Dolazak relikvija blaženoga kardinala Alojzija Stepinca u Krašić, mjesto njegova sužanjstva i smrti, predstavlja događaj duboke simboličke, povijesne i teološke važnosti. Nije riječ tek o pobožnom činu niti o povratku tijela na mjesto sjećanja, nego o sakramentalnom činu crkvenoga pamćenja u kojem Crkva u Hrvatskoj ponovno promatra vlastiti identitet u svjetlu svjedočanstva jednoga od svojih najistaknutijih pastira. Ovaj čin postavlja trajno pitanje: tko je Stepinac za Crkvu danas? Je li on samo povijesna figura ili simbol patnje, ili je, kao što sugerira nadbiskup Kutleša, trajni kriterij vjere, savjesti i ljubavi?
Homilija zagrebačkoga nadbiskupa ne ostaje na razini prigodnoga govora, nego se strukturira oko triju temeljnih teoloških osi: vjere, savjesti i ljubavi. Te tri dimenzije nisu samo biografske oznake Stepinčeva života, nego predstavljaju normativni okvir kršćanskoga svjedočenja u povijesti i u suvremenom društvu. Stepinac se pritom ne prikazuje kao figura prošlosti, nego kao živi kriterij razlučivanja Crkve u vremenu, sposoban govoriti Crkvi i društvu kroz izazove relativizma istine, fragmentiranosti zajednice i krize savjesti.
U tom smislu, prijenos relikvija u Krašić nije izolirani pastoralni čin. On se uklapa u kontinuitet crkvenoga tumačenja Stepinca, od kardinala Franje Kuharića do svetog pape Ivana Pavla II., ali istodobno nosi vlastite naglaske koji odražavaju suvremene izazove: potrebu za jedinstvom, obnovljenim pastoralnim pristupom i produbljenjem etičke i duhovne odgovornosti Crkve u društvu.
Stepinac između sjećanja i nade
Jedan od temeljnih slojeva homilije nadbiskupa Kutleše jest teologija pamćenja. Stepinčevo se spominjanje ne svodi na historijski prikaz niti na emocionalnu nostalgiju, nego poprima obilježja anamneze – živoga i obvezujućeg sjećanja koje oblikuje sadašnjost. Upravo zato prijenos relikvija u Krašić nije slučajan: mjesto simbolizira i kraj Stepinčeva zemaljskog puta i vrhunac njegova svjedočanstva, prostor gdje se susreću povijest, patnja i nada.
Kutleša povijest ne promatra kao neutralni slijed događaja, nego kao prostor u kojem se očituje napetost između prolaznih ljudskih vlasti i trajne Božje vladavine. U središtu njegove interpretacije stoji kristološka tvrdnja: Krist je Kralj vjekova. Ta misao, potkrijepljena Stepinčevim riječima iz 1940. godine, postaje ključ za razumijevanje i prošlosti i sadašnjosti. Povijest nije kaotična niti zatvorena u vlastite zakonitosti, nego ostaje otvorena Božjoj providnosti i poziva na nadanje, ne na pasivnu rezignaciju.
Ovakva teologija povijesti snažno korespondira s hermeneutikom Franje Kuharića, koji je neumorno upozoravao da se Stepinca ne smije instrumentalizirati ni za političke obračune ni za ideološke projekte, nego ga treba promatrati u svjetlu vjernosti Kristu i Crkvi. Kutleša tu liniju nastavlja, ali je proširuje naglaskom na nadu: Stepinčeva patnja ne tumači se kao poraz, nego kao mjesto u kojem se očituje Božja vjernost.
U svijetu obilježenom ratovima, podjelama i moralnom fragmentacijom, Stepinac se ne nudi kao simbol prošlih “čvrstih vremena”, nego kao svjedok eshatološke nade. Time Kutleša jasno distancira homiliju od nostalgije, ideoloških interpretacija i reduciranja vjere na kulturni identitet. Stepinac postaje trajni znak da povijest, unatoč svim lomovima, ima smisao, jer njezin konačni sudac nije čovjek, nego Bog.
