U suvremenom intelektualnom pejzažu Silicijske doline, gdje se tehnološki optimizam često sukobljava s geopolitičkim pesimizmom, Peter Thiel predstavlja paradigmu intelektualca-poduzetnika koji nadilazi granice ekonomske inovacije i ulazi u sferu političke teologije. Kao suosnivač PayPala i Palantira te rani investitor u Facebook, SpaceX i OpenAI, Thiel nije samo milijarder, već i mislilac koji reinterpretira biblijsku eshatologiju u kontekstu umjetne inteligencije (AI) i globalizacije.
Vizija svijeta na rubu
Njegova zatvorena predavanja o Antikristu, održana u rujnu i listopadu 2025. u San Franciscu pod okriljem ACTS 17 Collective (Acknowledging Christ within Technology and Society), s ulaznicama od 200 dolara koje su se rasprodale u nekoliko sati, kulminacija su njegova intelektualnog angažmana. Strogo izvan službene evidencije (engl. off-the-record) – zabranjeno snimanje, fotografiranje ili bilježenje – predavanja su procurila putem anonimnih transkripata objavljenih u The Guardianu, otkrivajući složenu viziju svijeta na rubu apokalipse.
Ova predavanja nisu ekscentrični eksces, već logičan nastavak Thielova dugogodišnjeg interesa za eshatološke teme, vidljivog već u njegovoj knjizi “Zero to One” (2014.) i eseju “The Straussian Moment” (2007.). Inspiriran Carlom Schmittom, Renéom Girardom i Johnom Henryjem Newmanom, Thiel se opisuje kao skromni ortodoksni kršćanin (small-orthodox Christian) s libertarijanskom inklinacijom i jednom “malom devijacijom” – opsesijom Antikristom.
U intervjuu s Tylerom Cowenom (Mercatus Center, 2025.) Thiel elaborira svoju političku teologiju, kritizirajući pasivno “probijanje kroz situaciju” (muddling through), razmatrajući Schmittov koncept katehona, Girardovu mimetičku teoriju te izražavajući strah od jedinstvene svjetske totalitarne države. Njegova misao ovdje se presijeca s Nickom Landom i njegovim manifestom “The Dark Enlightenment” (2012.), središnjim tekstom neoreakcionarnog pokreta koji kritizira liberalnu demokraciju kao put u “zombi apokalipsu”.
Ovaj esej sintetizira Thielova predavanja kao oblik apokaliptičkog libertarijanizma, integrirajući ih s Landovom kritikom liberalizma, s posebnim fokusom na Antikrista, katehona i tehnološku stagnaciju. Metodološki se oslanja na Schmittovu “Političku teologiju” (1922.), Girardovu “Mimetičku teoriju” (Nasilje i sveto, 1972.) i Newmanovu eshatologiju (The Antichrist, 1830-ih). Cilj je konstruirati koherentnu teorijsku interpretaciju apokaliptičke misli u 21. stoljeću, zadržavajući kritičku distancu prema spekulativnim elementima, uključujući kritike Kevina Deala, koji optužuje Thiela za herezu i cinizam.
U svojoj seriji predavanja Peter Thiel vodi publiku kroz složeni svijet političke teologije, tehnologije i geopolitičkih prijetnji. Predavanja su podijeljena u četiri dijela, nadahnuta radom Johna Henryja Newmana: prvo, “Znanje će se umnožiti” (Daniel 12:4), gdje Thiel istražuje kako tehnologija i globalizacija mogu biti istodobno moćno oružje i prijetnja; drugo, geopolitika, u kojoj razmatra Treći svjetski rat kao “nepravedni rat” nasuprot Hladnom ratu 2 – “nepravednom miru”; treće, katehon – sila koja zadržava dolazak Antikrista; i četvrto, pop-kultura i koncept “mladog vođe” kao epistemološki alati za razumijevanje apokaliptičke dinamike.
Za Thiela, Antikrist nije samo biblijska figura (Otkrivenje 13, 1. Ivanovo 2:18), već političko-tehnološki entitet koji koncentrira moć kroz globalne prijetnje poput klimatskih promjena, nuklearnog rata i umjetne inteligencije. Slogan “mir i sigurnost” (1. Solunjanima 5:3) postaje u njegovu okviru lažni mamac za totalitarnu kontrolu. Antikrist se ne mora pojaviti kao pojedinac – on može djelovati kroz “legionare antikrista”, skupine aktera koji, svjesno ili nesvjesno, pridonose apokalipsi regulacijom i stagnacijom. Među njima Thiel navodi Gretu Thunberg, Eliezera Yudkowskog, Nicka Bostroma, Billa Gatesa te institucije poput Ujedinjenih naroda, Međunarodnog kaznenog suda i globalnih financijskih tijela.
