Federica Mogherini i Stefano Sannino kasta su iz takoreći nedodirljive briselske postave, u koju se stiže – vrlo teško. Ta kasta su političari i diplomati iz velikih europskih zemalja, koji su se penjali po složenim ljestvicama funkcija u državnim aparatima i političkim okolnostima u svojim zemljama. Iznimno spretni, znaju plivati u svim vodama, a ipak su se Federica Mogherini i Stefano Sannino pokliznuli na briselskom parketu. Ili su se prekalkulirali ili su upali u namještaljku. Ako su predmet namještaljke, onda ona možda potječe iz njihove matične zemlje – iz Italije.
Kontakt običnih ljudi i običnih novinara s takvim kadrovima, ograničen je, a pogotovo ako dolaze iz zemalja sa specifičnom tradicijom, na primjer, Francuskom ili Italijom. Bez privatnih veza, ili ako ne radi za globalni medij, briselskom novinaru nemoguće je doći do visokih francuskih ili talijanskih dužnosnika u Bruxellesu i saznati informacije od javnog interesa.
Usput budi rečeno, i hrvatska EU diplomacija zatvorena je za informacije kao podmornica koja uranja u duboko more. Naši tamo se boje reći i “dobar dan” – ili neće, ili ne znaju. Nasuprot tome, svi Skandinavci samorazumljivo su otvoreni za kolanje europskih informacija, tako da se većina briselskih dopisnika okreće prema njima.
Od regije do regije
Isto tako, čak i pojam što je korupcija razlikuje se prema istraživanjima što se povremeno provode, od regije do regije u Europskoj uniji. Što je neprihvatljivo za jednog Finca ili Šveda, ili što će Danca i Nizozemca uzrujati ako mu se ponudi, recimo, izlet, bogat ručak, na jugu je – uobičajeno. Do sada je u Bruxellesu bilo hapšenja korumpiranih visokih dužnosnika Europske komisije. Godine 2012. povjerenik John Dalli optužen je za pogodovanje duhanskom lobiju. Protiv njega proces je završio 2022. godine. Ali, Dalli je iz male Malte, otoka malo većeg od Brača, i adekvatnog utjecaja u Bruxellesu.
Najspektakularniji događaj te vrste zbio se 1999. godine, kad je francuska povjerenica Edith Cresson, bivša francuska premijerka pod Mitterandom, optužena za korupciju i pogodovanje. To je dovelo do kolektivne ostavke cijele Europske komisije. Godine 2000. šef Komisije postao je Talijan Romano Prodi i tada je, otprilike, počela briselska karijera Stefana Sanninija. U razdobolju od 2014. do 2019., kad je bila šefica vanjskopolitičke službe i potpredsjednica Europske komisije, tada 42-godišnja Federica Mogherini bila je nepristupačna, indiferentna prema interesu javnosti prema informacijama, osim ako joj to nije odgovaralo u smislu PR-a. Novinarski sam pratila kako se odnosila prema Zapadnom Balkanu i od delegacija tih zemalja saznala da bi Mogherini sazvala sastanak na najvišoj razini, a osobno se pojavila tek za foto session. Takvo ponašanje bili su ostaci domaće, u ovom slučaju, talijanske političke kulture prema zemljama regije, a prenesene u Bruxelles. Također, pokazivali su i njezin odnos prema svojoj funkciji i prema poslu.
Federica Mogherini je već došla u Bruxelles kao zvijezda, prethodno je bila ministrica vanjskih poslova svoje zemlje u vladi Mattea Renzija, a prije toga članica talijanskog parlamenta. Školski je primjer privilegija rođenja i mogućnosti koje se poluatomatski otvaraju, osobi koja se od mladosti trudno penje po stranačkoj ljestvici. Istina, trudila se, bila je ozbiljna, sve što joj se pružalo iskoristila je, stekla je i visoko kvalitetno obrazovanje i bila očigledno među najboljim talijanskim kadrovima svoje generacije i političkog miljea. Od mladosti je bila posvećena građenju osobnih veza i međunarodnih poznanstava, no istina je da u tom uspinjanju po stepenicama mnogo i naučila. Šteta da je na tom putu previše uronila u pitanja političke koristi svoje političke mreže, a premalo ju je brinula šira slika koristi za Europsku uniju.
Došla u vrijeme Junckera
Kad je postala visoka predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost, predsjednik Europske komisije bio je Jean-Claude Juncker, Luksemburžanin koji je sve što je imalo veze s Komisijom, Bruxellesom, funkcioniranjem Unije, vanjskom politikom, financijama, ekonomijom, imao u malom prstu, a da pri tome nije bio ono što negativno zovemo – karijerist.
Dok je bila šefica diplomacije, Mogherini je bila naklonjenija Vladimiru Putinu, a na štetu Ukrajine, Vučiću na štetu drugih u regiji. Kvalitetnije je poznavala Bliski istok i bila je dobra u odnosima prema Kini. Uglavnom, Mogherini je uglavnom radila za sebe i svoj PR, a što je napravila da je bilo korisno općem, zajedničkom europskom interesu, bilo je inspirirano, čini se, izgledima njezine karijere. U sadašnjoj funkciji, kao rektorica College d’Europe, a to je najprestižnija diplomatska akademija u Europi, Federica Mogherini također ima utjecaj, makar manje vidljiv. No, ponovno je to pletenje mreže poznanstva između visokopozicioniranih predavača, uglavnom političara, i budućih kadrova. Također, bezbrojne su prilike za neformalni lobing u takvom ambijentu.
