Kako izgleda život Hrvoja Japunčića, osnivača i vlasnika društva Decentia, kad se ugase monitori tržišta koja mu svakodnevno oblikuju dan?
Karijeru je gradio u “rovovima” najvećih hrvatskih poslovnih sustava – od strateškog planiranja u Agrokoru, preko vođenja investicijskih fondova KD Grupe, sve do upravljanja financijskim tržištima Croatia osiguranja. Njegova profesionalna svakodnevica ispunjena je analizama, brojkama i strateškim promišljanjima, no oduvijek je znao da prava jasnoća uma dolazi tek na bijelim stazama – ondje gdje tišina zamjenjuje tržišne vibracije.
U rubrici Drugo lice lidera otkrivamo kako ovaj financijski ekspert nalazi ravnotežu između intenzivnog poslovnog ritma i osobnog odmaka, ne gubeći pritom iz vida niti jedno tržište, ono vanjsko, ali ni ono unutarnje.
Izvan posla i burzovnih kretanja
Dragocjeno – vrijeme s kćeri i sport
Ono “nešto” izvan posla što mi oplemenjuje život, što me čini sretnim, ispunjenim, zadovoljnim čini provod i provedeno vrijeme s kćer te bavljenje sportom. Kako kaže svjetsko životno iskustvo, kad osoba postane roditelj, kao da vrijeme “ubaci” u znatno višu brzinu… i koliko god se trudiš, dijete ili djeca neupitno rastu, razvijaju se, interakcija je poglavito u najmlađim godinama beskrajna i, iako “nije lako”, taj osmijeh, taj pogled tate i kćeri na kraju radnog dana ili tjedna nadoknadi toliko mnogo dnevnih problema, neizvjesnosti..
S druge strane, kad god je u toku dana, tjedna prilika, već godinama – sport, bez obzira na to je li individualizirani ili kolektivni, ono je nešto što me održava u životu, što mi omogućuje rekuperaciju, ispunjava dušu i tijelo, što me u ovom vremenu tehnika, tehnologija održava živim, a vjerujem, i zdravim, koliko god je moguće.
Sportom se bavim ne radi rekorda, već prvo i primarno radi sebe, radi toga da mi i tijelo i duh budu što bolji, kvalitetniji, odnosno da se oporave od onog što tijekom dana/tjedna i nije toliko lijepo ili nadahnjujuće, a također čini dio života.
Ako “moram izabrati”, da, skijanje i snježne radosti imaju prednost, ali tijekom cijele godine tu su i trail, trčanje, košarka, padel, squash, pilates… taj osjećaj nakon sat, dva bavljenja sportom čine me jednostavno sretnim, veselim i ispunjenim. Nema tehnologije, distrakcije, samo fokus na sportsku aktivnost, počesto i dobro sportsko druženje i poslije same aktivnosti.
Moj ‘hidden gem’
Na skijama u planini…
Ne bih želio da zvuči kao neki klišej ili tolika posebnost, no moj “hidden gem” vezan je uz sport, uz skijanje. Moji roditelji nisu bili skijaši, ali životne prilike su mi/nam omogućile da se od malih nogu susretnem, upoznam, zavolim dvije daske ispod svojih nogu i da, bez obzira na to što poneki skijaški dan zna donijeti neizmjernu hladnoću, šipkost vjetra, sibirski osjet leda, taj osjećaj na skijama među planinama, uz predivan okoliš i vizure, imam prilike i mogućnosti uživati, opustiti se, prepustiti, nekada dobiti brzinu, nekada osjećaj da su “cijelo prostranstvo” i prostor oko mene samo moji – to je za mene sreća i veselje, to je baš ono nešto posebno što me, eto, već godinama ispunjava i taj, po meni naravno, ipak užitak, koji se trudim prenositi i obitelji i prijateljima..
Mogućnosti da uz skijanje, ili zbog skijanja, putujem i upoznajem druge zemlje, kontinente, krajolike dio je onog nečega što me ispunjava i čini veliko zadovoljstvo i sama radost da za vrijeme tih i takvih zimskih trenutaka doživim i doživljavam posebno prirodu i krajolike koji čini dio skijaških prostranstava, neovisno o tome je li riječ o tzv. uređenim područjima ili “off pistama”.