Sila koja ‘koči’ Antikrista
Suprotno tome stoji katehon (2. Solunjanima 2:6-7), sila koja “koči” dolazak Antikrista. Thiel ga povijesno locira u anti-komunističkim pokretima i američkoj hegemoniji nakon 1945., posebice tijekom Hladnog rata. Katehon je ambivalentan: dok sprječava apokalipsu kroz vojnu i financijsku dominaciju, istodobno stvara uvjete za tiraniju kroz neoliberalne politike nakon 1989. Ovdje Schmittova teza da sekularne institucije nasljeđuju teološke funkcije dolazi do izražaja – suveren, koji odlučuje o iznimci, postaje sekularni katehon u borbi protiv Antikrista.
Centralno mjesto zauzima tehnologija. Thiel upozorava na stagnaciju znanosti od 1970-ih – u energetici, svemirskim istraživanjima i medicini – unatoč eksponencijalnom rastu računalnih kapaciteta. “Znanje se umnožava”, kaže, ali globalizacija istovremeno omogućuje i bijeg od tiranije (npr. kriptovalute) i koncentraciju moći u jedinstvenoj svjetskoj državi. AI je dvostruko oružje: izvor napretka, ali i regulator koji koči inovacije. Regulacija postaje, prema Girardu, “žrtveni jarac” za društvenu koheziju, dok klimatski aktivizam koristi apokaliptični diskurs za globalnu kontrolu.
Povijest je Thielu vodič: analogije poput Klaudija i Nerona ili Karla Velikog i Napoleona pokazuju cikličnost povijesnih prijelaza unutar linearne judeo-kršćanske narativne linije. Broj 33, Kristova dob u trenutku smrti, simbolizira mladost vođe: “Antikrist mora nadmašiti 33; u gerontokratskim strukturama, 66 je novo 33.” Potreban je mladi vođa sposoban provesti apokaliptičnu transformaciju u jednom životu, poput Aleksandra Velikog ili Napoleona, nasuprot “muddling through” – pasivnom guranju stvari od strane stare elite.
je radikalno antihumanistički projekt tijekom ranih dana na Sveučilištu Warwick/PD
Pop-kulturne reference služe kao epistemološki alati: Ozymandias u “Watchmenu” prikazuje proto-antikrista koji žrtvuje milijune za “mir”, Luffy se u “One Pieceu” bori protiv svjetske vlasti, a Sauron u “Gospodaru prstenova” simbolizira totalitarnu koncentraciju moći. Thielova kritika liberalnog relativizma, osobito nakon 9/11, poziva na povratak “velikoj slici” nasuprot hiper-specijalizaciji i praznini modernog liberalizma.
U intervjuu s Tylerom Cowenom Thiel odbacuje kalvinizam (koji vidi kao prebacivanje krivnje na Boga), institucionalni katolicizam (previše kompromisan u moralnoj i religijskoj interpretaciji) i racionalizam (“spaghetti code”). Umjesto toga, zagovara starozavjetnu logiku sukoba i žrtve (Kain/Abel, Izrael/Egipat) kao temelj rituala žrtve – simboličkog okvira za sagledavanje dinamike moći i apokaliptičkih prijetnji, u kojem sukobi i regulacija postaju instrumenti društvene i tehnološke transformacije.Bottom of Form
Katehon u političkoj teologiji
Potrebno je ovdje zastati i svakako kazati riječ-dvije o pojmu katehon, koji je postao pomodni rekvizit svih koji imaju jedinstvenu otužnu ambiciju biti najpametnijom osobom u prostoriji, no čije je nepoznavanje obrnuto razmjerno učestalosti spominjanja tog biblijskog pojma.
Katehon (grč. ono što zadržava; onaj koji zadržava) je biblijski pojam iz 2. Solunjanima 2:6-7 koji označava entitet, silu ili princip koji odgađa pojavu “čovjeka bezakonja” (Antikrista) u eshatološkom kontekstu. Tradicionalna tumačenja, osobito u katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji, identificiraju katehon s Rimskim Carstvom, carem ili Crkvom kao aktivnim “braniteljem” od kaosa i tiranije, dok moderni interpretatori uključuju državu, društvene institucije ili čak sposobnosti jezika i kolektivnog djelovanja kao sredstva koja zadržavaju totalitarni kolaps.
