Novac nije samo alat za kupnju i prodaju. To je opipljivo povjerenje – zajednička priča koja funkcionira samo zato što se društva slažu vjerovati u nju. Zato smo odlučili pratiti povijesni razvoj te priče kroz četiri monetarne tehnologije: kamen, metal, papir i bit. Od kamenih diskova s Yapa do kovanica kao političke propagande, od kineskog letećeg novca i ranih europskih bankarskih mreža, obrazac je jasan: s vremenom novac gubi svoju materijalnu funkciju i moć se prebacuje na onoga tko kontrolira kanale povjerenja.
Jako dobra – priča
Otud i ove suvremene bitke oko kriptovaluta, stablecoina i digitalnih valuta središnjih banaka. Te bitke nisu fokusirane na tehnologiju. Radi se o tome tko postavlja pravila, tko kontrolira tračnice i koje kompromise prihvaćamo: privatnost, stabilnost, suverenitet i moć vlada. Budućnost novca pripada sustavu koji stječe kredibilitet u velikim razmjerima i priča najuvjerljiviju moguću priču.
Ovaj tekst ima ambiciju odgovoriti na jednostavno, ali duboko pitanje: Što je novac?
To nije samo akademsko pitanje. U današnjem svijetu tokenizacije plaćanja, stabilnih kovanica, digitalnih valuta središnjih banaka i geopolitičke fragmentacije, ovo pitanje od strateške je važnosti. Ali, odgovor na to jednostavno pitanje je sve samo ne jednostavan, još manje očit. Mi ekonomisti definiramo novac prema njegove tri osnovne funkcije: sredstvo razmjene; obračunska jedinica i sredstvo pohrane vrijednosti. Pa ipak, kako nas podsjeća povjesničar Yuval Noah Harari, novac je prije svega kognitivna revolucija. Postoji zato što kolektivno vjerujemo u narativ koji stoji iza njega – zajedničku priču koja povezuje društva. Kroz vrijeme i kulture ljudi su birali razne predmete i slagali se da ih nazivaju novcem. Zapravo, novac živi u našim mislima prije nego što u nekom trenutku poprimi fizički oblik, otud i njegov proces dematerijalizacije.
Kako Harari kaže, novac je “najuspješnija priča ikad ispričana”.
Naše putovanje počinje na malom otoku Yap, usred Tihog oceana. Stoljećima – sve do početka 20. stoljeća – novac tamo nije bio ni metalni ni papirnati. Imao je oblik golemog, perforiranog kamenja, poznatog kao fei ili rai. Njihov promjer kretao se od 30 centimetara do četiri metra, a mogli su težiti i do pet tona. U središtu je svaki imao veliku rupu tako da se mogao umetnuti štap kako bi se pomicali – ako bi to ikada bilo zaista potrebno.
Pa, koja im je bila svrha? Kako su funkcionirali? Kao što je primijetio američki etnolog William Henry Furness III., koji je proveo dva mjeseca na otoku 1903.: “Izvanredna značajka ovog kamenog novca je da nije potrebno da ga njegov vlasnik preuzme.” Njegova ekonomska funkcija nije ovisila o fizičkom prijenosu, već o kolektivnom priznavanju vlasništva. Kamenje se stoga premještalo samo povremeno jer se navodno podmirenje dugova mentalno ažuriralo. Kameni novac služio je kao simbol bogatstva, ali ono što je zaista bilo važno bilo je društveno priznanje prava na njega.
Priča o ovim jedinstvenim kamenim diskovima na kraju je privukla pozornost dvojice najvećih ekonomista 20. stoljeća: Johna Maynarda Keynesa i Miltona Friedmana. Obojica su pisali o Yapovu kamenju, opisujući ga kao najsofisticiraniji oblik novca ikad zamišljen. Njihova vrijednost nije ležala u fizičkom kamenu, već u priči koju mu je zajednica pripisivala – kolektivni ugovor, zajedničko sjećanje.
