Prije točno godinu dana otvorila sam HaHaHouse – prvi Muzej smijeha na svijetu. Danas, s više od sto tisuća posjetitelja, s tisućama pozitivnih kritika i timom kojem je i ponedjeljak sretan dan, živim svoj san. U trenutku kad te iz nekog malog Zagreba spominju u jednom od najgledanijih jutarnjih televizijskih programa u Americi – Live with Kelly and Mark, te u prilogu dužem od 3 minute detaljno opisuju tvoj koncept, koliko god skroman bio, znaš da si uspio. I da jesam. I ponosna sam. Uspjela sam doći od ideje do realizacije. Tko god je probao zna da to nije lako i da je na putu do tog cilja tisuću prepreka.
Ideja o Muzeju smijeha nastala je u vrijeme korone, u trenutku kad se svijet zatvarao. Kad su gradovi utihnuli, ljudi se povukli u strah, a neizvjesnost postala svakodnevica. U toj tišini lockdowna shvatila sam da više ne želim samo graditi projekte. Želim graditi mjesta u kojima se ljudi mogu ponovno osjećati živi. U smijehu sam pronašla odgovor. Ne kao zabavu, nego kao otpor sve negativnijem narativu današnjice.
Ideja Muzeja smijeha došla je kao munja direktno iz srca čista, jasna, neumoljiva. Bila sam sigurna u nju i krenula u borbu. Prva bitka je bila pobijediti mentalitet u kojem se odustaje jer je teško i jer postoje prepreke. Svakodnevno sam slušala ne možeš to u Hrvatskoj. Ne možeš bez velikoga kapitala. Ne možeš bez dozvola. Ne možeš bez blagoslova sustava. Ali snovi se ne pitaju za dozvolu.
Dvije godine hodala sam kroz birokraciju, sumnje, blokade i prepreke. U toj fazi bilo mi je iznimno važno što sam pronašla investitora Alana Bubanovića koji je vjerovao u mene i u projekt onda kada nitko drugi nije. Ta podrška nije bila samo financijska, nego i potvrda da ideja ima smisla. Bilo je dana kad sam bila iscrpljena do granice za koju nisam znala da postoji. Ali svaki put bih se vratila svojoj ideji. Ne zato što je bilo lako, nego zato što je bilo istinito. I kad su se vrata konačno otvorila, kad su ljudi stajali u redovima da uđu u prostor koji je donedavno bio ruševina, znala sam da nisam gradila samo muzej. Gradila sam dokaz da se može. Da ljudi žele radost. Da snovi mogu postati stvarnost.
No ova priča nije počela s Muzejom smijeha.
Postoje ljudi koji cijeli život pokušavaju stati u okvir. Ja sam odmalena znala da u njega ne pripadam.
Odrasla sam u velikom gradu, ali i između šuma, brda, dolina i životinja, u Zagorju – u prostoru gdje je mašta bila jednako stvarna kao i tlo pod nogama. Tamo sam naučila da ono što još ne postoji nije manje stvarno. Naučila sam da ideje nisu bijeg od stvarnosti, nego njezin početak. Da se svijet ne sastoji samo od onoga što vidimo, nego i od onoga što tek trebamo stvoriti.
Oduvijek sam pomalo hodala po oblacima. I gotovo jednako dugo slušala kako bi se trebala spustiti na zemlju. Godinama sam to radila i sama sebi, uvjeravajući se da snovi moraju čekati. Raditi sam počela vrlo rano, s 14 godina. U mom odgoju vrijedilo je jasno pravilo sve se stječe marljivim radom i bez muke nema nauke. Odustajanje nije bilo opcija.
Upisala sam pravo. Iako se vrlo brzo pokazalo da je to za mene (ne)pravi izbor, nisam odustala. Završila sam ga. Imam titulu magistre prava, iako se tim poslom nikada nisam bavila. Ta diploma danas mi stoji kao podsjetnik da znam izgurati do kraja i ono što ne osjećam kao svoje.
