Završava se 2025 godina, a zapravo, ovako relativno kasno, privodi se kraju i 20. stoljeće, dakako, ne kronološki, nego u svojoj ideji. Da nas se tako duboko ne tiče, mogli bismo događaje promatrati kao najuzbudljiviju seriju, koja ovaj put opisuje godinu 2026. No, nije serija, stvarno je.
Godina 2026. još neće biti godina kaosa za nas u Europi, a ako bude sreće, kako sada stvari stoje, ta kontrola raslojavanja, kontrola raspada prijašnjeg poretka produljt će se i na 2027. Slijedi nam tranzicijski period prema nečemu što još uvijek ne znamo što je, ali moramo biti spremni, no obrisi toga što je to, o čemu se radi, ocrtavat će se u hodu.
Reforme birokracije
Tijekom godine u Bruxellesu aktivnosti će se odvijati na dvije razine. Jedna je svima poznata jer ima osobine spektakla, ta je dramatična, bit će to donošenje odluka predsjednika država i vlada oko velikih i hitnih pitanja na kojima se prolazi ili pada, kao što je bio dogovor o financiranju obrane Ukrajine u prosincu. Ti će dogovori biti doneseni ili u formatu Vijeća, kad su svi za stolom, ili će pak nastaviti nastupati zajedno kao Mađarska, Slovačka, Češka, ili sklapati privremene saveze, kao što je “koalicija voljnih”, koja jest mnogo širi format, ali bliskost suradnje u pitanjima obrane europskih članica izdvojit će ih i unutar EU-a. Slijedeći te pomake zemalja, tko se s kime kada udružuje i po kojem pitanju, uočit ćemo kako bi mogla izgledati Europa jednog dana nakon tranzicije. Uz višegradsku skupinu, izdvojit će se jasnije skandinavsko-istočnoeuropska grupa zemalja, koja će stajati uz koaliciju voljnih, a po drugim temama i ostale zemlje. Hrvatska će se, dok je sadašnja Vlada, iduće dvije godine vrlo čvrsto držati najstrožega briselskog smjera, a to znači uz Njemačku i Francusku. Nije isključeno da Benelux, ta prva, originalna jezgra europske integracije, jednoga dana bude još čvšće povezana, što je nabacio premijer De Wewer riječima da bi želio vrlo “intimnu zajednicu” Belgije, Luxemburga i Nizozemske. Takva nekakva, možda čak federacija, nije na dnevnom redu, ali očigledno, mnogi razmišljaju što će sa sobom, kako da se što bolje osiguraju nakon – sloma svjetskog poretka.
Druga razina djelovanja bit će sve što se tiče Europske komisije, odnosno trgovine, ekonomije, rada na sklapanju trgovinskih sporazuma i amortizacije udara na EU kao zajednicu, s obzirom na to da je očuvanje interesa Unije kao zajednice glavna zadaća Europske komisije u Europskoj uniji. Taj posao odvijat će se paralelno i trebali bismo vidjeti u idućoj godini neke, da tako kažemo, reforme pojednostavljenja birokracije kako bi se pojačala konukrentnost.
Kontekst za ova zbivanja završetak je transatlantskog savezništva, obilježen u prosincu 2025. objavom američke Nacionalne sigurnosne strategije koja je posebno naciljala Europu kao područje koje kod Trumpove administracije i MAGA baze te Vanceove kršćanske mladeži izaziva iritaciju i antipatiju, mnogo više nego Rusija ili čak Kina i zamjetno više nego režimi na Bliskom istoku. Politički cilj Bijele kuće, kako stoji u Nacionalnoj strategiji, demontaža je Europske unije kao organizacije, a kako bi se to postiglo tijekom idućih godina davat će se podrška radikalnim i ekstremnim antieuropskim strankama u zemljama članicama te podrška Kremlju u aspiracijama za Ukrajinu.
To znači da ubuduće, za vrijeme izbora, treba očekivati i duboka miješanja ne samo Rusije, nego i Amerike u politički život zemalja članica. Evo primjera Francuske, gdje su i desno populistička stranka Marine Le Pen i lijevo populistička Jean-Luca Mélenchona protivnici EU-a, te Njemačke gdje je antieuropska Alternativa za Njemačku Alice Weidel već sada pojedinačno najjača stranka. Takve stranke Amerika će izdašno financirati u godinama koje dolaze pa trebamo i kod nas očekivati slične poslovno-političke pothvate.