S vremenom je narativ koji održava novac dobio političku dimenziju. Ljudi razmjenjuju robu za određeni oblik novca ne samo zato što su vjerovali tom mediju razmjene, već zato što im je viši autoritet rekao da to učine. Kada je robni novac – školjke, žito, stoka – ustupio mjesto metalnim kovanicama, novac se razvio u alat moći i sredstvo političke propagande.
Kovanice su odavno nosile političke ili vjerske simbole: portrete careva, ambleme božanske naklonosti ili ikone koje slave vojne pobjede. Prihvaćanje kovanice, zapravo, značilo je prihvaćanje autoriteta vladara koji ju je izdao. U tom smislu zanimljiv primjer dolazi s Malte tijekom 16. stoljeća. U to vrijeme, otok se oporavljao od turske invazije. Malteški vitezovi, u nedostatku plemenitih metala, počeli su kovati bakrene kovanice zvane patacca, gravirajući ih latinskim izrazom “Non aes sed fides” (Ne bakar, već povjerenje). Iako bakar nije plemeniti metal, vrijednost tog novčića nije ovisila o vrsti metala, već o povjerenju koje je ulijevao. Kako bi se pojačalo to obećanje, patacca je bila ukrašena vjerskim i političkim simbolima, poput križa Malteškog reda i poprsja Velikog majstora.
Stvar povjerenja
To je bio podsjetnik na to tko je imao vlast na otoku i uživao božansku naklonost – i da, u osnovi, nije bilo alternative tom načinu plaćanja. Možda najfascinantniji primjer političke simbolike u novcu dolazi iz drevne Kine. Novac ban liang, uveden u trećem stoljeću prije Krista, ostao je u optjecaju gotovo dva tisućljeća, sve do pada dinastije Qing 1911. Izrađen od bronce, postao je opipljiv znak carskog jedinstva nakon stoljeća unutarnjih podjela. Ban liang je bio okrugao s četvrtastom rupom u središtu. Svaki detalj nosio je simbolično značenje: krug je predstavljao nebo, kvadrat zemlju. Svaki je novčić bio minijaturna slika svemira – točka susreta kozmičkog poretka i svakodnevnog života. U središtu ovog poretka stajao je car, štovan kao Sin Neba, središnja točka koja je sve držala zajedno.
Ako je novac već bio stvar povjerenja s pataccom, to još više vrijedi za novčanice – koje su, uostalom, samo komadi papira (barem nakon sloma Bretton Woods sustava 1971. godine, koji je uveo eru tzv. fiat valute koja je bila potpuno odvojena od zlata). Ali, podrijetlo papirnatog novca vjerojatno me najviše iznenadilo tijekom istraživanja za potrebe ovog teksta.
Skloni smo misliti da novčanice potječu iz Firence, od obitelji Medici, no njihov nastanak datira iz Kine. Tijekom dinastije Tang (7. – 10. stoljeće), kako bi se nosili s nedostatkom bakra, kineski trgovci uveli su takozvani “leteći novac”, poznat kao “fei chien”. Bakar nije bio samo rijedak, već je bio i težak za transport za trgovce koji su putovali stotinama kilometara preko Kine. Bilo je potrebno praktičnije i učinkovitije rješenje. Ideja je bila jednostavna: trgovci bi trebali položiti bakrene kovanice bankaru na početku putovanja i zauzvrat dobiti potvrdu o pologu. Nakon dolaska na odredište trgovci su samo trebali predočiti potvrdu drugom bankaru, partneru prvog, kako bi zauzvrat dobili bakrene kovanice, plaćajući malu proviziju za uslugu.
Kako je dug postao novac
Otud i naziv “leteći novac”. Njegova kupovna moć, u određenom smislu, “letjela je” stotinama kilometara a da kovanice nikad ne napuštaju prvi grad. Dug je tako postao novac. Iz ekonomske perspektive, to je prava bit novca. Leteći novac bio je, u biti, privatna mjenica.
