I. Povijesni i konceptualni okvir antisemitizma
Antisemitizam predstavlja jedan od najdugovječnijih i najsloženijih oblika mržnje u zapadnoj i svjetskoj povijesti. Za razliku od mnogih drugih oblika diskriminacije, antisemitizam nije uvijek bio vezan uz jednu ideologiju, klasu ili politički sustav. Naprotiv, on se prilagođavao dominantnim društvenim narativima svakog povijesnog razdoblja, preživljavajući religijske, feudalne, nacionalističke i moderne liberalne poretke. Upravo ta sposobnost transformacije čini antisemitizam osobito teškim za jasno definiranje u suvremenom kontekstu.
U svom klasičnom obliku, antisemitizam se temeljio na religijskim optužbama. Židovi su stoljećima u kršćanskoj Europi bili prikazivani kao „ubojice Krista“, vjerski otpadnici i moralno iskvarena zajednica. Ove optužbe nisu bile samo teološke, već su imale vrlo konkretne društvene posljedice: getoizaciju, zabranu posjedovanja zemlje, ekonomske restrikcije i povremene pogrome. U tom razdoblju antisemitizam nije bio marginalna pojava, nego duboko integriran u institucionalni i kulturni poredak.
S pojavom modernog nacionalizma i rasnih teorija u 19. stoljeću, antisemitizam poprima novi oblik. Židovi se više ne percipiraju prvenstveno kao religijska zajednica, nego kao „strano tijelo“ unutar nacije, nespojivo s idejom etničke homogenosti. Ovdje nastaje rasni antisemitizam, koji kulminira u nacističkoj ideologiji i Holokaustu. Holokaust, kao industrijski organizirano istrebljenje europskih Židova, predstavlja povijesni lom koji je trajno promijenio način na koji svijet govori o antisemitizmu.
Nakon 1945. godine, otvoreni rasni antisemitizam postaje društveno neprihvatljiv u velikom dijelu zapadnog svijeta. Međutim, to ne znači da je nestao. Umjesto toga, antisemitizam se prilagođava novim normama. On se sve rjeđe izražava kroz biološke ili rasne kategorije, a sve češće kroz političke, kulturne i ideološke okvire. Upravo u tom kontekstu nastaje rasprava o „novom antisemitizmu“.
Jedan od ključnih elemenata tog novog konteksta jest osnivanje države Izrael 1948. godine. Za mnoge Židove Izrael ne predstavlja samo državu u političkom smislu, nego simbol kolektivnog opstanka nakon Holokausta i pravo na samoodređenje koje je stoljećima bilo uskraćeno. Istodobno, izraelsko-palestinski sukob postaje jedno od najdugotrajnijih i emocionalno najnabijenijih političkih pitanja suvremenog svijeta. U toj napetosti između legitimne političke kritike i povijesnog iskustva progona nastaje prostor u kojem se antisemitizam i anticionizam često preklapaju, ali se ne mogu jednostavno poistovjetiti.
Upravo ta nejasna granica predstavlja temeljni izazov suvremenih definicija antisemitizma. Kada kritika izraelske politike prelazi u osporavanje samog prava Izraela na postojanje, ili kada se Izrael koristi kao simbol apsolutnog zla, mnoge židovske zajednice to ne doživljavaju samo kao politički stav, nego kao nastavak povijesnog obrasca demonizacije. Iz tog iskustva proizlazi potreba za novim konceptualnim alatima koji bi pomogli prepoznati antisemitizam u njegovim suvremenim oblicima.
U tom kontekstu, IHRA definicija antisemitizma ne pojavljuje se kao apstraktna akademska vježba, nego kao pokušaj institucionalnog odgovora na povijesno iskustvo koje se, prema percepciji mnogih Židova, nastavlja u izmijenjenom obliku. Razumijevanje tog povijesnog i konceptualnog okvira ključno je za svaku ozbiljnu raspravu o legitimnosti, ograničenjima i političkim implikacijama same definicije.
U praksi, uklanjanje IHRA definicije i zabrane BDS-a može se doživjeti kao slabljenje institucionalnih barijera koje štite židovsku zajednicu.