A ta “off područja” donose dodatne scene i krajobraze za pamćenje. Pri svemu tome kada, primjera radi, uvjeti za skijanje budu podobni i tijekom proljeća ili u nekom trenutku i tijekom ljeta, tek tada osjećaj prirodnih ljepota i krajolika posebno ispune i dan, i tjedan i vrijeme provedeno u takvom okruženju. Mogu samo reći da, kako smo posljednjih desetak godina svjedoci negativnih klimatoloških promjena, pokušavam i trudim se iskoristiti svaki mogući trenutak da dvije daske budu ispod mojih nogu, da napunim svoje baterije i dušu.
Pokraj svih tehnologija…
Knjige su i dalje posebnost
Znam i svjestan sam da u današnjem svijetu tehnika i tehnologija, neki novi momenti ili mogućnosti čine posebnost svakodnevnih nam života. Pri tome, primjera radi, mislim, recimo, na podcast serijale, na mnoge privatne ili formalne dokumentarne serije na YouTubeu ili kanalima kao što su Netflix i slični, i da je to ono nešto što razlikuje vrijeme i vremena kada su posebno neka knjiga ili film bili “odrednica” ili ostavljali veliki utisak na čovjeka. Ali, i dalje sam na tragu mišljenja da su knjiga ili knjige ipak posebnost i da, da budem iskren, u današnje vrijeme premalo čitam, posebno “izvanposlovnu” literaturu. No, primjera radi, “Dobar život” dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Schulza jedna je od knjiga koja mi je dala puno tonaliteta za razmišljanja.
Živi se samo jednom
Život, posao, okruženje čine – ljudi
Nadam se i vjerujem da sam prije dosta godina shvatio i počeo živjeti po principu “živi se samo jednom” – nisam želio, htio ili kako ponekad sudbina nekome donese neki dobar ili manje dobar trenutak, početi živjeti “od tog trenutka”. Jednostavno sam jednom prilikom prije dosta godina “pogledao prema naprijed” i rekao sam sebi – treba živjeti, putovati, biti iskren, treba se otvoriti, voljeti i biti voljen, treba stvarati, kreirati…
Posebno u posljednjih desetak godina shvaćam značaj one unutrašnjosti i osobnosti, emocija i emocionalne inteligencije i suštine da treba otvoreno govoriti, biti iskren prvo i poglavito prema samome sebi, a neku granicu do koje se “živi” ostavio sam otvorenom prema obiteljskom odgoju ili vlastitom znanju i naukovanju. Također posebno sam počeo uviđati one životne istine – na kraju naših ovozemaljskih životnih puteva, nećemo se sjećati materijalnih stvari i predmeta, već rezimirati gdje smo bili, kakvi, koliko smo bili dobri i pošteni i prema sebi i prema drugima i koliko smo dobrih ljudskih riječi i djela činili. To je ono nešto što mi čini zadovoljstvo u životu, što pokušavam i kćeri i obitelji prenijeti. Jer, život, posao, okruženje čine – ljudi.
Sport uvijek i u svakom obliku
Taj osjećaj nakon dobrog napora…
Vjerujem da se iz prethodnih misli i razmišljanja može uvidjeti koliko smatram bitnim i vrijednim bavljenjem sportom. Meni je sport oblik osobnosti, osobnog razvoja i brige o samome sebi jer pridonosi i fizičkoj i mentalnoj spremnosti, sposobnosti, čvrstoći, širini, kvaliteti samoga življenja.
Nije mi pri tome bitno je li riječ o individualnom bavljenju sportom ili timskoj igri, koje je doba dana ili večeri… Možda ponajbolje mogu opisati taj osjećaj na sljedeći način: kad ulazim u četvrti dan gdje prethodna tri nisam imao prilike ili mogućnosti baviti se se sportom, kao da nastupa neka “apstinencijska kriza”, nervoza, koju mogu i želim riješiti upravo samo sportom.
Volim se baviti sportom, pokušavam motivirati i potaknuti sve koji me okružuju da se bave njime. Taj osjećaj nakon dobrog napora ili utakmice, odrađenog traila ili kojih kilometara ski staza, kako bi rekla jedna reklamna kampanja, nije ništa drugo nego “neprocjenjivo”.