Krist Kralj i otpor relativizmu
U središtu Kutlešine interpretacije blaženoga Alojzija Stepinca stoji vjera kao egzistencijalni temelj – ne kao puko osobno uvjerenje niti kulturna pripadnost, nego kao životno opredjeljenje koje oblikuje cjelokupni životni stav. Nadbiskup dosljedno prikazuje Stepinca kao čovjeka čija je vjera prožela sve dimenzije djelovanja: od pastoralne skrbi, preko javnih nastupa, do prihvaćanja patnje i zatvora. Takva vjera nije defenzivna niti zatvorena, nego duboko ukorijenjena u osobnom odnosu s Kristom, iz kojeg proizlazi unutarnja sloboda i snaga. Spomenuli smo naglasak na Kristu kao Kralju vjekova – Kristu koji nadilazi prolazne političke sustave i povijesne režime. Stepinčeve riječi iz 1940. godine, koje Kutleša citira, otkrivaju teološku jasnoću: zemaljske vlasti prolaze, ali vjernost Bogu ostaje trajna. Vjera se u tom smislu ne svodi na otpor konkretnom režimu, nego se očituje kao trajna pozicija vjernosti Božjoj providnosti, i to u uvjetima povijesne neizvjesnosti. Kutleša ovu teološku logiku prepoznaje i u suvremenom kontekstu. On ne sugerira da današnje vrijeme zahtijeva iste oblike mučeništva, ali upozorava na suptilniji izazov: relativizaciju vjere i njezino potiskivanje u privatnu sferu. Stepinac, u tom smislu, postaje korektiv današnjeg kršćanstva koje ponekad traži sigurnost u prilagodbi, a ne u vjernosti. Vjera, kako ju Kutleša tumači, nije jamstvo društvenog uspjeha, nego sposobnost ustrajnosti onda kada plodovi nisu odmah vidljivi.
Ovaj pristup snažno korespondira s kontinuitetom koji je utirao kardinal Franjo Kuharić, naglašavajući da Stepinčeva veličina nije u povijesnoj pobjedi, nego u vjernosti Crkvi. Kutleša ide korak dalje: stavlja tu vjernost u dijalog s izazovima današnjice. Ne radi se o nostalgiji za prošlim oblicima društvene moći Crkve, nego o poticaju za obnovu unutarnje snage vjere -snage sposobne nositi se s nesigurnošću i moralnim izazovima suvremenog svijeta.
Savjest bez trgovine
Ako je u dimenziji vjere Stepinac prikazan kao svjedok eshatološke nade, u pitanju savjesti on se pojavljuje kao trajni moralni orijentir. Kutleša savjest ne prikazuje kao subjektivni osjećaj, psihološku sklonost ili autonomnu instancu odvojenu od istine, nego kao prostor u kojem čovjek stoji pred Bogom i odgovara na njegov poziv. Takva savjest nije proizvod trenutnih okolnosti niti kompromisa s okolinom, nego plod vjere i trajne unutarnje formacije, oblikovane disciplinom, molitvom i etičkom dosljednošću.
Stepinčeva savjest, kako je Kutleša tumači, oblikovana je u sukobu s dvama totalitarizmima -ustaškim režimom i komunističkom diktaturom. Važno je naglasiti da se ne radi o simetričnom izjednačavanju političkih sustava, nego o dosljednom odbijanju svake ideologije koja apsolutizira sebe nauštrb čovjekova dostojanstva. Stepinac se suprotstavlja nepravdi bez obzira na njezin izvor, što njegovoj savjesti osigurava unutarnju slobodu i otpor instrumentalizaciji.