II. Nastanak i svrha IHRA definicije antisemitizma
Potreba za suvremenom definicijom antisemitizma postaje posebno izražena početkom 21. stoljeća, u razdoblju obilježenom dvjema paralelnim pojavama: s jedne strane, rastom globalne svijesti o ljudskim pravima i borbi protiv svih oblika diskriminacije, a s druge strane, porastom antisemitskih incidenata koji se sve teže uklapaju u klasične obrasce mržnje. U tom kontekstu, tradicionalne pravne i sociološke definicije antisemitizma pokazale su se nedostatnima za opisivanje stvarnih iskustava židovskih zajednica, osobito u zapadnim liberalnim društvima.
International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA) nastaje kao međuvladina organizacija posvećena očuvanju sjećanja na Holokaust, edukaciji i prevenciji antisemitizma. Za razliku od nevladinih inicijativa ili akademskih deklaracija, IHRA okuplja države članice koje nastoje uskladiti svoje obrazovne, istraživačke i političke pristupe ovoj temi. Upravo iz te institucionalne i državničke perspektive proizlazi ambicija da se ponudi praktičan alat koji bi bio primjenjiv u radu javnih institucija, a ne samo u teorijskoj raspravi.
Godine 2016. IHRA usvaja tzv. „radnu definiciju antisemitizma“. Već sam naziv – radna definicija – ukazuje na njezinu namjenu: ona nije zamišljena kao zakonski tekst, niti kao akademski završena teorija, nego kao operativni okvir koji pomaže u prepoznavanju i evidentiranju antisemitskih pojava. U tom smislu, definicija je prvenstveno namijenjena policiji, pravosuđu, obrazovnim institucijama i tijelima javne vlasti koja se suočavaju s konkretnim slučajevima mržnje, a ne apstraktnim raspravama.
Temeljna formulacija IHRA definicije ostaje općenita i uključiva. Antisemitizam se definira kao „određena percepcija Židova koja se može izražavati kao mržnja prema Židovima“. Time se izbjegava svođenje antisemitizma isključivo na namjeru ili otvorenu mržnju, te se priznaje da on može djelovati kroz stereotipe, simboličke radnje, političke poruke i institucionalne obrasce. No, svjesna da takva općenita definicija sama po sebi ne pruža dovoljno smjernica za praksu, IHRA uz nju prilaže jedanaest ilustrativnih primjera.
Upravo ti primjeri predstavljaju ključnu inovaciju, ali i izvor kontroverzi. Njihova je svrha pokazati kako antisemitizam može izgledati u stvarnim situacijama, bez tvrdnje da svaki od navedenih primjera automatski predstavlja antisemitizam. Među njima se nalaze klasični oblici mržnje, poput pozivanja na nasilje nad Židovima ili širenja teorija zavjere o židovskoj kontroli svijeta. Međutim, značajan dio primjera odnosi se na državu Izrael i način na koji se o njoj govori u javnom prostoru.
Iz perspektive tvoraca definicije, uključivanje Izraela nije ideološki izbor, nego refleksija empirijske stvarnosti. Nakon Drugog svjetskog rata, a osobito nakon osnivanja Izraela, antisemitski diskurs sve se češće premješta s pojedinačnih Židova na židovsku državu. Izrael postaje simbol kroz koji se projiciraju stare optužbe – o zlu, zavjerama, nelegitimnosti i moralnoj izopačenosti – sada upakirane u politički jezik. IHRA definicija pokušava imenovati taj fenomen, ne tvrdeći da je svaka kritika Izraela antisemitska, nego da određeni obrasci kritike mogu poprimiti antisemitski karakter.
Zato definicija izričito naglašava da kritika Izraela, slična onoj koja se upućuje bilo kojoj drugoj državi, nije antisemitizam. Ova rečenica često se zanemaruje u javnim raspravama, ali ona predstavlja važan zaštitni mehanizam protiv zloupotrebe definicije. Istodobno, IHRA upozorava na situacije u kojima se Izrael izdvaja kao jedinstveno zlo, lišava prava na postojanje ili se prema njemu primjenjuju standardi koji se ne primjenjuju ni na jednu drugu državu. U takvim slučajevima, prema proizraelskom tumačenju definicije, više se ne radi samo o političkoj kritici, nego o obliku delegitimizacije koji ima duboke povijesne konotacije.
