Za jačanje domaće industrije hrane ključno će biti jače povezivanje primarne proizvodnje i prerađivača. Iako našu proizvodnju karakterizira kvaliteta proizvoda, što se u konačnici ogleda i u reputaciji koju brendovi uživaju na domaćem i stranom tržištu, ta je proizvodnja premala i fragmentirana, a proizvođači suočeni s nizom neizvjesnosti u uzgoju. Da bismo podigli proizvodnju moramo riješiti niz problema: loš Zakon o poljoprivrednom zemljištu te potaknuti udruživanje.
Dodatan uteg moglo bi biti i najavljeno smanjivanje europske financijske omotnice namijenjene tom sektoru. Industrija koja u Hrvatskoj pati od nedostatka investicija, niskog dohotka te ispodprosječne produktivnosti teško da bi mogla preživjeti s nižim potporama, upozorili su panelisti konferencije Agro Summit Poslovnog dnevnika, organizirane povodom Svjetskog dana hrane.
S panela na kojem se raspravljalo o tome kako bolje povezati primarnu proizvodnju i industriju Zvjezdana Blažić, jedna od najbolji domaćih agroekonomskih stručnjakinja, ističe da se nada da neće doći do smanjena europskog budžeta za poljoprivredu. “Potpore se ne daju jer ih netko voli, već zato što su one potpora dohotku koji je u poljoprivredi vrlo nizak.
Ako trenutačni prijedlog prođe bit ćemo, za razliku od naših konkurenata koji su godinama više ulagali, u velikom problemu što se tiče proizvodnje hrane”, upozorava Blažić.
Rezanje budžeta
Na razini Europske komisije predlaže se rezanje budžeta za Zajedničku poljoprivrednu politiku u periodu od 2028. do 2035. s 370 milijardi eura na 300 milijardi, što bi značio pad izdvajanja s 32 na 15 posto europskog proračuna. Hrvatska bi u novoj raspodjeli na raspolaganju imala 1,3 milijarde eura manje nego što je imala do sada, odnosno oko 3,7 milijarde, podsjetio je Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK), na Agro Summitu.
“Ako ovaj prijedlog bude realiziran neminovno će doći do poskupljenja hrane”, poručuje Jakopović dodajući da će na cijene u konačnici veliki utjecaj imati i interkontinentalni dogovori, odnosno dogovori Europske unije oko uvoza prehrambenih proizvoda iz trećih zemalja. U tim pregovorima, kaže Jakopović, postoji niz nelogičnosti jer je stav europskog povjerenika za poljoprivredu da je uvoz iz zemalja Mercosura moralno, a ne trgovačko pitanje. “Europa se ne štiti dovoljno”, kaže Jakopović.
U svakom slučaju, ako će domaći proizvođači imati niže izravne potpore iz europskog proračuna, novac će morati nadomjestiti država, napominje Josipa Filaković, direktorica Granske udruge prehrambene industrije i poljoprivrede iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). U tome su do sada nismo iskazali. U nekim državama Europske unije, primjerice, nacionalne potpore poljoprivredi idu i do 200 posto europskih. U Sloveniji su 100 posto, a u Hrvatskoj tek 30 posto.
Mali i fragmentirani
Zvjezdana Blažić nije optimistična po tom pitanju. “Iz Nacionalnog plana za opravak i otpornost za poljoprivredu smo izdvojili jako malo u odnosu na ukupni budžet, tek oko milijardu eura. Ne možemo se pohvaliti niti izdvajanjima za ruralni razvoj u odnosu na europsku konkurenciju, a riječ je o novcu koji je namijenjen ulaganjima i modernizaciji”, ističe. Dok je tako teško da ćemo popraviti sve nelogičnosti koje “krase” proizvodnju hrane u Hrvatskoj i osigurati više domaće sirovine za industriju.
Primjerice, kaže Blažić, Hrvatska godišnje izveze živih životinja u iznosu oko 230 milijuna eura, a uveze mesa u iznosu od čak 760 milijuna eura. “Razlika pokazuje gubitak dodane vrijednosti. Uzrok leži u više problema. Jedan je nedostatak prerađivačkih kapaciteta. Primjerice, brojne lokalne sredine nemaju klaonice, a veliki su problem i cijene koje su u Hrvatskoj više nego u razvijenim zemljama zbog male i fragmentirane proizvodnje. Problem je i plasman u trgovačke lance jer oni traže velike količine te zadovoljavanje određenih standarda kvalitete”, objašnjava Blažić dodajući da sve te kriterije domaći proizvođači bez udruživanja jednostavno ne mogu ispuniti.
