Berba polako ide svome kraju i, iskreno, nitko ne zna što očekivati. Ove godine priroda je odlučila malo “produljiti sezonu”: česte kiše, lokalne nepogode i temperaturne oscilacije pomaknule su ritam dozrijevanja grožđa. Domaći vinari, naravno, već uobičajeno na pitanje “Kakva je berba?”, odgovaraju s poznatim refrenom: “U nas nikad bolja!”
Na to sada već isključivo gledam kao na terapijsku taktiku za malo poslovnog samopouzdanja. Dijelom je to, objašnjava mi moj prijatelj psiholog, i psihološki mehanizam kojim “uspješno” skrivaju – male prinose, neuspjehe i uspjehe koji nisu toliko spektakularni koliko bi ih željeli prikazati. Vjerujem da to čine i zbog bolje prodaje, u čemu ih potpuno razumijem.
Stvarnost brojki
I dok se u taj folklorni odgovor upliću osmijesi i srdačni tonovi, ja kao vinski profesionalac gledam stvarnost brojki i pitam se: koliko je tu stvarnog prinosa berbe, a koliko optimizma? Ipak, griješila bih kad bih tvrdila da optimizam nije nezaobilazan dio vinskog svijeta. Naprotiv… Europa slavi! Kako tko, podaci sve govore.
Za razliku od Hrvatske, u Europi rezultati berbi već pristižu – i da, možemo ih gledati gotovo “uživo”. Italija, Francuska, Španjolska i Njemačka pokazuju kako se balansira između klimatskih izazova i stvarne proizvodnje. Iz Mađarske, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine – zemalja iz kojih u Hrvatsku neke od naših najvećih vinarija uvoze najviše sirovine (o čemu ću više pisati u jednoj od idućih kolumni) – ni brojki ni slova pa izgleda da i tamo vrijedi isto pravilo kao kod nas: berba je “nikad bolja”, barem u teoriji. Italija kraljuje vinogradima i rezultatima berbe. Očekuje se 47,4 milijuna hektolitara, što je rast od osam posto u odnosu na 2024. Južni dijelovi zemlje, poput Puglije, prinosom od čak 17 posto dokazuju da priroda ponekad sluša, dok središnja Italija, uključujući Toskanu značajno pada. Veneto, glavni proizvodni igrač, drži gotovo 12 milijuna hektolitara te s Puglijom i Emilijom-Romagnom čini gotovo dvije trećine talijanske berbe. Gledajući te brojke, jasno je da Italija ne mora “glumiti” bolju berbu – podaci govore sami za sebe.
Francuska se, s druge strane, pokazuje kao školski primjer kako optimizam i stvarnost ne idu uvijek ruku pod ruku. Nakon prvotnih očekivanja od 40 do 42,5 milijuna hektolitara, službena revizija spustila je brojku na 37,4 milijuna. Razlozi? Mnogi ovaj pad pripisuju tzv. “iskorjenjivanju vinograda” kojim je uklonjeno više od 20 tisuća hektara u posljednjih godinu dana, uz subvencije francuske vlade poradi smanjenja viškova ponude. Vinogradari, osobito oni na jugu zemlje, upozoravaju da takve mjere povećavaju rizik od požara u regijama koje su već sada izložene snažnim klimatskim ekstremima. Uz to, ljetne vrućine i suša ubrzale su sazrijevanje bobica i smanjile sadržaj soka, što je dovelo do ranijeg početka berbe i ograničenja proizvodnih kapaciteta. Dakle, iako će francuski kupac možda čuti da “berba ide dobro”, iza brojeva se krije borba za količinu i kvalitetu.
Španjolska je, pak, primjer kako klimatske nepogode mogu unijeti dramu u vinsku industriju. I naši bi vinari trebali učiti na njihovu primjeru. S početnih 37 do 38 milijuna hektolitara prognoze su pale na 31,5 milijuna zbog dugotrajne suše i toplinskog vala. Kvaliteta grožđa, srećom, u mnogim regijama ostala je dobra do izvrsna – ravnoteža šećera i kiselina ipak je zadovoljila očekivanja. Tempranillo i Airén možda neće teći u potocima, no bit će, srećom, kvalitetniji.