Svrha IHRA definicije, dakle, nije da zamijeni sudove ili uguši raspravu, nego da ponudi zajednički jezik institucijama koje se bave prevencijom mržnje. Bez takvog jezika, tvrde njezini zagovornici, antisemitizam ostaje nevidljiv upravo ondje gdje je najsofisticiraniji. Definicija pokušava premostiti jaz između povijesnog iskustva židovskih zajednica i suvremenih oblika političkog govora, priznajući da se mržnja ne izražava uvijek na izravan način.
Međutim, upravo ta ambicija da se prepozna „skriveni“ antisemitizam dovela je do njezine politizacije. Čim je definicija počela ulaziti u pravne i administrativne okvire država i gradova, postalo je jasno da ona neće ostati neutralan tehnički alat. U praksi, način na koji se IHRA definicija primjenjuje ovisi o političkom kontekstu, institucionalnoj kulturi i širem ideološkom sukobu oko Izraela i Palestine. Time se otvara prostor za raspravu o njezinim granicama, ali i o razlozima zbog kojih ju velik dio židovskih zajednica i dalje smatra nužnom.
Upravo na toj točki započinje sljedeća faza analize: argumenti onih koji brane IHRA definiciju, osobito iz proizraelske perspektive, i koji u njoj vide ne instrument cenzure, nego minimalni okvir zaštite u svijetu u kojem se antisemitizam rijetko pojavljuje bez maske.
III. Argumenti u prilog IHRA definiciji
IHRA definicija antisemitizma, iz perspektive proizraelskih zagovornika, predstavlja ključni instrument u prepoznavanju i borbi protiv suvremenih oblika mržnje prema Židovima. Jedan od temeljnih argumenata za njeno usvajanje proizlazi iz činjenice da je Izrael, kao jedina židovska država, u modernom svijetu neizbježno povezan s identitetom Židova. Izrael nije samo teritorijalna entiteta; on je simbol opstanka i sigurnosti naroda koji je stoljećima bio izložen progonu, diskriminaciji i genocidu. Stoga se napadi na Izrael često percipiraju ne samo kao politička kritika, nego kao nastavak povijesnih obrazaca demonizacije i kolektivne stigmatizacije Židova.
Jedan od najvažnijih aspekata IHRA definicije jest njeno prepoznavanje dvostrukih standarda. U svijetu u kojem se brojne države suočavaju s ozbiljnim kršenjima ljudskih prava, Izrael se često izdvaja i kritizira na način koji se ne primjenjuje na druge zemlje. U proizraelskoj interpretaciji, takav selektivni pristup često prelazi granice legitimne kritike i prelazi u oblik antisemitizma, jer ne uzima u obzir kontekst i povijesne okolnosti. Definicija, stoga, pruža okvir za razlikovanje stvarno opravdane kritike od politički motivirane demonizacije.
Delegitimizacija Izraela, tj. osporavanje njegova prava na postojanje kao židovske države, također je ključni razlog za potrebu definicije. Proizraelski tumači ističu da legitimitet svake države u međunarodnim okvirima uključuje pravo na postojanje i sigurnost svojih građana. Kada se Izrael sustavno prikazuje kao nelegitimna ili zločinačka tvorevina, ta retorika ne napada samo politiku države, nego ugrožava pravo Židova na samoodređenje i sigurnost. U tom smislu, IHRA definicija nastoji jasno označiti granicu između političke rasprave i antisemitizma, čime se štite židovski građani i zajednice širom svijeta.
Suvremeni antisemitizam često se ne manifestira kroz otvorenu mržnju ili nasilje, već kroz kulturne i simboličke obrasce, uključujući zlostavljanje, vandalizam i govor mržnje. Proizraelski argument tvrdi da bez definicija poput IHRA-ine institucije ostaju nesposobne prepoznati suptilne oblike mržnje koji se skrivaju iza političkog jezika. Primjerice, usporedbe izraelske politike s nacističkim zločinima ili stereotipiziranje Židova kao kolektivno odgovorne za političke odluke izraelske države predstavljaju klasične obrasce antisemitizma u novom ruhu. Bez jasnog okvira, takve pojave mogu proći nezapaženo ili biti banalizirane kao „legitimna kritika“, što dugoročno ugrožava sigurnost i integritet židovskih zajednica.
