Indija je nekad bila percipirana kao “zemlja u razvoju” – zemlja kontrasta, vjerske raznolikosti, postkolonijalnog demokratskog eksperimenta. No danas, u svijetu gdje i sam Zapad više nije siguran u vlastite političke, kulturne i društvene temelje, Indija više nije iznimka. Ona postaje ogledalo. Ne samo ogledalo unutarnje kompleksnosti, već i refleksija globalnih tendencija koje definiraju novo doba.

U ovom tekstu promatramo Indiju ne kao geografsku cjelinu ili naciju u usponu, već kao simptom, laboratorij, predviđanje. Kroz šest tematskih poglavlja istražujemo njezinu geopolitičku poziciju, društvenu transformaciju, afektivni zaokret, unutarnje kontradikcije, kraj sekularnog mita te konačno – pitanje univerzalnosti nakon građanstva.

I. Geopolitičko pozicioniranje: Indija između nepripadanja i ambicije

U 21. stoljeću Indija se iznova iscrtava na svjetskoj karti, ne više kao bivša kolonija ni kao romantična zemlja duhovnosti, već kao geopolitički akter, tehnološka sila i društveni laboratorij nove epohe. Ako je građanstvo bilo subjekt industrijskog modernizma, onda je današnja Indija jedno od mjesta gdje se traže obrisi novog subjekta u postindustrijskom, postnacionalnom i fragmentiranom globalnom poretku. Ta potraga nije čista ni linearna, već paradoksalna i često kontradiktorna – kao i sama Indija.

U globalnom poretku koji se sve brže fragmentira, Indija se pozicionira kao sila u usponu koja svjesno bira nepripadanje. Nije riječ o nostalgičnom povratku Pokretu nesvrstanih, već o strateškoj fleksibilnosti – balansiranju između velikih sila, istovremenom suradnjom i suparništvom, a sve u funkciji nacionalnih ambicija koje više ne stanu u okvire regionalne politike.

Odnosi s Kinom: suparništvo sa zadrškom

Iako su obje sile članice BRICS-a i Šangajske organizacije za suradnju, odnosi između Kine i Indije obilježeni su dubokim nepovjerenjem i graničnim sukobima koji nikada nisu u potpunosti razriješeni, još od rata 1962. godine. Posljednji ozbiljan incident dogodio se 2020. u dolini Galwan u Ladakhu, gdje su poginuli vojnici obje strane – prvi put nakon desetljeća. Taj je sukob imao dalekosežne posljedice: Indija je počela ekonomski “de-couplati” od Kine, zabranila je stotine kineskih aplikacija, uključujući TikTok, i ojačala strateško partnerstvo sa SAD-om i Japanom.

No, Indija pritom ne raskida s Kinom: trgovinska razmjena između dviju zemalja i dalje raste, kineski kapital ulazi u indijski startup sektor preko trećih zemalja, a politički diskurs o Kini ostaje suzdržano realističan. Suprotno zapadnim pritiscima, Indija ne koristi moralistički jezik kad je riječ o kineskim pitanjima poput Hong Konga, Ujgura ili Tajvana. Suparništvo da – ali bez ideološke mobilizacije.

Odnosi s Rusijom: kontinuitet u vremenu raskida

Za razliku od Zapada, Indija nije raskinula veze s Rusijom nakon invazije na Ukrajinu. Štoviše, trgovina između dviju zemalja je eksplodirala – pogotovo u sektoru energije, gdje je Indija postala jedan od glavnih kupaca ruske nafte. Povijesno, odnosi Indije i Sovjetskog Saveza bili su duboko ukorijenjeni u zajedničkom protivljenju zapadnom imperijalizmu te u strateškoj političkoj, vojnoj i ekonomskoj suradnji tijekom Hladnog rata, osobito nakon indijsko-kineskog sukoba 1962. godine, dok su današnji odnosi više pragmatične nego ideološke naravi, usmjereni na trgovinu, tehnologiju i energetsku suradnju.

Indija se suzdržava od osude Rusije na međunarodnim forumima i nastavlja vojnu suradnju, uključujući uvoz ruskog oružja i tehnologije. Iako se postupno pokušava diversificirati prema Zapadu (npr. američko-indijski ugovori o nabavi bespilotnih letjelica i borbenih sustava), ruski utjecaj u obrambenom sektoru i dalje ostaje ključan. Time Indija pokazuje svoju glavnu vanjskopolitičku devizu: ne sudjelovati u tuđim moralnim ratovima, već maksimizirati vlastite koristi.

