jedan “naše gore list”. Izvan otoka i Epsteinove orbite uzvanici imaju svoju javnu personu, u kojoj, primjerice, mnogi inzistiraju na pravima žena, gnušaju se nasilja ili trafikinga. Na otoku, u hibrisu koji su im omogućavali bogatstvo ili politička moć, kršili su moralni dogovor.
Ovisno o tome kako se u kojoj zemlji građani odnose prema svojim elitama, razlikuju se i reakcije na Epsteinov skandal. To što nas sve povezuje je dodatno slabljenje povjerenja u sistem, a to ima svoje političke posljedice i za te elite. U Americi, nakon Watergate skandala, ipak se povjerenje u institucije vratilo zato što su posljedice za elitu bile jasne i neosporavane. Predsjednik Richard Nixon dao je ostavku, a mnogi su završili u zatvoru. Nakon objave Panama dokumenata, građani širom svijeta koji moraju živjeti po redu i zakonu, vidjeli su kako elite, i to i financijske, industrijske, političke, holivudske, izbjegavaju plaćanje poreza i peru novac. Posljedica objave tih dokumenata bila je da se velik dio sredstava koji je trebao biti zamračen, vratio u državne blagajne i pojačana je kontrola. Ali, offshore nije diran i malo je onih koji su stvarno odgovarali i bili kažnjeni.
Gore od Watergatea, Panama dokumenti pokazali su da je korupcija svjetski fenomen i povjerenje u sistem dodatno je poljuljano. Neki u skandale koji su potresli povjerenje naroda u elite ubrajaju i skandal Katoličke crkve oko pedofilije. Mnogi su javno iznijeli svoje teške traume, ali nisu se sve nacionalne Crkve podjednako dobro s time nosile.
Pokret MeToo razotkrio je praksu ponašanja prema ženama u industriji zabave, ali mana je bila da je bio ograničen na Hollywood i imao premalo konkretnih dodirnih točaka s običnim ženama. Svejedno, doveo je do promjena u kulturi odnosa poslodavaca prema ženama.
Lanci ljudskom robom
Da je bio potreban, vidi se iz uvida u ponašanje na Epsteinovu otoku jer vidimo da je nasilje nad jako mladim djevojkama, psihološki i socijalno još djecom što su bila regrutirana iz socijalno i financijski ugroženih slojeva i zato dodatno podložna manipulaciji, bilo rašireno i normalizirano. Ne samo to, nego je za cijeli trafiking bila potrebna organizacija, infrastruktura, dobavni lanci ljudskom robom i, najgore, šutnja i sudjelovanje klijenata. Duboko simbolički, vjerojatno nema jačeg udarca u povjerenje u zakone i transparentnost, i mantru da smo svi jednaki, nego privatni otok na koji uzvanici stižu privatnim avionima da bi među sebi sličnima uživali u neograničenoj moći koja se manifestira “naskakanjem” i samohvalom oko iskorištavanja mladih djevojaka, dehumanizacijom žena, što bi ih, da su izvan otoka, na primjer, u Bruxellesu, šokiralo.
Razlika između Amerike i Europe u reakcijama je činjenica da, iako su Europljani upleteni u ovu globalnu mrežu – tako i mi imamo naše gore list među tom svjetskom elitom! – ipak skandal doživljavaju kao poglavito američki. Kako će se razriješiti tamo, ovisi od tome koliko će Trump uspjeti uvjeriti svoje birače, ali i neodlučne da su Epsteinove orgije bile posljedica liberalizma, demokracije, otvorenosti, pluralnosti i da je odgovor u histeriji MAGA ili Vanceovu kršćanskom fundamentalizmu.
S druge strane, možda glasači zamijete da Epsteina nije interesiralo tko za koga glasa, sve dok se njegova mreža širila. Dakle, možda Amerikanci zaključe – svi su isti, svi su bogati isti, sve su elite iste i još se dublje povuku, odustanu. I dalje će oni koji nisu elita poštivati zakone, neki više, drugi manje, ali uglavnom hoće, no više neće imati povjerenja u priču koja im se prodaje. U Europi, pak, reakcija je hladnija, ali ciničnija. Ljudi misle: da imaju prilike, i ovi naši bi tako, dakle, kao novi korak u dekadenciji elita, koje je možda najbolja slika bivšeg britanskog princa Andrewa kako kleči na podu, kao pesek, nad nečijim mladim, tankim, poludječjim tijelom.
Ali, u Europi se i čeka ima li tko još da se pojavi u objavama, osim norveške princeze, bivšeg britanskog princa, bivšeg specijalnog izaslanika za Balkan i već spomenutog “naše gore lista”! Kad na to što čitamo u objavama iz Epsteinovih dokumenata reagiramo u stilu – kako ih nije sram, misle da mogu sve što im padne na pamet zato što su bogati i moćni – mi se, zapravo pozivamo na pravila starog Rima, na Cicerona, da oni koji ne mogu vladati sobom, ne mogu ni javnim poslovima. Oni su sami sebe delegitimirali – sami pali, sami se ubili, sami izgubili pravo na to da budu smatrani elitom i da bilo koga vode.