Još jedan ključni argument proizlazi iz same prirode institucija i javnog sektora. Kada policija, škole ili gradske uprave prepoznaju i definiraju antisemitizam, one ne rade to kako bi suzile slobodu izražavanja, nego kako bi osigurale da javni prostor i javne funkcije budu sigurne za sve građane. Iz ovog kuta, IHRA definicija pruža alat koji omogućuje konzistentno i transparentno prepoznavanje mržnje prema Židovima, uz mogućnost intervencije prije nego što eskalira u nasilje. To je posebno važno u gradovima s velikim židovskim populacijama, kao što je New York, gdje postoji visoki rizik od fizičkih i verbalnih napada, vandalizma i simboličkih prijetnji.
Na kraju, proizraelska perspektiva naglašava da IHRA definicija nije instrument ograničavanja slobode govora. Naprotiv, ona omogućuje održavanje otvorenog dijaloga o Bliskom istoku, dok istovremeno pruža zaštitnu granicu protiv obrazaca mržnje koji se maskiraju kao politička kritika. Definicija jasno razlikuje legitimnu kritiku od delegitimizacije i demonizacije, čime stvara okvir u kojem rasprava o Izraelu može biti argumentirana i informirana, bez rizika da ujedno ugrožava židovske građane ili zajednice.
U sumarnom pogledu, argumenti u prilog IHRA definiciji, s proizraelskog stajališta, temelje se na tri ključna aspekta: povezanosti Izraela i židovskog identiteta, prepoznavanju dvostrukih standarda i delegitimizacije, te zaštiti sigurnosti i integriteta židovskih zajednica. U svijetu u kojem antisemitizam često djeluje prikriveno, definicija pruža nužni okvir za institucionalnu i društvenu reakciju, istovremeno čuvajući pravo na otvorenu, ali odgovornu političku raspravu.
IV. Kritike i kontroverze oko IHRA definicije
Iako je IHRA definicija antisemitizma razvijena s namjerom da zaštiti židovske zajednice i olakša prepoznavanje suvremenih oblika mržnje, ona je izazvala brojne kontroverze, osobito u liberalnim i akademskim krugovima, ali i unutar dijela same židovske zajednice. Kritike se temelje na nekoliko međusobno povezanih argumenata: potencijalnom ograničavanju slobode govora, mogućoj instrumentalizaciji definicije u političke svrhe, te nedovoljnoj preciznosti u odvajanju legitime kritike izraelske politike od antisemitizma.
Jedan od najčešćih argumenata kritičara jest da definicija, osobito njezini primjeri koji se odnose na Izrael, može imati hlađenje govora (chilling effect) u javnom prostoru. Na sveučilištima, akademskim institucijama i u medijima, pojedinci koji se kritički izražavaju o izraelskoj politici ili podržavaju palestinske inicijative često se susreću s prijetnjom disciplinskih mjera, cenzure ili javnog stigmatiziranja. Kritičari tvrde da se u praksi definicija koristi ne toliko za zaštitu Židova, koliko za ograničavanje slobodne rasprave o međunarodnoj politici i pravima Palestinaca. Takav efekt može obeshrabriti intelektualnu kritiku i politički aktivizam koji su inače legitimni i utemeljeni na ljudskim pravima.
Druga važna kritika odnosi se na političku instrumentalizaciju definicije. Primjeri iz IHRA definicije koji spominju Izrael lako se mogu koristiti u svrhu legitimiranja političkih ciljeva određenih vlada ili institucija. U američkom kontekstu, mnoge savezne i lokalne vlasti, ali i privatne organizacije, usvojile su definiciju kao okvir za sankcioniranje BDS pokreta ili drugih oblika političkog aktivizma koji kritiziraju Izrael. Kritičari tvrde da takve primjene nisu neutralne, nego služe kao sredstvo pritiska na politički oporbeni diskurs i aktivizam u vezi Bliskog istoka. Time definicija, iako formalno namijenjena zaštiti Židova, može postati instrument političke borbe.