Mađarska je “zborno mjesto” za političko poduzetništvo koje se odnosi na promoviranje krajnje desnih antieuropskih pokreta u Europi, u koje ulažu i Amerika i Rusija. Tamo su udruge, tj. infrastruktura, bankovni računi, kadrovi, tamo dolaze veze iz MAGA-e, tamo se održavaju konferencije i poslovni ručkovi. U travnju su parlamentarni izbori u Mađarskoj, a činjenica je da se Orban ovaj put osjeća ugrožen od opozicijskog kandidata, tako da je, uz novi “gerrymandering”, također nedavno proveo i promjene u glasanju u parlamentu, čiji je cilj redefenicija, jačanje statusa predsjednika republike, što znači da se mađarski premijer možda smjera, po uzoru na Putina, u slučaju jasnog poraza, na neko vrijeme prebaciti na novu funkciju s novim velikim ovlastima. Ulozi na mađarskim parlamentarnim izborima za sve, a pogotovo za Rusiju, toliko su visoki da bi bilo čudo da Viktor Orban, čak i da ih izgubi, prizna poraz i pomiri se s rezultatima, u čemu bi imao podršku dvije velike sile koje, kad se sve stavi na stol i razmotri, žele da Mađarska ostane ruski satelit unutar EU-a, baš zato što je i Rusiji i Americi cilj demontaža organizacije Europske unije. Deset dana nakon Nacionalne sigurnosne strategije koja nosi potpis iz Bijele kuće, a također u prosincu, američki Kongres usvojio je zakon o obrambenom proračunu za godinu 2026. i dijelom 2027., koji je u duhu i slovu posve suprotan Nacionalnoj strategiji. Kongres je odvojio velika sredstva za zaštitu Europe u slučaju napada iz Rusije, potvrdio je ostanak NATO snaga i opreme u Europi u 2026., a s izgledima na 2027. godinu. Posebno važno, Kongres traži veliki izvještaj Pentagona o utjecajima i aktivnostima Rusije i Kine u Europi. Prvi takav izvještaj trebao bi biti predočen Kongresu ovog proljeća, a idući u proljeće 2027. Uz to, osnovat će se i posebno tijelo specijalno skrojeno kao jamstvo sigurnosti baltičkih zemalja u 2026. godini.
‘Midterm’ izbori u SAD-u
Prema tome, sljedeću godinu, a dobrim dijelom i 2027. Europa će biti pod zaštitom Amerike u slučaju napada iz Rusije. To je neočekivan oproštajni dar nakon 80-godišnjeg čvrstog savezništva. Kažu nam – svatko na svoju stranu i sretan vam put! Neminovno, politička volja Bijele kuće, tj. antieuropski duh iz Nacionalne obrambene strategije s vremenom će nadvladati, ali ovime Kongres daje na znanje da ne misle svi isto u Americi i omogućava nam vrijeme i prostor za organizaciju vlastite obrane.
Ovaj zakonski akt kojim se štiti Europa svakako će ometati izvršna vlast. Dosta toga ovisi o tome kako će se u travnju odviti američki izbori sredine mandata ili “midterm”. Ako Trumpovi kadrovi hametice pobijede, nadvladat će antieuropski smjer Nacionalne sigurnosne strategije i ovo što je obrambeni zakonski akt bit će tek crvena linija. Ako pak demokrati uspiju povratak, a u nekoliko država imaju šanse, i postanu značajniji u Zastupničkom domu Kongresa, neprijateljski stav prema Europi mogao bi se pomalo ublažiti, ali nikako nestati. No, bez obzira na to kakav će biti rezultat na “midterm” izborima, Trump će u nastupu i politici prema vanjskom svijetu ostati posve isti. Do travnja, međutim, američki predsjednik okrenut će se unutarameričkim problemima kako bi ublažio kritike da se premalo zanima za domaće probleme i osigurao svoju prevlast na izborima sredine mandata. Ne samo to, nego Amerikanci su sad zauzeti samima sobom, svojim dubinskim društvenim promjenama, sve drugo im je sporedno.
Idealno, Europa će dobiti čak dvije godine za jačanje obrambene industrije i vojske. Problem koji se sada detektira je da nema dovoljno voljnih kadrova za popunjavanje vojske. Europljani nisu raspoloženi za rat. Iznimke su Finska, Baltičke države i Poljska. Uz Dansku, to su najspremnije zemlje. Ne očekuje se da će se rat razmahati, naprotiv, bit će hibridni, a problem s takvim ratovima je da imaju velike posljedice, no vode se diskretno i nema ljudskih žrtava.