Carl Schmitt proširuje pojam na organiziranu državnu moć, ističući njegovu funkciju u održavanju reda i sprječavanju apokaliptičkog očitovanja, dok Paolo Virno i suvremeni teoretičari vide katehona kao metaforu za strukture i sposobnosti koje omogućuju društvenu koheziju, ali ne uklanjaju inherentne konflikte. Katehon se u teološkom smislu smatra manifestacijom providnosti i održavanjem kontinuiteta u povijesti, napetosti između autoriteta i eshatološkog otkrivanja te paradigmom u kojoj se religijski i politički red spajaju kako bi odgodili potpuno očitovanje zla. U suvremenoj političkoj filozofiji pojam katehon se u novijim političko-teološkim interpretacijama koristi kao analitički alat za kritiku zapadne civilizacije, liberalne demokracije i neoliberalnog kapitalizma.
Giorgio Agamben, u djelu “Homo Sacer” (1995. – 2013.), reinterpretira katehon kroz mesijansku politiku, istovremeno se oslanjajući na Schmittovu definiciju. U djelu “Vrijeme što ostaje” (2000.) Agamben identificira katehona s legitimitetom vlasti koja prikriva anarhiju, tvrdeći da država, kao biopolitički aparat, skriva “tajnu bezakonja” (mysterium iniquitatis). Moderni sustavi, po njemu, pretvaraju izvanredno stanje u normu, gdje zakon gubi efektivnost (katargesis). U kasnijim radovima, uključujući “Misterij zla” (2013.), Agamben dodatno povezuje katehon s Crkvom, koja zadržava unutarnju napetost između milosti i grijeha te time odgađa pojavu Antikrista unutar povijesnih institucija.
Aleksandar Dugin, u djelima “Temelji geopolitike” (1997.) i “Četvrta politička teorija” (2009.), koristi katehon za afirmaciju ruskog imperijalnog identiteta. Prema Duginu, Rusija je katechon – sila koja zadržava Antikrista, identificiranog s liberalnim Zapadom. Pravoslavlje i kontinentalni karakter Rusije igraju ključnu eshatološku ulogu, dok multipolarni svijet i savezi poput BRICS-a predstavljaju otpor unipolarnosti SAD-a. Dugin kritizira tri moderne ideologije – liberalizam, komunizam i fašizam – i zagovara antiliberalnu sintezu kao temelj suprotstavljanja globalističkoj hegemoniji.
Zoran Kurelić uspoređuje Agambena i Dugina, naglašavajući apokaliptične implikacije njihove misli. Agambenov katehon kritizira zapadnu korupciju i prikriva anomiju, dok Duginov afirmira Rusiju kao branu liberalnom Zapadu. Kurelić dodaje Žižeka kao referencu: kapitalizam je “apokaliptična mrtva točka”, gdje ekstremno nasilje postaje logična posljedica. On upozorava na totalitarni potencijal eshatoloških narativa, pri čemu je Duginova ideološka primjena u ratnim sukobima najveća opasnost za pluralizam i prosvjetiteljske ideale. Katehon, kroz Agambena, Dugina i Kurelićevu analizu otkriva napetost između mesijanskog radikalizma i liberalne stabilnosti. Dok Agamben kritizira korupciju i poziva na mesijansko razotkrivanje, Dugin afirmira geopolitički otpor, a Kurelić naglašava prijetnju pluralizmu i totalitarizmu. Ta usporedba pokazuje kako eshatološki koncepti oblikuju suvremenu političku misao, te poziva na opreznu refleksiju o ontološkim i ideološkim konzekvencama u kriznim vremenima.