Treća kontroverza tiče se nedostatka preciznosti u odvajanju kritike Izraela od antisemitizma. Iako IHRA izričito navodi da kritika izraelske politike slična kritici bilo koje druge države nije antisemitizam, interpretacija tog pravila u praksi često je nejasna. Institucije, sudovi i obrazovne ustanove često se suočavaju s dilemama u određivanju granice između legitimnog političkog diskursa i diskriminirajuće retorike. Kritičari tvrde da definicija ne pruža dovoljno precizne kriterije za ovu razliku, čime se ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu i nesuglasice unutar zajednice i među pravnim institucijama.
Četvrti argument kritičara odnosi se na alternativne definicije i pristupe. Primjerice, Jerusalemska deklaracija o antisemitizmu (Jerusalem Declaration on Antisemitism, JDA) razvijena je kao pokušaj preciznijeg razgraničenja između antisemitizma i kritike izraelske politike. Deklaracija naglašava da legitimna kritika politike države Izrael ne smije biti tretirana kao antisemitizam i nudi detaljnije kriterije za prepoznavanje stvarnog antisemitskog govora. Brojni akademici, židovski intelektualci i aktivisti za ljudska prava potpisali su JDA, smatrajući je balansiranijom u odnosu na IHRA definiciju. To dodatno ilustrira da postoji i suprotno mišljenje unutar same židovske zajednice o tome što predstavlja adekvatan okvir za zaštitu od antisemitizma.
Kritičari također ističu problem selektivne primjene. U praksi, Izrael se tretira drugačije od drugih država u međunarodnim i javnim raspravama, dok slična politika ili ljudska prava u drugim zemljama rijetko izazivaju sankcije ili institucionalne reakcije. Time se stvara osjećaj nejednakosti i potencijalnog privilegiranja izraelske pozicije na račun univerzalnog pristupa ljudskim pravima. Kritičari tvrde da takav model može potkopati kredibilitet institucija i dovesti do polarizacije u društvenim i akademskim kontekstima.
Kontroverze oko IHRA definicije nisu jednostavne. One proizlaze iz napetosti između dva temeljna cilja: zaštite židovskih zajednica od antisemitizma i očuvanja slobode govora i političkog aktivizma. Dok proizraelski zagovornici ističu da definicija omogućuje rano prepoznavanje sofisticiranih oblika mržnje i štiti kolektivni identitet Židova, kritičari upozoravaju na rizike zloupotrebe, ograničavanja slobodnog dijaloga i nejasnoće u primjeni definicije. Ta napetost pokazuje koliko je teško u suvremenom pluralnom društvu balansirati između sigurnosti, pravde i slobode, osobito u kontekstu pitanja koja uključuju povijesno traumatična iskustva i geopolitičke kontroverze.
V. BDS kao točka prijepora
Pokret BDS (Boycott, Divestment, Sanctions) nastao je 2005. godine kao nenasilni oblik političkog aktivizma usmjeren na Izrael, s ciljem pritiska na izraelsku državu kako bi ispunila tri osnovna zahtjeva: okončanje okupacije palestinskih teritorija, ravnopravnost palestinskih građana unutar Izraela i priznavanje prava palestinskih izbjeglica na povratak ili nadoknadu. BDS se često uspoređuje s međunarodnim kampanjama protiv aparthejda u Južnoj Africi, a zagovornici ističu njegov nenasilni karakter i fokus na promjenu politika države, a ne na nasilje protiv pojedinaca.
Ipak, BDS je postao jedno od najkontroverznijih pitanja u suvremenoj raspravi o antisemitizmu. Iz izraelske i proizraelske perspektive, BDS nije samo kritika politike ili poziv na sankcije, nego pokušaj delegitimizacije same ideje Izraela kao židovske države. Pokret, tvrde zagovornici Izraela, ne cilja samo na konkretne politike ili vojne akcije, nego na sustavno osporavanje legitimnog postojanja Izraela kao države u kojoj Židovi imaju pravo na samoodređenje. Zbog toga, mnoge države i institucije koje slijede IHRA definiciju smatraju da sudjelovanje u BDS aktivnostima može biti u suprotnosti s politikom borbe protiv antisemitizma.