EU snaga na minimumu
Europske debate i polemike vode se oko toga treba li EU Trumpu pokazati zube ili ne treba, treba li lupiti šakom o stol, ali male su šanse da će se to u idućoj godini dogoditi. I dalje ćemo stajati po strani, dok Amerika i Rusija budu donosile odluke i o samoj Europi, što znači da je europska geopolitička snaga na minimumu u usporedbi s prijašnjim desetljećima. U okviru debata što će se nastaviti u idućoj godini, mnogi građani, a pogotovo iz istočne Europe gdje je utjecaj ruske propagande kao dio hibridnog rata preko društvenih mreža najjači, smatraju Europu slabom, gnjilom, dekadentnom, moralno pokvarenom, propalim slučajem na čelu kojeg su “glupi” birokrati koji nas guraju u rat. Drugi, pak, pogotovo u Francuskoj, zovu da EU digne glavu, ali Europi je za sada još nelagodno. Stvar je u tome da se nije profilirao lider koji bi artikulirao i prenio stav Europe, dakle, netko tko bi imao veliku podršku u svojoj zemlji i bio sposoban postići konsenzus unutar Vijeća. No, ovo sad je tranzicija i testiranje mogućnosti, svatko isprobava što mu bolje odgovara, nema još ni naznaka dogovora. Svejedno, ako pogledamo, njih 27 šefova država i vlada, odnosno 24, ako odbijemo Mađarsku, Slovačku i Češku, ove prošle, neugodne 2025. godine nisu niti jedan problem koji je zahtijevao nužno rješavanje zanemarili. Donesene su velike odluke koje se tiču industrije, obrane, zelenih politika, poljoprivrede, a takav će se model odlučivanja – a to je rastrzanost, drame, dileme, kompromisi, napredak – nastaviti i u 2026. godini. Mađarska, Slovačka, a povremeno i Češka, nastavit će i dogodine s istim tipom ometanja, ali to je njihovo pravo. Jednako tako, pravo je i ostalih članica da traže i često nađu način na koji će ih se zaobići. Međutim, interno, u raznim tijelima EU-a, u “think tankovima”, nastavit će se ogorčena diskusija oko prava veta. Velike zemlje žele to pravo ograničiti kako bi Unija bila brža, snalažljivija u donošenju odluka, ali mali se toga grčevito drže. Smatram da će najbolje proći oni koji će, kad se završi kaotično razdoblje, pristati na još čvršće integracije, a najgore oni koji će solirati ili smatrati da će biti dovoljno da se sakriju ispod stola dok se drugi ne dogovore jer će ih, naime, tamo ili zaboraviti ili poslužiti kao jelo na tom stolu za dogovore.
Snaga EU-a kao organizacije počiva na tome da su njezine članice jače kad su na okupu, nego što bi svaka od njih bila pojedinačno, kao što je pokazano na Brexitu. Najveći dio posla ostavljen je zemlji članici, ali u onome što je korisno ide se zajedno. Formula je da velike zemlje trebaju biti veoma zadovoljne što imaju EU, a male u toj mjeri zadovoljne da im se nikada ne isplati otići. Dakle, ideja je da su komponente jače kad su složene u stroj i kad je sam stroj tada moćan. Sljedeće godine svijest o tome da je Europa sama između sve neraspoloženije Amerike i Rusije koja vojno prijeti, postat će svima jasna, a onda će mnoge obuzeti strah. Mnogi neće znati razlikovati strah i interes i to će se reflektirati u njihovim političkim odlukama ili nastojanjima. Jačat će, pogotovo u slojevima društva koje se previše oslanja na kaos interneta, proputinovski narativi i mržnja prema Zapadu, kao neka vrsta zazivanja katastrofe i Sudnjeg dana.
Rusija ne može stati
“Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se, i ljudi su najzad prisiljeni da na svoj životni položaj i na svoje međusobne odnose gledaju trezvenim očima”, napisali su Marx i Engels u Komunističkom manifestu. U idućem razdoblju vidjet ćemo dokle će se protezati ta trezvenost. Trezveno je, primjerice, da u narodu omražena Europska komisija funkcionira i radi na ključnim pitanjima o kojima ovisi budućnost, kao da vani nisu veliki potresi.