Mogherini, Sannino i trećeoptuženi, jedan administrator College d’Europe, također Talijan, optuženi su da su imali informacije nepoznate drugima za tender za projekt povezan s College d’Europe. Ni ona, ni drugi u toj aferi nisu optuženi za primanje novca, nego za zloporabu utjecaja. Belgijski istražitelji sumnjaju da su predstavnici Fakulteta bili unaprijed obaviješteni o kriterijima odabira za natječajni postupak te da su imali “dovoljno razloga vjerovati” da će im biti dodijeljen tečaj i povezana sredstva “prije nego što EEAS službeno objavi natječaj”. Konkretno, prema navodima belgijskog suda, prekršen je članak 169. belgijske savezne financijske uredbe, koji kažnjava nepoštenu konkurenciju, te su nezakonito dobivene informacije “podijeljene s jednim od kandidata koji su sudjelovali u natječaju”.
Drugoptuženi u ovoj aferi, Stefano Sannino, posve je drukčiji karakter od bivše šefice diplomacije. Sannini pripada u kvalitetni vrh europske administracije. Kad ga spomenemo, govorimo o nekome tko Europsku komisiju, Europsku uniju, europske poslove zna u cjelini i u detalju, nekome tko poznaje i političke odnose i ekonomiju i trgovinu i financije, ukratko, jednom od najkvalitetnijih Komisijinih kadrova. Sannini je odnedavno, od ljetos, glavni direktor za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Zaljev u povjerenstvu koje vodi Dubravka Šuica. Glavni direktor za neki sektor najvažnija je javnoslužbenička funkcija u Europskoj komisiji. Povjerenici, na primjer, Dubravka Šuica, odgovaraju politički i osiguravaju da to kako će se Komisija postaviti bude u skladu s politikom, konkretno, u ovom sazivu, s politikom Von der Leyen te politikom političke grupacije kojoj pripadaju, konkretno za Šuicu, Europske pučke stranke.
Glavni direktor, pak, smišlja konkretne strategije, postavlja konstrukciju kako će se problemu pristupiti i kontrolira provodi li se to. Zamislimo koliko je posla trenutačno oko Gaze, složenih odnosa Amerike, Europe i Trumpa, oko Irana… Sanninijevo iskustvo i pamet sigurno bi bili neprocjenjivi.
Od Kallas do Šuice
Prije nego što se toga primio, a kao zapravo karijerno nazadovanje, Sannini je od 2021. bio glavni tajnik u Vanjskoj službi Europske komisije (EEAS), prije toga također na visokoj dužnosti u EEAS-u, prethodno veleposlanik Italije u Španjolskoj, a prije toga stalni predstavnik Italije pri Europskoj uniji (zemlje članice nemaju veleposlanstva pri EU, nego stalna predstavništva). U tom razdoblju sreo se s Federicom Mogherini. Riječju, prema mom uvidu: velika šteta za Sanninija, a nikakva za Mogherini.
Stefano Sannini došao je kod Dubravke Šuice nakon što ga je sadašnja šefica EEAS-a, tj. visoka povjerenica za vanjsku politiku i sigurnost, Kaja Kallas, potjerala. Nije uobičajeno u Bruxellesu da se top javni službenici mijenjaju promjenom političke ekipe, tako da je taj potez Kaje Kallas izazvao negodovanja ne samo u Bruxellesu, nego i u glavnim gradovima. Kadrovi kao Sannini trebaju se poštivati, to je ujedno znak i poštovanja prema zemlji članici. No, Estonka možda nije mogla preći preko povezanosti Sanninja i proruske Mogherinice, to, ali i činjenice da Kallas signalizira da hoće sve raditi po svom, a Sannino joj je bio prejak. U svakom slučaju, gubitak ovog iskusnog diplomata, koji poznaje sve briselske labirinte, udarac je i za povjerenstvo Dubravke Šuice. Nakon ovoga, Sannino će vjerojatno u mirovinu.
Sasvim je moguće da su oboje, i Mogherini i Sannino pali kao žrtve talijanske političke borbe o kojoj ipak ne znamo mnogo…
Znamo da se bivši talijanski premijer, Matteo Renzi, sukobio svojedobno i s Mogherinicom i sa Sanninijem, koji je, inače, svojedobno bio i veleposlanik u Beogradu. Također, i projekt oko kojeg ih sada optužuju, a to je diplomatska akademija za mlade političare i kadrove u Bruggeu je u stvari Sanninijev. Taj program trebao je trajati devet mjeseci i predviđen je na poslijediplomskoj razini. Bit će velika šteta bude li sada prekinut.
Vratimo se na trenutak Johnu Dalliju i Edith Cresson. John Dalli i dan-danas niječe da je bio korumpiran i tvrdi da je bio žrtva namještaljke moćnog lobija duhanskog giganta Philipa Morrisa. To se mnogima čini vjerojatno. Što se tiče Edith Cresson, dokazano je da je dio europskih sredstava prelila na račun obiteljskog prijatelja, zubara, kojeg je imenovala specijalnim savjetnikom za nešto o čemu nije imao nikakvu ekspertizu. No, stvar je u tome da je takva vrsta ponašanja među visokim francuskim političarima bila tolerirana vrlo dugo i da su se običaji počeli mijenjati tek s procesima protiv Jacquesa Chiraca za predmete koji su imali veze s razdobljem dok je bio gradonačelnik Pariza, nastavili s nizom francuskih političara koji bi bili udaljavani s funkcija, izdržavali kazne i dobivali zabrane političkog djelovanja na određeno vrijeme, a kulminacija je sada, u zatvorskoj kazni za bivšeg predsjednika Sarkozya.
Dakle, klima se mijenja oko toga što je dopustivo, što se može tolerirati, a što uopće ne.