Odnosi sa SAD-om: strateški partner, ali ne i saveznik

U posljednjih deset godina, osobito pod premijerom Modijem, američko-indijski odnosi značajno su se produbili. Indija je ključni partner Sjedinjenih Država u strategiji Indo-Pacifika, koja za cilj ima obuzdavanje kineske ekspanzije u Aziji. Članstvo u sigurnosnom dijalogu QUAD (s SAD-om, Japanom i Australijom) potvrđuje tu orijentaciju, kao i brojni vojni i tehnološki sporazumi – uključujući nedavnu najavu o suradnji na području umjetne inteligencije i obrambenih inovacija.

No, Indija se pritom i dalje opire formalnom savezničkom statusu. Za razliku od Japana ili Južne Koreje, ona ne dopušta stacioniranje stranih trupa na svom teritoriju, niti dijeli sve političke vrijednosti sa Zapadom. Njezina demokracija sve više poprima autoritarna obilježja, ali SAD to uglavnom ignorira – svjestan da Indija nije “idealni partner”, ali je nužan u geopolitičkom nadmetanju s Kinom.

Regionalna pozicija: Pakistan, Bangladeš i južnoazijska konkurencija

U južnoazijskoj regiji Indija nastoji igrati ulogu hegemona, ali je taj položaj daleko od stabilnog. Odnosi s Pakistanom ostaju zategnuti, osobito nakon ukidanja autonomije Džamu i Kašmira 2019. godine. Sukobi duž Linije kontrole, diplomatski prekidi i međusobne optužbe za terorizam redovito vraćaju regiju na rub otvorenog sukoba. Ipak, Indija ne pokazuje interes za punu eskalaciju – rat s Pakistanom bio bi ne samo rizičan, već i kontraproduktivan u kontekstu njezine globalne pozicije.

Bangladeš i Šri Lanka su, s druge strane, arene tihih sukoba s Kinom – koja kroz projekt “Pojas i put” pokušava proširiti utjecaj u Indijskom oceanu. Indija reagira kroz ulaganja, infrastrukturne projekte i meku moć, ali njezina strategija nije uvijek efikasna – Šri Lanka se opasno približila Pekingu u posljednjem desetljeću, a Nepal sve otvorenije koristi rivalstvo Indije i Kine za vlastitu pregovaračku poziciju.

Globalne ambicije: članica G20, kandidat za Vijeće sigurnosti

Indija sve otvorenije nastupa kao globalna sila u nastajanju. Predsjedanje G20 2023. godine iskoristila je za predstavljanje sebe kao lidera Globalnog juga, zagovornika multilateralizma i reforme međunarodnih institucija. Aktivno lobira za stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, pozicionirajući se kao glas zemalja koje su do sada bile potisnute u globalnom odlučivanju.

No, paradoks je u tome da Indija istodobno odbacuje i podriva mnoge od ideja na kojima su te institucije izgrađene – posebno u području ljudskih prava, demokratske transparentnosti i međunarodnog prava. Njezine ambicije su realistične, ne idealističke. Ne traži mjesto za širenje univerzalnih vrijednosti, već za jačanje vlastitog suvereniteta u svijetu koji više ne vjeruje u univerzalnost.

Vanjskopolitička filozofija ne-pripadanja

Indijska geopolitika nije usmjerena prema blokovskoj pripadnosti, već prema nepripadnom suparništvu. Indija surađuje sa svima, ali se nikome ne podređuje. U tom smislu, ona predstavlja model vanjske politike koja više ne traži ideološku legitimaciju – ni liberalnu, ni antiimperijalističku – već koristi geopolitičku fluidnost da redefinira vlastiti status.

II. Društvena transformacija: srednja klasa kao prazno mjesto

Kada je sredinom 2000-ih indijski ekonomski rast dosegao dvoznamenkaste stope, međunarodni komentatori počeli su govoriti o “usponu srednje klase” kao o prijelomnom trenutku u globalnoj povijesti. Do 2020. godine, predviđalo se, Indija će imati 650 milijuna pripadnika srednje klase – mase obrazovanih, umjerenih, potrošački orijentiranih građana koji će transformirati ne samo Indiju, već i svjetski poredak. No, što je točno srednja klasa danas – i koga ona zapravo predstavlja?