Jedan od ključnih argumenata proizraelskih kritičara BDS-a jest selektivnost pokreta. Dok se Izrael sustavno kritizira, druge države s višestrukim kršenjima ljudskih prava, uključujući vojna djelovanja ili diskriminaciju manjina, rijetko su meta sličnih kampanja. Ova selektivnost, tvrde oni, signalizira da kritika nije isključivo temeljena na univerzalnim standardima prava i pravde, nego sadrži snažan politički i ideološki element koji može reproducirati antisemitizam. Drugim riječima, selektivna demonizacija jedine židovske države, u kombinaciji s uvredljivim stereotipima i povijesnim preklapanjima, često se percipira kao suvremeni oblik mržnje prema Židovima.
Zbog toga su mnoge javne institucije u SAD-u, uključujući savezne države i gradove, uvele zabrane sudjelovanja u BDS pokretu za svoje zaposlenike. Takve mjere često su predstavljene kao dio šire politike borbe protiv antisemitizma, posebno u kontekstu grada New Yorka, gdje je bivši gradonačelnik Eric Adams usvojio izvršne naredbe koje su zabranjivale sudjelovanje gradskih zaposlenika u BDS inicijativama. Cilj je bio poslati jasnu poruku židovskim zajednicama da gradska uprava ne tolerira prakse koje se percipiraju kao ugrožavanje legitimnosti Izraela, a time i sigurnosti Židova u gradu.
S druge strane, kritičari takvih zabrana tvrde da one ograničavaju slobodu izražavanja i političkog aktivizma. Aktivisti za prava Palestinaca i akademici upozoravaju da zabrane sudjelovanja u BDS-u mogu spriječiti legitimnu kritiku Izraela i ograničiti demokratski dijalog. Ovdje se ponovo pojavljuje napetost između univerzalnog prava na slobodu govora i specifične potrebe židovskih zajednica da zaštite sebe od suvremenih oblika antisemitizma.
Za proizraelske zagovornike IHRA definicije, BDS predstavlja jasnu ilustraciju razloga zbog kojih je definicija potrebna. Bez okvira koji razlikuje legitimnu kritiku od delegitimizacije i demonizacije, teško je institucionalno prepoznati kada politički aktivizam prelazi granicu u oblik antisemitizma. BDS se u tom smislu vidi kao simptom šireg fenomena: globalne normalizacije retorike koja Izrael i židovsku zajednicu izdvaja i targetira na način koji se ne primjenjuje na druge države ili skupine.
BDS nije samo pitanje politike Bliskog istoka; on je simbol šire rasprave o granicama slobode izražavanja, univerzalnim ljudskim pravima i zaštiti manjina. Za proizraelske zagovornike, jasno prepoznavanje i regulacija aktivnosti BDS-a u institucijama nije oblik cenzure, nego nužan korak u osiguravanju da antisemitizam, čak i kada je maskiran političkom retorikom, ne ostane neprepoznat i neškodljiv. Ova napetost između zaštite i slobode, između univerzalnih vrijednosti i povijesnog iskustva, nastavlja oblikovati suvremene debate u SAD-u i širom svijeta.
VI. New York kao studija slučaja
Grad New York, sa svojom izuzetno velikom i raznolikom židovskom zajednicom, predstavlja idealnu ilustraciju složenosti primjene IHRA definicije u praksi, kao i napetosti između borbe protiv antisemitizma i slobode političkog izražavanja. Tijekom posljednjih godina grad je postao središte debata o izraelsko-palestinskoj politici, BDS pokretu i ulozi gradskih vlasti u zaštiti manjinskih zajednica. Odluke dvaju uzastopnih gradonačelnika – Erica Adamsa i Zohrana Mamdanija – najbolje pokazuju kako politika, simbolika i percepcija zajednice međusobno djeluju.