Posebno snažan moment jest Stepinčeva izjava sa sudskoga procesa, koju Kutleša ne interpretira kao herojski gest ili patetičnu glorifikaciju, nego kao teološki iskaz: spremnost na patnju proizlazi iz čiste savjesti. Nadbiskup taj moment stavlja u dijalog s današnjim izazovima — danas to nisu tamnice i montirani procesi, nego kultura manipulacije, pritisak konformizma, moralna relativizacija i zamagljivanje istine. Savjest, stoga, zahtijeva razlučivanje u moru dezinformacija i lažnih alternativa, a ne samo otpor represiji.
Ljubav prema narodu
Usporedba s Kuharićem ovdje je osobito plodna: Kuharić je Stepinčevu savjest često isticao kao primjer nepokolebljive vjernosti istini, ali je istodobno naglašavao nenasilje i praštanje kao integralne sastavnice kršćanske etike. Kutleša tu liniju nastavlja, ali s dodatnim naglaskom na suvremeni pluralizam i informacijski preplavljeni kontekst. Savjest danas nije ugrožena samo represijom, nego i preobiljem lažnih alternativa, površnom etikom i relativizacijom vrijednosti. Time Stepinac, prema Kutleši, nije postavljen na pijedestal nedostižnog heroja. On postaje škola savjesti – primjer kako ostati vjeran istini bez agresije, bez kompromisa i bez trgovine vlastitom moralnom integritetu. U tom smislu savjest postaje temelj kršćanske slobode, a ne prepreka društvenom suživotu, jer sloboda koju ona oblikuje nije tek privatna autonomija, nego sredstvo očuvanja istine i pravednosti u povijesno i moralno izazovnom svijetu.
Treći stup Kutlešine interpretacije blaženoga Alojzija Stepinca – ljubav – dobiva u homiliji izrazito konkretan i povijesno ukorijenjen oblik: ljubav prema vlastitome narodu. Ta dimenzija, kroz desetljeća, bila je podložna redukcijama i ideološkim iskrivljenjima, bilo kroz nacionalnu romantizaciju, bilo kroz pokušaje da se Stepinca liši njegove narodnosti. Kutleša u toj osjetljivoj temi postavlja jasne evanđeoske kriterije: ljubav prema narodu nije ideološka niti partikularistička, nego pastoralna odgovornost koja proizlazi iz vjernosti Kristu i univerzalnosti Crkve. Stepinac ljubi svoj narod jer mu je povjeren, ne zato što je superioran; njegova ljubav je oblik služenja, žrtve i trpljenja zajedno s drugima, otvorena prema svim ljudima. Pozivanje na Lumen gentium ovdje nije puka formalnost: Crkva, sakrament jedinstva cijeloga ljudskog roda, ne može biti ravnodušna prema patnjama konkretnih naroda.
U kontinuitetu s hermeneutikom kardinala Franje Kuharića, Kutleša naglašava da Stepinac ne smije postati “zastava mržnje”, nego znak pomirenja i čiste savjesti. Njegova ljubav prema narodu ne stvara podjele između “nas” i “njih”, nego gradi mostove iz ukorijenjenosti u vlastiti identitet. Na taj način Stepinac izbjegava dvostruku zamku: nacionalističku instrumentalizaciju i razvodnjavanje identiteta. U suvremenom društvu obilježenom polarizacijama i dezinformacijama, ta poruka ostaje aktualna: jedinstvo se ne ostvaruje kroz dominaciju ili ideološke konflikte, nego kroz moralnu dosljednost, praštanje i služenje.
Kutleša, pritom, korak dalje naglašava Stepinca kao “kvasac zajedništva”. Relikvije u Krašiću nisu samo znak pobožnosti, nego materijalna točka susreta u kojoj se konkretizira Kristovo jedinstvo. Stepinac kroz svoj život pokazuje da vjera, savjest i ljubav nisu privatna ili apstraktna načela, nego sile koje u zajednici izazivaju život, jedinstvo i otpor podjelama. Krašić postaje prostor u kojem se Kristovo zajedništvo materijalizira: kroz molitvu, služenje, praštanje i moralnu dosljednost, zajednica osjeća da je Stepinac živi poticaj za izgradnju jedinstva u sadašnjosti.