Odgovor je kompleksan, ali jedno je jasno: srednja klasa u Indiji nije postala novi subjekt građanskog društva, već simptom dubljeg poremećaja u globalnoj strukturi društva. Ona je prazno mjesto koje priziva značenja europskog modernizma – autonomiju, racionalnost, kritičku svijest – ali ih ne utjelovljuje. Građanstvo u Indiji definirano je svojim odsustvom.

Klasna forma bez klasne svijesti

Indijska srednja klasa – ili, bolje rečeno, srednje klase jer riječ je o vrlo heterogenom skupu – u najvećem se broju sastoji od zaposlenika u uslužnim sektorima, informatičara, službenika, poduzetnika, akademika, učitelja, liječnika i novih digitalnih radnika. No, ta grupa ne dijeli zajednički ideološki horizont, ni interesnu koheziju. Nema klasne solidarnosti, niti svijesti o društvenoj ulozi – osim kroz prizmu individualnog probitka i kulturalne afirmacije. Ona želi sigurnost, prestiž, mobilnost – ali bez konflikta, bez kolektivnih zahtjeva, bez utopijskih projekcija. Često u politici bira ono što jamči stabilnost i tradiciju. U tome leži razlog što indijska srednja klasa masovno podržava premijera Modija i njegov nacionalistički projekt: on ne predstavlja revoluciju, već restauraciju – obnavljanje moralnog, kulturnog i religijskog poretka, unutar kojeg se srednja klasa osjeća zaštićeno.

Populizam, a ne prosvjetiteljstvo

Suprotno očekivanjima liberalnih teoretičara modernizacije, indijska srednja klasa nije sekularna ni racionalna, nego često duboko konzervativna i religiozna. Njezina politička lojalnost ne temelji se na apstraktnim idejama pravde, jednakosti ili slobode, nego na afektivnim narativima o veličini nacije, prijetnjama izvana (Pakistan, muslimani, “antinacionalni elementi”), o žrtvovanju i odanosti. U tom smislu ona nije nositelj građanskog društva, već infrastruktura populističke mobilizacije. Umjesto Kantova “punoljetnog” subjekta koji misli svojom glavom, imamo subjekt koji se identificira s vođom, s religijom, s nacijom – i to ne iz neznanja, nego iz izbora ili – preciznije – iz afektivne potrebe za pripadanjem i značenjem u društvu koje je previše kompleksno da bi ga se racionalno objasnilo.

Digitalna masa: srednja klasa kao algoritamski subjekt

Golemi dio indijske srednje klase danas živi online – na WhatsApp grupama, YouTube kanalima, Instagram feedovima i lokalnim news portalima. Digitalni ekosustav u kojem obitava nije prostor racionalne javne rasprave, već prostor afektivnog pojačanja. Vijesti se ne dijele zbog njihove istinitosti, već zbog emocionalnog naboja. Politika se ne prati zbog racionalnih interesa, već zbog identitetskog pozicioniranja. Ovdje se rađa novi subjekt: algoritamski građanin – konzument sadržaja koji istovremeno proizvodi i vlastiti identitet i političko mišljenje putem lajkanja, komentiranja, dijeljenja. No, taj subjekt nije autonoman: on je duboko ovisan o tehnološkoj infrastrukturi (posebno meta-platformama), o narativima koje proizvodi vlastita politička klasa i o osjećaju da stalno mora zauzimati stranu. U tom smislu srednja klasa postaje oružje algoritma, a ne korektiv političke moći.

Kastinski kontinuitet i ‘nevidljiva’ hijerarhija

Za razliku od europskih srednjih klasa koje su nastale kao reakcija na feudalnu rigidnost, indijska srednja klasa često reproducira kastinske strukture kroz obrazovanje, zapošljavanje i brak. Pripadnici “gornjih” kasta čine nesrazmjerno velik udio u IT sektoru, u akademiji, u korporativnim strukturama, a kastinski brakovi i dalje dominiraju čak i među najobrazovanijima. Srednja klasa je, dakle, klasa koja se modernizira bez dekonstrukcije tradicionalnih hijerarhija. Ona ne traži rušenje poretka, već njegovo tehnološko i estetsko osvježavanje. To čini ne iz zle namjere, već iz dubokog instinkta za društveno samoočuvanje.