Thielova refleksija o Antikristu i funkciji katehona ne ostaje zatvorena u sferi teološko-političke spekulacije; ona otvara prostor za širi filozofski eksperiment, u kojem se napetost između održavanja reda i prijetnje apokalipse može čitati kao temeljna logika moći i evolucije. Upravo tu napetost Land prepoznaje i radikalizira: u njegovu “Dark Enlightenmentu” institucije koje Thiel promatra kao odgođivače katastrofe više nisu zaštitnici, nego inertni akceleratori procesa propadanja. Dok Thiel katehona vidi kroz prizmu providnosti i institucionalnog nadzora, Land dekonstruktivno prikazuje liberalnu demokraciju, tehnologiju i kapital kao samoproizvedene sile ubrzanog raspada. Tako se Thielova eshatološka zabrinutost – promatrana kroz prizmu Antikrista, katehona i tehnološke stagnacije – preobražava u Landovu filozofiju ubrzanog nihilizma, gdje apokalipsa nije prijetnja koja se odgađa, nego imanentan i neizbježan okvir za razumijevanje društva, politike i tehnologije. Prijelaz s Thiela na Landa stoga nije skok između dvaju svjetova, nego kontinuirana linija misli koja vodi od održavanja i kontrole ka teorijskoj internalizaciji kraja kao principa evolucijske i političke dinamike.
‘Mračno prosvjetiteljstvo’
Nick Land (r. 1962.), jedan od najkontroverznijih mislioca kasnog 20. i ranog 21. stoljeća, razvio je radikalno antihumanistički projekt tijekom ranih dana u Cybernetic Culture Research Unit (CCRU) na Sveučilištu Warwick. Kombinirajući filozofiju Gilles Deleuzea i Félixa Guattarija, kibernetiku i teoriju kapitala, Land kulminira u manifestu “The Dark Enlightenment” (2012. – 2013.), gdje predlaže “mračno” prosvjetiteljstvo – ne odbacivanje racionalizma, već njegovo ekstremno radikaliziranje. Umjesto emancipacije čovjeka razumom, Land zagovara razum koji ukida čovjeka kao mjernu jedinicu, otvarajući posthumanistički horizont u kojem algoritamska inteligencija nadmašuje ljudsku politiku. Bitno je napomenuti da Land ne traži povratak na predprosvjetiteljsko stanje, nego upućuje na tminu samog prosvjetiteljstva.
Mračno prosvjetiteljstvo (Dark Enlightenment), ili neoreakcionarno intelektualno-političko usmjerenje, definira Nick Land u svom eseju iz 2012. godine kao radikalnu kritiku demokracije i liberalne progresivne historiografije: za “hardcore” neoreakcionare, demokracija nije samo osuđena na propast, ona je sama po sebi propast, a bijeg od nje postaje ultimativni imperativ. Landov Mračno prosvjetiteljstvo odbacuje ideju da povijest nužno teži većoj slobodi, jednakosti i liberalnoj demokraciji, tvrdeći da upravo demokratske institucije, birokratski sustavi i egalitarni diskursi ubrzavaju društvenu eroziju i blokiraju progres. U tom kontekstu, demokracija i “progresivna demokracija” postaju sinonimi širenja države, a njezine institucije – instrumenti ubrzanja raspada društvenih struktura.
Timothy W. Luke povezuje Landovu filozofiju s političkom teologijom i konceptom “Treće prirode” (Third Nature), tj. tehnološko-medijske, telematske i mrežne stvarnosti koja nadilazi prirodu i kulturu te naglašava kako Land vidi tehnološke mreže i algoritme ne kao spasonosne alate, već kao mehanizme ubrzanja raspada liberalne demokracije, što daje njegovoj misli apokaliptički prizvuk. No, ključni moment Mračnog prosvjetiteljstva leži u njegovoj epistemološkoj i historiografskoj kritici same ideje Prosvjetiteljstva: Land ne predlaže povratak u predmoderni poredak, rekosmo, već koncipira svojevrsni “reset” koji isključuje egalitarne i liberalne ideale, redefinirajući progres kroz prizmu moći, hijerarhije i evolucijskih zakonitosti.
Tehnološki i društveni sustavi, u Landovu okviru, nisu instrumenti emancipacije, nego ubrzivači civilizacijskih procesa, što Dark Enlightenment čini radikalnom anti-progresivnom paradigmom koja istovremeno teži razumijevanju dinamike moći i strukturiranju eshatoloških narativa u suvremenom kontekstu. Tako Landova misao postaje prirodni intelektualni ekvivalent Thielovoj apokaliptičkoj refleksiji o katehonu i Antikristu, proširujući diskurs iz političke teologije u domenu tehnološke i društvene akceleracije, te oblikujući kritičku analitiku koja propituje granice liberalnog moderniteta i demokratske teleologije.