Poduzetnički put rijetko je pravocrtan. U mom slučaju bio je sve osim toga. Gradio se kroz znatiželju, raznolika iskustva, stalne promjene i neprestano izlaženje iz zone sigurnosti. Ignoriranje savjeta da siđem s oblaka s vremenom je urodilo plodom. Danas živim svoj san na vlastitom oblaku. Izmislila sam potpuno novi koncept Muzeja smijeha, prvi u svijetu. Djelomično iz nužde jer sam bila bez posla, a djelomično jer mi nijedna ponuda nije stvarala leptiriće u trbuhu, pa sam si sama izmislila posao od kojeg mi srce ne prestaje vibrirati.
Naravno, ništa od toga nije se dogodilo preko noći. Iza toga su bezbrojni radni sati, neprospavane noći, sumnje, strahovi, puno strpljenja, volje i čeličnih živaca.
Iako nikad formalno nisam učila menadžment, učila sam ga u hodu. Nikad se nisam bojala preuzeti odgovornost jer sam znala da ću svaki nedostatak znanja nadoknaditi marljivim radom.
Danas, nakon svega što sam prošla, znam da liderstvo ne počinje tamo gdje imaš odgovore. Počinje tamo gdje imaš hrabrosti stati pred nepoznato i reći idemo. Počinje tamo gdje hodaš dalje i kada nemaš kartu, gdje gradiš bezobzira što nemaš sigurnost i vodiš ljude kad ni sama ne znaš kamo će vas put odvesti.
To sam prvi put istinski naučila daleko od doma, u Pragu. Dobila sam priliku voditi muzej i prihvatila sam izazov bez previše razmišljanja o vlastitim nedostatcima. Nisam govorila jezik, nisam poznavala branšu, nikada prije nisam vodila firmu. Tim me u početku dočekao s velikom skepsom. Mlađa žena, strankinja, bez iskustva u njihovom svijetu.
No kroz rad, prisutnost i potpunu posvećenost, povjerenje se počelo graditi. Radila sam po cijele dane i vikende, učila organizaciju procesa, financije, računovodstvo, upravljanje ljudima, održavanje prostora. Bila sam tu za svoj tim i u dobrim i u lošim trenucima.
Ušla sam u prostor pun sumnje, a izašla iz njega s povjerenjem koje se ne može narediti. U mom svijetu ljudi nisu resurs. Oni su razlog zašto nešto funkcionira, raste i postaje bolje. Zato su u mom timu često završavali oni koje drugi nisu znali gdje smjestiti – ulični umjetnici, slobodni duhovi, ljudi s previše duše za previše sustava.
Svi mi imamo neke svoje rutine i rute. Primjerice jedna od mojih je bila da trebam u banku položiti utržak. Uvijek sam išla u istu banku, uvijek istim putem.
Jednoga baš hladnog dana sam odlučila promijeniti smjer te se vratiti drugom ulicom prema muzeju, znajući da će taj put duže trajati te da ću duže biti na toj zimi. Na toj drugoj putanji sam vidjela neku mršavu siluetu kako stoji ispred dućana igračaka te na toj zimi, u vrlo tankom crnom kaputu izvodi trikove. Tako sam upoznala Siatrisa, mađioničara. Ubrzo se priključio timu. Tri člana mog tima bili su ulični umjetnici, i da, doslovno sam ih našla na ulici. Za neke poslove treba malo magije, ponekad za iskorak treba zaboraviti te zadane okvire koje nas svugdje prate.
Uz svoj praški tim, gledala sam kako iz početnog kaosa nastaje nešto što nijedna HR politika ne može proizvesti, a to je zajedništvo. Kad vidiš da netko daje sve od sebe jer želi, a ne jer mora, znaš da si savladao lekciju upravljanja ljudskim potencijalima.
Promjene su me pratile cijeli život. Nekad su dolazile tiho, nekad naglo, a nekad su rušile sve što sam do tada gradila. Umjesto da im se opirem, naučila sam im se prilagođavati. Ne zato što je to bila moja strategija, nego zato što je bila nužnost.
Učila sam u hodu, na situacijama kad nemaš luksuz čekanja, nego moraš reagirati odmah.
Nakon svih profesionalnih i životnih iskustava danas znam da uspjeh ne nastaje ni preko noći ni prema zapisanom redoslijedu. Zapravo najčešće se dogodi kao odgovor na to kako reagiraš kad stvari ne idu po planu. I možda cijeli život nisam naučila stati u okvir, ali sam naučila nešto važnije kako ostati svoja dok ga crtaš iznova.