Potrošač, a ne građanin

U neoliberalnom kapitalizmu društvena transformacija više se ne mjeri kroz političku participaciju, već kroz potrošnju. U tom smislu indijska srednja klasa definira se u prvome redu kao potrošačka publika – za robu, sadržaje, političke poruke. Ona glasa, ali još više – kupuje, i to ne samo proizvode, nego i identitete: “moderna hindu žena”, “uspješan self-made poduzetnik”, “globalni IT stručnjak”, “pristojni patriot”. To je klasa koja želi red, a ne pravdu. Rast, a ne jednakost. Identitet, a ne univerzalnost. I upravo zato ona se ne može prepoznati u građanstvu kao prosvjetiteljskom idealu – ali se može prepoznati kao nova forma afektivnog subjekta kapitalizma.

Odsustvo građanstva kao indikator nove paradigme

U europskoj moderni građanstvo je bilo figura koja je objedinjavala racionalnu političku volju, etičku autonomiju i kulturnu samorefleksiju. U Indiji danas, to je prazno mjesto – ne nužno izostanak, koliko prostor koji se ispunjava drugim sadržajem: religijom, emocijama, kastom, potrošnjom, digitalnim impulsima. Ali, možda to nije specifično indijsko. Možda je Indija samo prvi prostor u kojem se globalna istina pokazuje u svom najčišćem obliku: građanstvo kao politička forma ne umire samo u postkolonijalnim društvima – ono se povlači i u samom centru sustava, u Europi i Americi. Samo što to još nismo spremni priznati.

III. Afektivni rad i kulturno-ekonomski zaokret: između softvera, soft moći i soft pornografije

U 20. stoljeću industrijska proizvodnja bila je temelj društvenog bogatstva – tvornice, sirovine, radničke klase, fizički rad. Građanstvo, kako ga je oblikovao europski modernizam, nastalo je kao odgovor na tu strukturu: racionalni subjekt između kapitala i rada, nositelj prava, obrazovanja i kulturne autonomije. U 21. stoljeću taj se model raspao. Pojavila se nova paradigma proizvodnje: afektivni rad – rad koji proizvodi ne stvari, nego osjećaje, pažnju, percepcije, iskustva, a Indija je jedno od mjesta gdje se ta promjena odvija s gotovo nevjerojatnom brzinom i razmjerom. Ovdje se ekonomija ne temelji više na čeliku i ugljenu, nego na softveru, uslugama, obrazovanju, estetskom oblikovanju i seksualnoj mašti.

Softver kao kulturna ideologija

Indija danas ima jednu od najvećih IT industrija na svijetu – centri poput Bangalorea, Hyderabada i Pune proizvode milijune visokoobrazovanih stručnjaka koji izvoze znanje, ne robu. No, ono što IT sektor proizvodi nije samo funkcionalna tehnologija. On stvara stil života, klasu, status, identitet. “Softverski inženjer” postao je kulturna figura, simbol uspjeha, modernosti, globalne povezanosti. Međutim, taj sektor ne stvara politički svjesne građane, već tehnokratsku klasu koja je duboko integrirana u neoliberalni poredak. Njihov rad često je otuđen, izvan lokalne zajednice, usmjeren prema Zapadu, ali bez stvarne emancipatorske moći. U tom smislu softver u Indiji nije samo tehnologija – to je nova forma depolitizacije.

Obrazovanje kao tržišna religija

Jedan od najmoćnijih afektivnih sektora u Indiji je obrazovna industrija. Od priprema za inženjerske i medicinske ispite (IIT, NEET) do privatnih sveučilišta, aplikacija za e-učenje, tutorstva i online tečajeva – obrazovanje je postalo i ekonomija i afektivna forma društvenog uzdizanja. No, ovaj obrazovni sustav ne proizvodi kritičku svijest, nego nadu, nervozu, kompetitivni stres. Riječima jednoga bivšeg studenta iz Kotae (grada poznatog po pripremnim institutima): “Nisam učio da naučim, nego da pobjegnem.” Obrazovanje više nije javno dobro, već emocionalni mehanizam preživljavanja – roditelji ulažu posljednje resurse u djecu, djeca ulažu živce i san u uspjeh koji često ne dolazi. To je oblik afektivne eksploatacije: emocije se ne iscrpljuju na poslu, nego prije posla – u pripremi, očekivanju, u performativnom samodokazivanju.

