Ako uzmemo u obzir da je planinarenje, između svega ostaloga, i oblik kulture, trebalo bi se prisjetiti osnovnih načela planinarske etike. Što je to uopće? Planinarska je etika skup određenih pravila ponašanja koja se temelje na društvenim, etičkim normama i na međusobnome pomaganju.
Svi koji duže planinare, posvjedočit će kako su planinari srdačni, ljubazni i uvijek spremni pomoći drugima, a ako ste slučajno naišli na suprotno, vjerujem da nije bila riječ o “pravim planinarima” već o pojedincima koji su u planinu očito zalutali te se svojim ponašanjem protive srži planinarstva. Kada kažem pravi planinar, mislim upravo na ljude koji poštuju planinu i žive prema kodeksu planinarske etike.
Upravni odbori planinarskih društava na svojim sjednicama donose pravila ponašanja za svoja društva, a ta se pravila okvirno mogu sabrati u nekoliko kategorija: čuvanje okoliša i prirode, pružanje i prihvaćanje pomoći, odnosi među planinarima i pozdravljanje, ponašanje u planinarskim kućama, domovima i skloništima, odnos prema planinarskoj organizaciji, (matičnom planinarskom društvu).
“Omnia mea mecum porto”
Nedavno sam na lokalnom portalu pročitala vijest o vrećama smeća koje su djelatnici Parka skupljali na području Vlaškoga grada, a ponekad sam i sama svjedok zaostaloga smeća po planinarskim stazama. U planini brzo spoznaš značenje i veličinu latinske izreke “Omnia mea mecum porto” (Sve svoje sa sobom nosim.) koja se prvenstveno odnosi na unutarnje vrednote, znanje, iskustvo i mudrost koju čovjek nosi u sebi i sa sobom, ali se u planini odnosi i na smeće koje treba pokupiti u vreću i vratiti u podnožje. Nije dovoljno ponijeti svoje smeće, planinari su naučeni da često putem skupe smeće na koje naiđu i spuste ga u podnožje. Naša je dužnost očuvati prirodu i ne remetiti njezin sklad, nego skromno i s poštovanjem hodočastiti svakom vrhu i svakoj planini.
Poštovanje i razumijevanje prije svega
Vrlo je važno istaknuti da u planinarenju ne bi trebalo biti jurnjave, isticanja svojih sposobnosti i nagovaranja na nepromišljene natjecateljske akcije; srž planinarenja nije natjecateljska, a prema onom najslabijem hodaču grupa prilagođava svoj tempo hoda, nikoga se ne ostavlja samoga. Pozdravljanje u planinama ima posebnu ljepotu, svi se planinari međusobno pozdravljaju, oni koji se penju pozdravljaju onoga koji silazi, mlađi pozdravljaju starije, muškarci žene. Nerijetko na najljepšim vrhovima samo jedan prijateljski pozdrav rasplete cijelu priču i stvara doživotna prijateljstva.
Staze kojima hodamo treba održavati, a to nikad nije posao samo za markaciste; prema svojim mogućnostima svatko može maknuti kamen ili granu sa staze da ne smetaju ili popraviti putokaz ako se pomaknuo. U planini ne treba vikati niti se derati, a to se posebno odnosi na planinarske domove i skloništa čiji kućni red je potrebno poštovati. Planina definitivno nije za sebične ljude jer često zahtijeva veliko razumijevanje i altruizam za druge, možda čak i stavljanje drugih ispred sebe iako ti nije po volji. Ljudi sa sobom nose ono što jesu i ono što imaju, iz nizine u planinu i obratno, ali to ne mora biti konačno. Stapanje s planinom mijenja čovjeka, na bolje.
Ostavi sve u boljem stanju nego što je bilo
Sjećam se kako su tijekom epidemije korone, planine bile “preplavljene planinarima” i upravo se tada pokazala ogromna nekultura, nepoštovanje i nepoznavanje kulture planinarstva. Strašan se nered i smeće znalo ostavljati po planinarskim skloništima, a jedna od najvažnijih formula za sretno planinarenje u suprotnosti je s takvim ponašanjem: sklonište uvijek ostavi u boljem stanju nego što si ga pronašao! Ako si drva potrošio, pripremi nova, napuni vodu ako postoji spremnik, hranu ostavljaj isključivo ako je zatvorena jer se njome vrlo često pogoste vladari skloništa – puhovi, lijepe životinje koje iz nekog razloga “ne trpe” planinare pa često onim zaboravnima poharaju ruksake u potrazi za hranom ili po krovovima skloništa smišljaju tko zna kakve igre natječući se tko će duže održati planinare budnima.
Najnemilosrdnije puhove možete sresti na najbajkovitijim mjestima Velebita, na primjer, na Stapu i Dušicama – jednom su prilikom bili tako glasni da sam usred noći morala izići i odspavati na stolu ispred skloništa. Životinje u planini treba poštovati, ne uznemiravati i ne ubijati. Ljudi se, često otkrijem tijekom razgovora, boje zmija u planini. Planina je njihovo prirodno stanište, ako ju čovjek ne uznemirava i životinja se ne osjeća ugroženom, neće nauditi čovjeku. Mi smo se previše udaljili od prirode i sad iznova trebamo učiti kako se ponašati prema njoj.
Ako vas planina privlači, ali još niste spremni kročiti njome ili upisati opću planinarsku školu u nekom od društava, preporučit ću nekoliko zanimljivih knjiga koje bi vam mogle pomoći u otkrivanju ljepota planinarenja: Planinarski vodič po Hrvatskoj (Alen Čaplar), Svete planine svijeta; Penjačevi zapisi (S. Božić), Hrvatske planine (Željko Poljak), Što sam naučio na planini (Milan Majerović-Stilinović), U Velebitu (Edo Popović).