Međutim, tijekom dinastije Song (10. – 13. stoljeće) uvedeni su jiaozi, prave državne novčanice. Carevi su tiskali toliko novca da je to uzrokovalo inflaciju, a papirnati novac postupno je opadao sve dok nije potpuno nestao pod dinastijom Ming (14. – 17. stoljeće). Srednjovjekovna Europa, poput Kine iz doba Tang, imala je svoju verziju “letećeg novca”. Stvorio ga je red ratničkih redovnika koji su se zavjetovali da će štititi hodočasnike koji putuju u Svetu zemlju: templari. Zahvaljujući ovom domišljatom sustavu hodočasnici su mogli položiti svoj novac u crkvi Templar u Londonu i podići ga netaknutog nakon dolaska u Jeruzalem – izbjegavajući krađu putem. Posvećena 1185. godine kao londonsko sjedište templara, crkva Templar zapravo je postala prva banka u Londonu, a templari su postali europski bankari. Nadgledali su bogatstvo kraljeva, prinčeva i trgovaca, uživali povjerenje Pape, a ipak su živjeli kao redovnici vezani zavjetom siromaštva. Međutim, nakon pada Jeruzalema 1244. godine, izvorna misija Templara izgubila je smisao i 1312. godine njihov red raspustio je papa Klement V.
S vremenom je papirnati novac, koji su dalje razvijali trgovci i privatni bankari, također počeo postajati prerogativ vlada u Europi jer su vladari brzo shvatili moć tiskanja novca – ponekad ni iz čega. U početku je papirnati novac bio svojevrsna nova tehnologija plaćanja koju su trgovci razvijali iz praktičnih razloga (snižavanje troškova prijevoza ili zaobilaženje nedostatka plemenitih metala), čak i ako su referentnu valutu kovali tadašnji vladari. Kada se tehnologija plaćanja počela smatrati izvorom moći, tada ju je država prisvojila.
Digitalizacija novca
Na neki način, to se događa i u digitalnoj areni. Blockchain tehnologija, posebno s bitcoinom kao glavnim predvodnikom, stvorila je iluziju da je moguć monetarni sustav bez vlade, decentraliziran. Bitcoin je imao za cilj zaobići komercijalne banke i središnje banke, nudeći decentraliziran način kretanja novca bez oslanjanja na povjerenje u institucije. Ali, sada vlade pokušavaju preuzeti vodstvo razvijajući konkurentske tehnologije. Narodna banka Kine (PBoC) i Europska središnja banka (ESB) rade na digitalnim verzijama vlastitih valuta. Trumpova administracija, s druge strane, protivi se razvoju digitalnog američkog dolara i umjesto toga favorizira stablecoine – privatne digitalne valute vezane uz službeni novac, izgrađene na blockchainu i podržane državnim dugom.
Iako je istina da se Kina i Europa kreću u istom smjeru – prema nacionalnim digitalnim valutama – istina je i da to čine iz različitih razloga. Frankfurt želi spriječiti da privatne, labavo regulirane valute postanu izvor financijske nestabilnosti. Peking, s druge strane, želi moći pratiti svaku pojedinu transakciju koju obave njegovi građani kako bi ojačao svoju autoritarnu kontrolu. U međuvremenu, službeni Washington, na početku Trumpova drugog mandata, nastoji izbjeći pretjerano uplitanje države, slijedeći gotovo libertarijanske ciljeve kako bi ograničio uplitanje vlade u živote svojih građana koje bi praćenje njihovih digitalnih transakcija podrazumijevalo – međutim, bez slabljenja potražnje za državnim dugom u vrijeme rastuće javne potrošnje. Stoga ostaje jedno ključno pitanje: hoće li budućnost pripadati decentraliziranim, kriptovalutama bez granica ili digitalnim valutama koje podržava država, nasljednicima suverene moći nad novcem?
Odgovor ovisi o tome kakav smo kompromis spremni prihvatiti u smislu privatnosti, stabilnosti, suvereniteta i moći vlada. Budućnost novca pripadat će sustavu koji stekne kredibilitet u velikim razmjerima i koji će biti u stanju ispričati najuvjerljiviju priču.