Josipa Filaković iz HUP-a glavnim krivcem za nedostatak lokalne sirovine smatra Zakon o poljoprivredom zemljištu. “Taj zakon ne potiče dugoročne tržišne i produktivne vrijednosti. Određeni proizvođači koriste zemljište za koje je zakup već istekao ili su u kratkoročnom zakupu što unosi brojne nesigurnosti u proizvodnju. Kod kratkoročnog zakupa teško je išta planirati, a kamoli ulagati u tehnologiju i razvoj. S druge strane, industrija traži stabilnu sirovinsku bazu te se mora okretati uvozu”, objašnjava Filaković.
Da poljoprivredno zemljište moramo prestati cjepkati, slaže se i Jakopović. “Ako nastavimo s cijepanjem zemljišta postat ćemo još nekonkurentniji”, navodi. Određenih svijetlih primjera ipak ima. Jedan dolazi iz sustava Fortenove. Ivona Tupek, članica Uprave Arivera Fruita (bivši Enna Fruit) kaže da je interes prehrambene industrije za domaćom sirovinom velik te da Fortenova kontinuirano radi na jačanju proizvodnje i prerade.
Prodaja na crno
“Primjer je uzgoj krastavaca kornišona u Moslavina voću. Uzgoj se prostire na 7,5 hektara te je ciljano namijenjen našoj tvornici Slatina u kojoj se kornišon kiseli i plasirana na police trgovina. U konačnici, za postizanje bolje konkurentnosti bit će ključno jačanje vertikalnog povezivanja proizvođača i prerađivača”, poručuje Tupek koja se slaže s ostalim sugovornicima Agro Summita da će to povezivanje uvelike ovisiti o suradnji i udruživanju proizvođača.
“Arivera Fruit, koja surađuje s više od 1300 kooperanta, povezala ih je u kooperantsku mrežu te im dala dugoročne ugovore i logističku podršku. Međutim, fer cijena i dugoročni ugovori više nisu dovoljni. Proizvođači traže i podršku u investicijama”, napominje. Iako im udruživanje donosi niz prednosti, domaći proizvođači još ga uvijek zaobilaze u širokom luku. Razloge je vrlo jednostavno sažela Zvjezdana Blažić, a oni se kriju u prodaji na crno. Udruživanje, naime, zahtjeva rad po određenim pravilima. “Proizvođač koji je dio proizvođačke organizacije mora dokazati da je proizvod prodao, odnosno mora izdati račun, a naša se poljoprivreda još uvijek u velikoj mjeri odvija u sivoj zoni”, napominje.
Dok nam količine predstavljaju veliki problem, u kvaliteti ipak bolje stojimo. Sanja Kolarić Kravar, načelnica Sektora za kvalitetu hrane u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, kaže da se Hrvatska, sa 75 proizvoda, nalazi na osmom mjestu u Europskoj uniji po broju registriranih proizvoda s oznakama zemljopisnog podrijetla i izvornosti. Od toga su 51 poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, 18 oznaka odnosi se na vina, a šest na jaka alkoholna pića. Među najpoznatijima su krčki pršut, lički krumpir i neretvanska mandarina.
“Riječ je o proizvodima koji nastaju pod posebnim uvjetima, na ograničenom zemljopisnom području te nose kulturnu i gastronomsku vrijednost. Takvi proizvodi štite, ne samo tradiciju, već stvaraju dodanu vrijednost u ruralnim područjima”, pojasnila je. U konačnici dovode do kreiranja novih radnih mjesta te tako utječu na ostanak mladih u ruralnim sredinama.
Za proizvođače, s druge strane, uključivanje u sustave kvalitete znači bolju pozicioniranost i konkurentnost na tržištu. “Europska komisija u jednom je izvješću navela da proizvodi s oznakama zemljopisnog podrijetla postižu i do 2,4 puta veću cijenu od onih bez certifikata”, navela je Kolarić Kravar.
Kako je naveo Mladen Miletić, glavni urednik Poslovnog dnevnika, hrana je uz energiju vitalan nacionalni resurs. Stoga je to tema o kojoj treba raspravljati posebno s obzirom na njezinu složenost. “Poslovni dnevnik želi dati svoj doprinos razvoju sektora”, poručuje Miletić.