Zatim imamo Njemačku koja, unatoč hladnijem sjeveru i uz manje medijske pompe, donosi iznenađenje: očekuje se 9,3 milijuna hektolitara rast od gotovo 20 posto u odnosu na prošlu godinu. Već sada bismo mogli zaključiti kako Nijemci imaju berbu među najobilnijim u posljednjem desetljeću. Južna vinska regija Württemberg i zapadni Mosel prednjače s rekordnim prinosima i izvrsnim zdravljem vinograda. Srednja Europa pokazuje da može – i želi – biti pouzdan igrač čak i u godinama klimatskih izazova. Podataka za Mađarsku i vinski Balkan još uvijek nema. Od pouzdanih suradnika doznajem kako je berba kod naših sjevernih susjeda, u Mađarskoj – odakle uvozimo najveće količine grožđa – ove godine počela i završila ranije. Kvaliteta grožđa generalno je dobra zahvaljujući visokom sadržaju šećera, ali prinosi su manji – u nekim dijelovima zbog dugotrajne suše, u drugima pak zbog obilne kiše. U Kunságu nedostatak kiše znatno je smanjio količine, dok su Tokaj, Szekszárd i Villány bilježili povoljnije uvjete i vinogradari su uglavnom zadovoljni berbom.
Gdje smo tu mi
Kod naših pak zapadnih i južnih susjeda situacija je, očekivano, šarenija. Javljaju mi kako je u Bosni i Hercegovini berba kvalitetom vrlo dobra, no količinski manja nego što su očekivali – grožđe ima lijep šećer, ali nizak randman (znači, od prikupljenog grožđa dobit će se manja količina vina od očekivane) – smanjio je ukupne prinose, dok u Crnoj Gori tvrde da imaju čak 20 posto rasta. Kosovo je imalo solidnu berbu, ali bijele sorte ove godine broje tek oko 70 posto očekivanih količina. Makedonci govore da su zbog viškova crnog vina neke vinarije jednostavno odlučile ostaviti dio uroda na trsju. Čini se da imaju slične probleme kao i Francuzi, no kako nisu članica EU-a, ne postoje poticaji za iskorjenjivanje vinograda, što posljedično ugrožava cijelu vinsku industriju Makedonije.
Pitat ćete, a gdje smo tu mi kao “vinska nacija”? Logično. U ovom kontekstu, hrvatska proizvodnja i ove godine, pretpostavljam, ostaje simbolično skromna, s 47 milijuna litara vina, dok se ja osobno ne bih usudila procijeniti rast veći od deset posto. Zašto samo pretpostavljam? Dok Italija, Francuska, Španjolska i Njemačka objavljuju svoje brojke gotovo u realnom vremenu, Hrvatska… čeka. Ili manipulira? Osam, deset mjeseci. Naime, toliko nam je potrebno da popišemo, zbrojimo i objavimo rezultate berbe iz (prethodne) sezone. Za to vrijeme – otkrit ću vam jednu brokersku činjenicu – tržište ne čeka, tržište kalkulira prema stvarnim količinama i kvaliteti vina.
Da budem iskrena, ovogodišnja je berba izazovna, varira od izvrsne do pretežito lošije, unatoč optimizmu. Grožđa ima dovoljno, no nije najbolje kvalitete zbog utjecaja vremenskih nepogoda. Hrvatski vinogradari i vinari, poput svojih kolega iz svijeta, moraju početi ozbiljnije razmišljati o prilagodbi vinove loze klimatskim promjenama i možda preispitati vrste koje uzgajaju. Kiše, temperaturne oscilacije i lokalne nepogode učinile su svoje, a sorte koje danas uzgajamo ponekad više ne odgovaraju mikroklimi. Hrvatski vinogradari suočavaju se ne samo s pitanjem prinosa, nego i s pitanjem kvalitete i održivosti – pitanje koje Italija i Francuska rješavaju puno ozbiljnije pa već i samim time što u realnom vremenu objavljuju brojke koje odražavaju stanje.
Zašto ih volimo
Pretpostavka je da viškova u Hrvatskoj neće biti. No, unatoč izazovnoj godini za vinogradare, vjerujem da će domaći vinari – oni s iskustvom od 20, 30 berbi iza sebe – i ovaj put uspjeti izvući najbolje iz danog. Njihovo znanje, strpljenje i predanost dokaz su da hrvatska vina i dalje mogu iznenaditi, oduševiti i podsjetiti nas zašto ih volimo.
Živjeli!
P.S. Temperature se spuštaju, a zrakom se širi miris pečenih kestena. Za pravi užitak – bilo da uživate u pečenim kestenima ili kušate neko jesenje jelo od kestena – predlažem da ga upotpunite čašom dobrog crvenog vina.
