U svijetu biznisa često ih doživljavamo kroz brojke, uspjehe i odluke koje mijenjaju tržišta. No, što se događa izvan svjetla reflektora? U novoj rubrici “Drugo lice lidera” otkrivamo strasti onih koji vode, duhovne oslonce, skrivene hobije i povlastice koje si priušte izvan uloge vođe. Saznajte što čitaju, gdje pronalaze ravnotežu i koje su ih priče i situacije oblikovale u inspirativne ljude kakvi su danas.

Ovaj tjedan gošća rubrike je Tamara Perko, direktorica Hrvatske udruge banaka.

Što volim izvan posla?

Knjiga me uvijek podsjeti da postoji svijet izvan Excela, a tu su i sport, putovanja…

Iako moj profesionalni ritam često djeluje vrlo strukturirano i analitično, privatno me oblikuju sasvim jednostavne stvari. Svakodnevno me opušta čitanje – moj mali bijeg od analiza, rokova i sastanaka. Knjiga mi uvijek otvori novi pogled i podsjeti me da postoji svijet izvan Excela, brojki i regulatornih dokumenata. Ujedno je i savršen način da zaključim dan, odmaknem misli od dnevnih obveza i prepustim se nekoj drugoj priči.

Ipak, moj najjači mentalni reset dolazi kroz sport. Odrasla sam uz tenis, a danas se rekreativno bavim košarkom i plivanjem, vozim bicikl te ljeti, kad god mogu, vozim kajak. Kroz sport se u potpunosti fokusiram na ono što radim – tada nema prostora za druge misli. Upravo zato, kada vozim bicikl, najviše volim šumske staze, gdje je pozornost usmjerena isključivo na put, brzinu i kretanje, na izbjegavanje kamenja, rupa i grana. Uz to, volim fizički napor i onaj osjećaj zdravog umora kada navečer legneš u krevet. Sport je za mene najčišći i najučinkovitiji oblik resetiranja.

Putovanja su moja druga velika strast. Ne putujem samo zbog odmora, već zbog osjećaja otkrivanja. Volim upoznavati nove kulture, običaje i okuse, ali još više me privlači priroda – planine, more, mala mjesta i otoci. To su trenuci u kojima stvarno osjetim kako mi se misli smiruju, a energija obnavlja.

I, naravno, najljepši su trenuci zajedništva koji uključuju moju obitelj – bilo da se okupimo oko stola nakon dugog dana, pogledamo film ili zajedno istražujemo novi grad. Upravo ti zajednički trenuci daju smisao svemu ostalom.

Moj ‘hidden gem’

Naša stara kamp-kućica, na skrivenoj plaži, bez vode i struje… Najčišći luksuz!

Malo je mjesta koja uspijevaju potpuno promijeniti tempo života, a moj “hidden gem” upravo je jedno od njih. U Istri, na skrivenoj plaži do koje se ne dolazi slučajno, nalazi se naša stara kamp-kućica. Ondje nema vode ni struje, a moglo bi se reći ni vremena – jer sve jednostavno stane. Upravo je zato to mjesto za mene najčišći oblik luksuza.

Buđenje uz zvuk valova i dan koji prolazi u ritmu mora i sunca brzo ogole stvarnost i pokažu koliko je u svakodnevici zapravo nepotrebne buke. Tamo se vraćam prirodi, ali i sebi. Kuhanje na malom plinskom kuhalu, čitanje u sjeni borova, upijanje sunca i mora – to je prostor u kojem se najbrže sabirem i vraćam mentalnu jasnoću.

Znam da takav odmor nije za svakoga, ali za mene je to savršen bijeg od digitalnog svijeta, stalne dostupnosti i uobičajenih distrakcija. To je i podsjetnik da jednostavnost uvijek ima svoju vrijednost – i da nam za dobar život zapravo ne treba puno.

Povratak s tog mjesta u “civilizaciju” dodatno budi zahvalnost za stvari koje inače uzimamo zdravo za gotovo: tekuću vodu, topli tuš, hladnjak, klimu. Na kraju, takva vrsta odmora za mene je pravi win-win – sretna sam dok sam tamo, a jednako tako i kada se vraćam kući.

Sport: što prakticiram i što mi znači…

Jednom godišnje – volontiranje na dječjem teniskom turniru

Sport je snažno obilježio moje odrastanje. Iako se danas njime više ne bavim intenzivno, ostao je trajno ucrtan u moju mentalnu mapu. Naučio me disciplini, strpljenju te prihvaćanju i pobjeda i poraza, ali i važnoj životnoj lekciji – da se vrijedne stvari ne događaju preko noći.

Svoju povezanost sa sportom danas ne živim samo kroz igru, već i kroz druge oblike, ponajprije kroz volontiranje. Svake godine odvajam tjedan dana svog godišnjeg odmora kako bih volontirala na dječjem teniskom turniru koji je s vremenom prerastao u neslužbeno svjetsko prvenstvo za djecu do deset godina. Turnir je počeo još 1996. godine i od tada ga pratim gotovo bez prekida.

Do danas su na njemu sudjelovala djeca iz čak 112 zemalja, sa svih kontinenata. To je sedam dana u godini kada ja ne putujem po svijetu, nego svijet dolazi k nama, i to u svom najljepšem obliku: kroz djecu koja se bave sportom, ali se istodobno druže, igraju i stvaraju prijateljstva koja često nadilaze jezik, kulturu i granice. To je mjesto na kojem možete vidjeti buduće svjetske igrače dok su još djeca. Primjerice, od današnjih ATP top 10 tenisača, čak su trojica nastupila na našem turniru – Carlos Alcaraz, Alex de Minaur i Lorenzo Musetti.

Temeljna ideja turnira je promicanje vrijednosti koje nadilaze granice, a najbolji put do toga vodi kroz djecu, sport, kulturu i glazbu. To su ujedno i moje osobne vrijednosti. Upravo zato se u tom okruženju osjećam prirodno, ispunjeno i sretno – i zato se svake godine s jednakim entuzijazmom vraćam biti dio tog posebnog događaja.

Moj moto, filozofija vođenja/života/rada

Budi čovjek. Rezultati su važni, ali važniji je način na koji do njih dolazimo

Vjerujem u red, rad i disciplinu. To je temelj svakog uspjeha, bez obzira na to govorimo li o karijeri, sportu ili osobnom životu. Ali, jednako je važna i druga polovica mog mota: budi čovjek – vodi primjerom, pokaži poštovanje svakome, daj ljudima vrijeme, prostor i razumijevanje. Rezultati su važni, ali važniji je način na koji do njih dolazimo.

Uvijek nastojim voditi tako da ljudi oko mene osjete sigurnost, povjerenje i jasnoću, a ne pritisak. Na kraju dana, smatram da srž pravog liderstva nije u tituli i upravljanju podređenima, nego u odgovornosti za svoju ekipu, u pružanju primjera i služenju drugima u procesu njihova rasta i razvoja, odnosno izgradnji kredibiliteta koji svakim svojim potezom potvrđujemo ili gubimo.