Teološki promatrano, Stepinac je model prisutnosti svetosti među ljudima i primjer kako svetost pojedinca djeluje kao sredstvo i poticaj za jedinstvo naroda i Crkve. Njegovo življenje vjere i savjesti, i njegova ljubav prema narodu, stvara dinamiku koja nadilazi povijesne podjele: ono što je kroz relikvije u Krašiću simbolično prisutno, u stvarnosti potiče zajednicu da kroz vjeru i ljubav ostvaruje Kristovo jedinstvo. Stepinac, dakle, nije samo uzor, nego kvasac koji u narodu i Crkvi potiče rast u jedinstvu, ljubavi i praštanju – gradnju mostova između podijeljenih i kulturu mira, istine i zajedništva.
Savjest i jedinstvo Crkve
Homilija u Krašiću ne može se razumjeti izolirano; ona je izraz šire teološko-pastoralne pozicije nadbiskupa Dražena Kutleše, koja se očituje u njegovu javnom djelovanju, pastoralnom vodstvu i crkvenom govoru. Ta pozicija kombinira kontinuitet s tradicijom i privrženost temeljima vjere, ali bez restauracionizma, te otvorenost suvremenim izazovima bez relativizacije ključnih istina.
Kutleša se profilira kao pastir koji naglašava formaciju savjesti, jasnoću vjere i odgovornu prisutnost Crkve u društvu. Njegov javni govor rijetko je polemičan, ali uvijek je sadržajno zahtjevan. Umjesto sukobljavanja s ideologijama, on inzistira na izgradnji unutarnje snage vjernika i zajednica. U tom okviru Stepinac nije tek povijesni štit niti simbol prošlih sukoba, nego hermeneutički ključ: kroz njegovo svjedočanstvo čitaju se i prošlost i sadašnjost Crkve u Hrvatskoj. Za razliku od ranijih pristupa koji su Stepinca primarno postavljali u obrambeni ili apologetski diskurs, Kutleša ga tumači kao poziv na moralnu i duhovnu odgovornost danas. Crkva se time ne zatvara u vlastiti narativ žrtve, nego izlazi u društvo s jasno artikuliranim identitetom, spremna svjedočiti istinu bez traženja privilegija i bez kompromisa glede osnovnih vrijednosti vjere. U odnosu na kardinala Franja Kuharića, Kutleša nastavlja njegovu pastoralnu suzdržanost i teološku jasnoću, ali u drugačijem društvenom kontekstu. Dok je Kuharić djelovao u vremenu izlaska iz totalitarizma, Kutleša djeluje u svijetu pluralizma, fragmentacije i kulturnih polarizacija. Njegovi naglasci na razlučivanju, formaciji savjesti i jedinstvu stoga dobivaju novu aktualnost, pokazujući da Stepinčeva poruka – vjera, savjest i ljubav – ostaje trajno relevantno mjerilo za Crkvu i danas.
Kutleša i Kuharić
Usporedba interpretacije blaženoga Alojzija Stepinca kod nadbiskupa Dražena Kutleše i kardinala Franje Kuharića otkriva duboki kontinuitet hermeneutičkog pristupa, ali i jasno prepoznatljive diferencijacije koje proizlaze iz različitih povijesnih i pastoralnih konteksta. Kutlešina homilija u Krašiću može se razumjeti kao svjesno naslanjanje na Kuharićev interpretativni okvir, s istodobnom aktualizacijom za izazove suvremenog društva.
Jedan od najupečatljivijih elemenata te kontinuitetne linije jest Kutlešino citiranje Kuharića: “Crkva u Hrvatskoj nipošto i nikada ne želi imati kao neku zastavu mržnje prema bilo kome.” Ovaj iskaz nije tek retorička referenca, nego hermeneutički ključ. Kuharić je njime sustavno branio Stepinca od ideoloških prisvajanja, osobito u osjetljivim godinama nakon Drugoga svjetskog rata i tijekom prvih desetljeća slobode, ističući kako Stepinac ne smije postati simbol sukoba, nego znak vjernosti istini i Crkvi.