Eric Adams, koji je preuzeo dužnost gradonačelnika 2022. godine, usvojio je niz izvršnih naredbi kojima je grad formalno prihvatio IHRA definiciju antisemitizma i zabranio zaposlenicima gradske uprave sudjelovanje u BDS pokretu. Ove mjere nisu bile samo administrativne; one su imale jasnu simboličku funkciju: potvrditi predanost gradske uprave borbi protiv antisemitizma, poslati poruku sigurnosti židovskim građanima New Yorka i institucionalno prepoznati suvremene obrasce mržnje. Osim toga, Adams je osnovao poseban Ured za borbu protiv antisemitizma i osigurao zaštitu vjerskih objekata, čime je dodatno institucionalizirao svoj pristup zaštiti židovske zajednice. Za proizraelske zagovornike, ove mjere predstavljaju proaktivan i konkretan odgovor na rastući globalni i lokalni antisemitizam.
Dolazak Zohrana Mamdanija na mjesto gradonačelnika 2026. godine donio je značajan zaokret. Mamdani je odbio obnoviti Adamsove izvršne naredbe koje su uključivale IHRA definiciju i zabranu BDS-a. Motivacija za ovakav potez bila je višestruka. Mamdani je, prema vlastitim izjavama, želio promovirati „politiku univerzalnosti“ i fokusirati se na šire programe financiranja prevencije mržnje, obrazovanje i međukulturalnu suradnju. Također je istaknuo da mnoge židovske organizacije u gradu ne prihvaćaju IHRA definiciju u njenom interpretativnom obliku koji povezuje određene kritike Izraela s antisemitizmom.
Odluka da se uklone te konkretne naredbe izazvala je snažnu reakciju. Lokalna židovska zajednica, uključujući UJA-Federation of New York i New York Board of Rabbis, izrazila je zabrinutost da će povlačenje definicije i ukidanje zabrane BDS-a ukloniti ključne zaštitne mehanizme protiv antisemitizma. U priopćenju su istaknuli da takvi potezi mogu ugroziti osjećaj sigurnosti židovskih građana i potencijalno poduprijeti selektivnu kritiku koja delegitimizira Izrael, čime se indirektno povećava ranjivost zajednice.
Reakcije izraelske vlade bile su još oštrije. Izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova opisalo je Mamdanijeve poteze kao „podržavanje antisemitizma“ i upozorilo da ukidanje IHRA definicije i dozvola za sudjelovanje u BDS-u mogu poslužiti kao „gorivo na otvorenu vatru“ antisemitskih napada i retorike. Iz izraelske perspektive, ovakvi potezi gradonačelnika čine simbolički i politički signal koji može imati međunarodne posljedice, ne samo lokalne implikacije za židovsku zajednicu New Yorka.
Mamdanijev pristup odražava širu ideološku podjelu. S jedne strane, njegova politika univerzalizma i fokus na širu borbu protiv mržnje i diskriminacije naglašava inkluzivnost i ravnotežu među svim zajednicama u gradu. S druge strane, proizraelski kritičari tvrde da univerzalizam često zanemaruje specifičnost antisemitizma, odnosno povijesni i suvremeni kontekst napada na Židove i Izrael. U praksi, uklanjanje IHRA definicije i zabrane BDS-a može se doživjeti kao slabljenje institucionalnih barijera koje štite židovsku zajednicu, što povećava osjećaj nesigurnosti.
Analiza slučaja New Yorka također otkriva kompleksnu dinamiku između simbola i stvarne zaštite. Adamsove naredbe su, osim što su bile formalne, imale snažan simbolički značaj za židovsku zajednicu: one su jasno pokazale da gradska uprava prepoznaje specifične oblike mržnje i da je spremna reagirati. Mamdanijev potez, dok je fokusiran na širi univerzalni okvir, uklanja tu jasnu simboliku, što može dovesti do osjećaja marginalizacije i nesigurnosti među Židovima, bez obzira na stvarne programe prevencije mržnje koje administracija i dalje provodi.
U konačnici, slučaj New Yorka ilustrira dvosjeklu prirodu primjene IHRA definicije u političkom i društvenom kontekstu. Dok definicija može služiti kao koristan alat za prepoznavanje i borbu protiv antisemitizma, njena primjena i interpretacija u politički podijeljenim sredinama postaje pitanje percepcije, simbola i ideoloških prioriteta. Odluke gradonačelnika New Yorka pokazuju koliko je delikatna ravnoteža između univerzalnih principa slobode govora i specifične zaštite manjinskih zajednica, te kako simboličke politike mogu imati stvarne implikacije za sigurnost i osjećaj pripadnosti.