Jedna od najvažnijih odluka donesenih krajem 2025, a koja će zaživjeti u 2026., odnosi se na veliko pojednostavljenje procedura u cilju jačanja konkurentnosti, čak i u digitalnoj sferi. U idućoj godini stupit će na snagu digitalni omnibus, koji čini veliko odstupanje od dosadašnje strategije koja je Europu postavila kao globalnog regulatora digitalnog sektora. EU se sada toga odriče u zamjenu za poziciju jače konkurentnosti. Sljedeće godine, i poslije, nastavit će se – bilo to dobro ili loše – trend pojednostavljenja pravila, šume propisa i ponavljanja. (Ne znači nužno da će to smanjiti i birokraciju u pojedinoj zemlji članici.) Okvir u kojem Komisija poduzima ove poteze su izvještaji Marija Draghija i Enrica Lette. Štos ili kvaka s ovim promjenama, kako upozoravaju sektorski eksperti, je da bi trebali ići pod ruku s vrlo snažnim jačanjem institucija, a taj je dio teško postići jer je narod, glasačko tijelo ambivalentno oko institucija, odnosno povjerenje u njih oslabljeno je, a pogotovo u istočnoj Europi.
Ipak, najvažnije pred nama u idućem razdoblju je pretvaranje EU-a iz zajednice mira, što je bila njezina ideja kad je osnovana, u obrambenu zajednicu, kojoj je cilj da unutar sebe sačuva mir, a u kojoj će također vrijediti da je kolektiv jači od svakog svog dijela. Nevjerojanto, iako je posrijedi golema, strateška, idejna, suštinska promjena, ona zapravo prolazi bez velikih diskusija, kao neminovna trezvena odluka, što i jest. Lagano je biti zajednica mira kad je svijet stabilan, a zaštitu daje prijateljska Amerika. Politički temelj za te promjene su odluke Vijeća, dakle, zemalja članica koje su omogućile jačanje obrambene industrije. U idućoj godini znamo što možemo očekivati od Amerike – potpunu izvjesnost da Amerikanci i dalje stoje iza NATO-a u zamjenu za kupnju američkog oružja, relativno povoljne carine na europske proizvode, političku aktivnost u demontaži EU-a kao organizacije podupiranjem desnih radikalnih stranaka, nezadovoljstvo i vjerojatno kažnjavanje kad se prema toj aktivnosti pokaže otpor, tjeranje Europe na pristanak za Ukrajinu i Europu nepovoljnog mirovnog plana za Kijev, ali, isto tako, odgoda krajnjeg šoka rezanja grane na kojoj EU sjedi kako bi se Europljani snašli.
Što se tiče Rusije, u idućoj godini nastavit će se hibridni rat protiv Europe, čija je karakterstika da je diskretan, nevidljiv u udaru, ali ne i u rezultatima, te da je jedan od propagandnih elemenata da se javnost u Europi uvjeri u dobronamjernost Kremlja. Ni 2026. ni 2027., a niti poslije toga ne očekuje se pješačka i tenkovska invazija Rusa na Berlin ili Pariz, Beč, Zagreb ili Ljubljanu, ali možda je sljedeća, 2026., i onda 2027., zadnja godina potpunog mira. No, dovoljno će biti, primjerice, da se ovog ljeta usred sezone na Jadranu posvuda dignu dronovi i isprepadaju turiste pa da nam hoteli, apartmani i restorani ostanu prazni. Rat u Ukrajini u 2026. neće stati zato što je Ukrajina zajmom koji će EU podići u njezino ime osigurala sebi taj period. Rusija ne može stati s ratom jer ako ne ostvari svoj glavni cilj, a to je zamjena vlasti u Kijevu s garniturom koja će provoditi politiku Kremlja, slično kao što ima u Bjelorusiji – a zbog toga je i krenula u rat – onda će to za nju biti faktički poraz. Ako nema kontrolu nad cijelom Ukrajinom, onda nije, kako se to kaže, ništa riješila. Ako ne bude imala kontrolu nad cijelom Ukrajinom i ako ne bude mogla prijetiti europskim državama s kojima graniči, onda će biti svedena na regionalnu silu srednje veličine i pri tome mlađi partner Kine koja joj ionako prodire u dijelove teritorija. Dakle, Putin nema izlaza nego da i dalje nastavi kao i do sada. To će obilježiti i 2026. i godinu iza.