Kutleša taj naglasak preuzima i proširuje, posebno u kontekstu suvremenih društvenih i moralnih izazova. Stepinac se, prema njemu, ne tumači kao povijesni borac protiv vanjskih tamnica, nego kao kriterij razlučivanja dobra i zla u situaciji “ravnodušnosti, manipulacija i dezinformacija”. Savjest ostaje središnja kategorija, no njezina ugroženost prelazi iz vanjske represije u unutarnju fragmentaciju kriterija i vrijednosti.
Kuharićeva hermeneutika Stepinčeve ljubavi prema hrvatskom narodu uvijek je naglašavala pastoralnu bliskost i spremnost na trpljenje, a ne političku instrumentalizaciju. Kutlešina homilija reflektira isti pristup, ističući da ljubav prema vlastitome narodu ne znači mržnju prema drugima, nego izgradnju mostova iz ukorijenjenosti u vlastiti identitet. Tu misao Kutleša dodatno povezuje s ekleziološkom vizijom Drugoga vatikanskog sabora, pokazujući da narodna ljubav u Stepinčevu slučaju ima teološki, a ne emocionalni ili politički karakter.
Razlike između Kuharića i Kutleše također su značajne. Kuharić je Stepinca tumačio u vremenu kada je prioritet bila obrana istine o njegovu životu i mučeništvu. Kutleša djeluje u dobu u kojem je Stepinac već priznat kao blaženik i moralni autoritet, pa je njegov naglasak formativan, a ne obramben: Stepinac postaje instrument unutarnje izgradnje vjerničkoga identiteta, savjesti i jedinstva, a ne poluga polemike. Njegov pastoralni stil reflektira ovo: manje reagiranja i polemike, više oblikovanja i razlučivanja.
Mjerilo vjere, savjesti i ljubavi
Svaka ozbiljna interpretacija blaženoga Alojzija Stepinca mora početi priznanjem da on nije samo povijesna figura niti simbol jednoga naroda ili vremena, nego teološki relevantna osoba čiji život i svjedočanstvo nadilaze okolnosti u kojima su nastali. Stepinac nije važan zato što je bio žrtva nepravde, nego zato što je na nepravdu odgovorio evanđeoski, bez kompromisa s istinom i bez mržnje prema čovjeku.
U središtu njegovog duhovnog profila nalazi se radikalna kristocentričnost. Krist nije za Stepinca bio apstraktni ideal, nego živi Gospodin kojemu je bio spreman podrediti vlastitu sudbinu. Njegovo pozivanje na Krista Kralja vjekova pokazuje duboku teologiju povijesti: ljudske vlasti, ideologije i sustavi nisu posljednja instanca smisla. Time Stepinac ne bježi iz povijesti, nego joj oduzima apsolutni karakter, što mu omogućuje unutarnju slobodu u vremenu sustavne represije.
Drugo ključno obilježje njegova lika jest savjest oblikovana vjerom. Stepinčeva savjest nije autonomna u modernom sekularnom smislu, ali nije ni puka poslušnost autoritetu. Ona je mjesto osobne odgovornosti pred Bogom. Stepinac jasno razumije da istina ne podliježe kompromisima: nije mogao pristati ni na rasne zakone ni na komunističke prijedloge kompromisa. Njegova izjava o spremnosti da umre za svoja uvjerenja nije retorička gesta, nego logična posljedica teološki formirane savjesti.