VII. Neriješena napetost
Rasprava o IHRA definiciji antisemitizma, njezinoj primjeni i kontroverzama koje je izazvala, ilustrira temeljnu napetost suvremenih demokracija: kako istovremeno zaštititi manjinske zajednice i očuvati slobodu govora. Povijest antisemitizma pokazuje da Židovi, unatoč formalnoj jednakosti i društvenim normama, ostaju ranjiva grupa, posebno u trenucima kada se njihova država – Izrael – postavlja kao simbol kolektivnog identiteta. Suvremeni oblici antisemitizma često djeluju prikriveno, kroz selektivnu kritiku, delegitimizaciju i stereotipe, čime izazivaju osjećaj nesigurnosti i isključenosti među Židovima.
IHRA definicija, nastala kao institucionalni odgovor na ove izazove, ima jasnu svrhu: prepoznati i imenovati antisemitizam u njegovim suvremenim, često zamaskiranim oblicima, uključujući one povezane s kritikom Izraela. Proizraelska perspektiva ističe da definicija omogućuje ranu intervenciju, štiti kolektivni identitet židovskih zajednica i sprječava normalizaciju antisemitskog diskursa u političkom i javnom prostoru. Uloga definicije posebno je značajna u institucijama, javnoj upravi i gradovima s velikim židovskim populacijama, gdje simbolika politike i sigurnosni okvir imaju konkretne učinke na svakodnevni život građana.
S druge strane, kritike IHRA definicije naglašavaju potencijalne rizike: ograničavanje slobode izražavanja, instrumentalizaciju definicije u političke svrhe, nesigurnost u razgraničenju legitimne kritike Izraela i delegitimizacije, te potrebu za preciznijim i uravnoteženijim okvirima, poput Jerusalemske deklaracije. Napetost između univerzalnog prava na slobodu govora i specifične potrebe za zaštitom manjina ostaje otvoreno pitanje, osobito u demokracijama s pluralnim društvima i intenzivnim geopolitičkim raspravama.
Studija slučaja New Yorka dodatno ilustrira ovu napetost. Adamsove izvršne naredbe, koje su prihvatile IHRA definiciju i zabranile BDS aktivnosti gradskih zaposlenika, pokazale su kako institucionalni okvir i simbolička politika mogu pružiti osjećaj sigurnosti židovskoj zajednici. S druge strane, Mamdanijev zaokret prema univerzalnom pristupu i ukidanje tih naredbi naglašava izazov balansiranja između inkluzivnosti i prepoznavanja specifičnosti antisemitizma. Reakcije lokalne zajednice i izraelske vlade pokazuju koliko simbolički potezi mogu imati stvarne posljedice, kako u percepciji sigurnosti građana, tako i u međunarodnom kontekstu.
IHRA definicija i kontroverze oko nje ne mogu se promatrati izolirano. One reflektiraju šire pitanja identiteta, povijesne memorije, politike i etike u suvremenom svijetu. Antisemitizam se danas često ne manifestira kroz otvorenu mržnju, već kroz kompleksne i prikrivene oblike koji uključuju selektivnu kritiku Izraela, stereotipe i delegitimizaciju. U tom smislu, definicija pruža nužan okvir za prepoznavanje problema i institucionalnu reakciju, ali istovremeno otvara prostor za raspravu o granicama slobode govora i univerzalnim standardima.
Napetost između zaštite manjinskih zajednica i slobode izražavanja, između specifičnog i univerzalnog, između simbolike i stvarnog djelovanja, ostaje neriješena. New York je samo jedna od brojnih laboratorija u kojima se ova dinamika ispisuje svakodnevno, pokazujući da borba protiv antisemitizma u 21. stoljeću zahtijeva stalnu pažnju, sofisticiran institucionalni okvir i svijest o povijesnom kontekstu u kojem se politički i društveni procesi odvijaju.