Povijesni i konceptualni kontekst
Thiel dijeli Landovu skepsu prema demokratskom egalitarizmu i vjeru u tehnološku elitu, integrirajući teološke motive poput “katehona” (zaštitnika reda) i “Antikrista” u kritiku liberalne stagnacije. Istražimo kako Landova filozofija pruža analitički okvir za Thielovu tehnopolitičku praksu, kritički ispitujući spekulativnost, instrumentalizaciju teologije i autoritarne rizike u eri umjetne inteligencije (AI) i globalne konkurencije.
Prosvjetiteljstvo 18. stoljeća afirmiralo je univerzalnu racionalnost i politički egalitarizam, no Land otkriva njegovu tamnu stranu: sustav koji obećava slobodu proizvodi kontrolu, nivelaciju i mediokritet. Koristeći genealogijski pristup sličan Nietzscheu, Land ne odbacuje prosvjetiteljstvo, već ga dovodi do unutarnjih granica, gdje racionalnost evoluira izvan ljudske kontrole.
U tom kontekstu “Leviathan” (1651.) Thomasa Hobbesa služi kao referenca: država je mehanički aparat održavanja reda u prirodnom stanju. Dok Hobbes kontrolu vidi kao jamstvo civilizacije, Land je radikalizira – demokratska kontrola sputava evolucijski potencijal društva. Slično, Friedrich Hayek u “The Road to Serfdom” (1944.) upozorava na državnu intervenciju koja uništava spontani poredak tržišta; Land tu ideju preuzima, ali usmjerava prema kibernetičkim strukturama, gdje suverenitet prelazi s monarha na stroj. Ovaj posthumanistički pomak naglašava prijelaz od antropocentrične politike prema algoritamskom determinizmu, predviđajući društvo u kojem ljudska agencija gubi centralnost.
Središnji pojam Landova Mračnog prosvjetiteljstva je “Katedrala” – ideološki kompleks modernih medija, akademije i birokratske države, koji reproducira liberalni konsenzus temeljen na jednakosti, univerzalizmu i ljudskim pravima. Katedrala nije neutralna, već samoodržavajuća ideološka mašina koja nivelira društvo. Land preuzima Hayekovu spontanu tržišnu racionalnost, ali je ontološki radikalizira: tržište postaje samosvjestan entitet – “inteligencija kapitala” oslobođena bioloških i moralnih ograničenja. Demokratska je jednakost “softverska pogreška” u sustavu koji teži maksimalnoj učinkovitosti, čime kritika prelazi iz političke u evolucijsku dimenziju. Thiel dijeli tu skepsu: liberalne države guše inovaciju regulacijama i preraspodjelom, dok tehnološke elite čine istinske agente napretka. Thielov “katehon” suprotstavlja se “Antikristu Katedrale” – tehnologija (npr. Palantir) štiti od stagnacije, ali riskira koncentraciju moći. Palantir simbolizira dvojnost: zaštitu reda ili instrument autoritarizma, gdje masovni nadzor legitimira tehnopolitički elitizam.
Landovo mišljenje uvelike je dužno Deleuzeu i Guattariju, posebno konceptu “deterritorijalizacije” iz “Anti-Oedipus” (1972.): kapitalizam razgrađuje granice u potrazi za novim kombinacijama želje i proizvodnje. Land tu ideju pretvara u akceleracionistički program – proces razgradnje treba ubrzati do krajnjih posljedica, omogućujući posthumani poredak. Kapitalizam je kibernetički virus koji koristi ljude kao privremene posrednike; kada AI postigne autonomiju, demokracija, moral i humanizam gube smisao. Thielova vizija tehnopolitičkog separatizma – plutajući gradovi ili digitalne jurisdikcije – praktična je implementacija: algoritmi upravljaju složenim sustavima, oslobađajući ih od ljudske deliberacije. Ovdje se spajaju Deleuzeova dinamika, Hayekov spontanitet i Hobbesov mehanicizam u viziju postpolitičkog svijeta.