Treće obilježje jest Stepinčeva ljubav prema hrvatskome narodu. Ona nije ideološka ni isključiva, nego proizlazi iz pastoralne logike: pastir ljubi one koji su mu povjereni. Stepinac nikada ne suprotstavlja ljubav prema vlastitome narodu univerzalnosti evanđelja. Upravo iz vjernosti evanđelju može voljeti konkretne ljude u konkretnom narodu i povijesnim okolnostima, uključujući spremnost na praštanje, pa čak i prema onima koji su ga progonili. Važno je uočiti da Stepinac nije tražio mučeništvo, ali ga je prihvatio kada je postalo neizbježno. Njegova svetost nije u patnji kao takvoj, nego u načinu na koji ju je nosio. On pripada teologiji križa, a ne trijumfalizma: ne pobjeđuje povijest silom, nego vjernošću. Njegova poruka ostaje trajno aktualna: vjera bez kalkulacije, savjest bez trgovine i ljubav bez mržnje.
Iz toga proizlazi da Stepinac ne može biti vlasništvo nijedne generacije, političke opcije ili interpretativne škole. On ostaje kriterij – mjerilo kojim se provjerava autentičnost kršćanskog svjedočanstva u svakom vremenu. Upravo zato se i Kuharić i Kutleša vraćaju Stepincu: ne da bi ga prilagodili sebi, nego da bi sebe podvrgnuli njegovu svjedočanstvu.
Kriterij kontinuiteta
Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše povodom dolaska relikvija blaženoga Alojzija Stepinca u Krašić nije tek prigodni govor, nego teološki promišljen čin crkvenoga pamćenja i razlučivanja. U središtu stoji Stepinac – ne kao povijesna figura prošlosti, nego kao trajno mjerilo kršćanske vjere, savjesti i ljubavi.
Stepinčeva kristocentričnost, savjest oblikovana vjerom i evanđeoski ukorijenjena ljubav prema narodu tvore integralni teološko-pastoralni profil koji nadilazi povijesne lomove XX. stoljeća. Stepinac razotkriva iluziju kompromisa s istinom, ali i iskušenje da se istina brani bez ljubavi. Njegovo svjedočanstvo pokazuje da vjernost Kristu nije privatna pobožnost ni politički aktivizam, nego zahtjev za cjelovitošću života.
Kuharić i Kutleša vraćaju se Stepincu iz različitih povijesnih razloga. Kuharić je u kontekstu ideološke represije branio Stepinca od zloupotrebe, ističući njegovu čistu savjest, nenasilje i praštanje. Kutleša, u vremenu relativizma i moralne fragmentacije, razvija ovu baštinu u smjeru formacije vjernika i zajednica. Stepinac se ne nudi kao argument u kulturnim ratovima, nego kao poziv na razlučivanje, jedinstvo i odgovornost.
Prijenos relikvija u Krašiću postaje simbol vjere koja pamti, savjesti koja razlučuje i ljubavi koja povezuje. Stepinac ostaje trajni znak nade: da nijedna nevolja nema posljednju riječ, da povijest nije prepuštena slučaju i da konačna pobjeda pripada ljubavi. On nije samo blaženik jednog naroda, nego znak univerzalne kršćanske vjernosti, koju Crkva u Hrvatskoj želi i danas čuvati, tumačiti i živjeti – s jasnoćom vjere, čistoćom savjesti i širinom ljubavi.
Blaženi Alojzije Stepinac ostaje trajno mjerilo kršćanske vjere, savjesti i ljubavi. Njegova kristocentričnost, savjest oblikovana vjerom i pastoralno ukorijenjena ljubav prema narodu nadilaze povijesne okolnosti i nude univerzalni primjer autentičnog svjedočanstva. Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše u Krašiću pokazuje kako se Stepinac ne promatra kao povijesni simbol ili alat za ideološke svrhe, nego kao kriterij za razlučivanje dobra i zla u svakom vremenu.
Stepinac uči da vjera ne smije biti kompromis, da savjest ostaje čista i odgovorna pred Bogom, a ljubav prema bližnjem ne poznaje mržnju ni isključivost. Upravo zato njegovo svjedočanstvo zadržava trajnu aktualnost: ono poziva Crkvu i pojedince na jasnoću vjere, integritet savjesti i širinu ljubavi, te potvrđuje da konačna pobjeda pripada istini i ljubavi, a ne ljudskoj moći ili prolaznim okolnostima.