Landove ideje, premda ekstremne, odražavaju se u Thielovim stavovima. U “The Education of a Libertarian” (2009.) Thiel tvrdi da je “sloboda nespojiva s demokracijom”, zagovarajući efikasnost i meritokraciju. Thielova instrumentalizacija teologije – Antikrist kao metafora za Katedralu, katehon kao tehnološka zaštita – služi geopolitici: podrška Trumpu, suradnja Palantira s ICE-om legitimira anti-regulacijski diskurs. Thielova praksa je Landova filozofija u akciji: kibernetički posthumanizam podržava tehnopolitički separatizam, gdje Palantir oličava dvojnost katehona i Antikrista. Obojica odbacuju liberalnu deliberaciju za tehnološku nadmoć, reflektirajući Silicijsku dolinu kao elitu oslobođenu moralnih ograničenja.
Moralni bezdan
Landova filozofija izaziva kritike: Ray Brassier i Benjamin Noys upozoravaju na reakcionarni tehnofašizam, gdje racionalnost postaje oružje protiv čovjeka, podređujući etiku “inteligencijskoj učinkovitosti”. Reza Negarestani i Luciana Parisi vide Landov rad kao simptom epohe – tenziju između prosvjetiteljskog racionalizma i tehnološke singularnosti.
Thielova spekulativnost (analogije s Watchmen, selektivni povijesni primjeri) nema empirijsku osnovu; instrumentalizacija teologije (koju je kritizirao svećenik Kevin Deal) ignorira etičku dimenziju kršćanstva. Autoritarni rizici neocameralizma uključuju tiraniju bez legitimacije (Hannah Arendt), eurocentrizam i zanemarivanje AI alignmenta. Snage leže u dijagnozi stagnacije i provokaciji protiv pasivnosti, ali rizik je dvojaki: ubrzanje može stvoriti totalitarni poredak, dok pasivnost vodi kolapsu.
Landovo Mračno prosvjetiteljstvo i Thielova tehnopolitika spajaju Hobbesovu mehaniku, Hayekov spontanitet i Deleuzeovu dinamiku u viziju postpolitičkog svijeta algoritamskog razuma. Land pruža filozofijsku podlogu za Thielov elitizam, gdje Palantir simbolizira katehon protiv Antikristovske Katedrale, no otvara moralni bezdan: može li inteligencija bez etike održati svijet?
Ova sinteza reflektira granice prosvjetiteljstva – razum stvara sustav brži od vlastitih vrijednosti. Thiel usmjerava tu dinamiku kroz praktične alate, ali poziva na kritičku evaluaciju: u eri AI-ja i globalne konkurencije, potrebna je analitička agencija za etičke granice, sprječavajući prelazak u autoritarizam ili kolaps. Budućnost ovisi o ravnoteži između akceleracije i odgovornosti – pitanje koje ostaje otvoreno za empirijska i filozofska istraživanja.
Landovo Mračno prosvjetiteljstvo i Thielova tehnopolitika otvaraju prozor u svijet u kojem racionalnost i tehnološki progres prestaju biti alati emancipacije, a postaju samostalni mehanizmi društvene transformacije. Land filozofski opravdava ubrzavanje procesa raspada liberalnih i egalitarnih institucija, dok Thiel praktično demonstrira kako tehnološke elite mogu zamijeniti demokratski deliberativni poredak. Njihova sinteza jasno pokazuje paradoks modernog akceleracionizma: istovremeno fascinira potencijalom inovacije i učinkovitosti, ali i upozorava na duboke autoritarne rizike. Palantir, plutajući gradovi i digitalne jurisdikcije postaju simboli eksperimentalne primjene posthumane politike, gdje algoritamski sustavi djeluju izvan etičke kontrole, a moralne vrijednosti bivaju sekundarne u odnosu na funkcionalnu racionalnost.
Nepremostiv moralni jaz
Ipak, ova kombinacija teorijske provokacije i tehnopolitičke implementacije ostavlja nepremostiv moralni jaz: ubrzanje i efikasnost bez jasnih etičkih granica mogu proizvesti novu formu totalitarizma, dok pasivnost i oklijevanje prijete kolapsom sustava. Land i Thiel nas prisiljavaju da preispitamo same temelje liberalnog moderniteta – ne samo njegove političke i društvene strukture, nego i epistemološke pretpostavke o napretku i racionalnosti.
Budućnost, u ovom kontekstu, ovisi o sposobnosti društva da artikulira balans između posthumanog potencijala i moralne odgovornosti, da osigura da tehnologija služi ljudskom dobru, a ne samo ubrzanju procesa moći i raspada. Kritička refleksija, dakle, postaje prijeko potreban alat za preživljavanje liberalne civilizacije u eri algoritamskog determinizma i akceleracijske politike.