Bollywood, digitalni influenceri i estetika moći

Indijska filmska industrija – od Bollywooda do regionalnih centara poput Tollywooda ili Kollywooda – proizvodi više filmova godišnje nego Hollywood. No, ono što je bitno nije kvantiteta, nego vrsta afektivnog rada koji ti filmovi obavljaju: oni stvaraju imaginarij nacionalne veličine, kulturne čistoće, moralne nadmoći i romantične sudbine. Bollywood nije bijeg od stvarnosti – on je njezina reafirmacija kroz spektakl. Junaci su bogati, religiozni, patrijarhalni, ali “dobri”; žene su moderne, ali odane; zlikovci su često stranci, “unutarnji neprijatelji” ili izdajnici. To je estetska proizvodnja ideološke stabilnosti. U digitalnom prostoru ta se logika širi kroz influencere, YouTube vloggere, “edutainere”, podcaste – gdje svaki sadržaj mora istovremeno informirati, zabaviti i emocionalno vezati. Tu se više ne traži istina, nego pripadnost i osjećaj identiteta. Digitalni sadržaj postaje afektivni kapital – vrijednost se ne mjeri u znanju, nego u “engagementu”.

Freelancing i ‘ekonomija bez teritorija’

Sve više mladih Indijaca radi izvan formalnih institucija – kao freelance dizajneri, programeri, edukatori, copywriteri, data analitičari. Rade za klijente iz Londona, New Yorka, Dubaija – iz dnevne sobe, iz co-working prostora, iz sela u Tamil Naduu. Ta generacija živi globalnu ekonomiju, ali bez političkog subjektiviteta. Nema sindikata, nema ugovora, nema radnog vremena – samo taskovi, klijenti, ocjene i deadlineovi. Freelancing nije oslobođenje, nego nova vrsta nomadske eksploatacije. Zarađuju u dolarima, troše u rupijama – ali bez ikakve kontrole nad algoritmima koji im daju posao. Njihova se produktivnost mjeri kroz softverske alate, njihova vrijednost kroz broj klikova, njihova stabilnost kroz reputaciju na platformama. To je rad bez društva, bez radnog kolektiva, bez identiteta – samo ekonomija između ekrana i servera.

Od društva proizvodnje do društva afekta

Indija više nije zemlja seljaka i radnika – barem ne u klasičnom smislu. Ona je zemlja učitelja bez škola, radnika bez tvornica, građana bez države. U tom prostoru afektivni rad postaje dominantna forma proizvodnje – stvaranje osjećaja, pažnje, želja i pripadnosti. To ne znači da klasični oblici rada nestaju – oni se samo decentraliziraju, nevidljivi su, prekarni, fragmentirani. Ono što ostaje kao veza među njima nije ideologija, nije klasa, nego – afekt. Upravo je zato Indija možda najčišći prikaz tog novog kulturno-ekonomskog zaokreta.

Ne zato što je “posebna”, nego zato što je u mnogočemu prva. Prva u rasapu industrijskog modernizma. Prva u masovnoj digitalnoj mobilizaciji. Prva u prekarizaciji srednje klase. Prva u monetizaciji emocije. I možda – prva u dolasku novog subjekta koji više ne traži oslobođenje, nego vidljivost.

IV. Unutarnje kontradikcije: Indija između napretka i regresije

Modernistički narativi o napretku – ekonomski rast, razvoj, digitalizacija, globalna integracija – u Indiji postoje paralelno s realnostima koje kao da pripadaju drugom vremenu: kastinska diskriminacija, vjersko nasilje, ruralna bijeda, represija manjina, degradacija institucija. Te dvije Indije nisu jedna prošla, druga buduća. One postoje istovremeno – kao istodobne stvarnosti, koje se ne susreću, ali se stalno preklapaju.

Srednja klasa kao tampon zona

Indijska srednja klasa – ta “afektivna masa” o kojoj smo govorili – nalazi se u neugodnoj poziciji. S jedne strane, ona želi pripadati globalnoj eliti: govori engleski, konzumira zapadne proizvode, obrazuje se na sveučilištima koja se reklamiraju kao “world class”. S druge strane, ona se definira kroz distancu prema “nižima”: ruralnim masama, siromašnima, kastinski nižim slojevima, muslimanima, Dalitima. Ta pozicija nije stabilna – ona proizvodi egzistencijalnu tjeskobu. Srednja klasa stalno je u strahu od “klizanja prema dolje”: prema kaosu, prema prljavštini, prema gužvi, prema siromaštvu. I zato podržava sve ono što obećava red bez pravde – autoritarni vođa, religijski moralizam, etničko čišćenje, korporativni razvoj. Nije riječ o zlobi, već o društvenom refleksu samoodržanja: da se zadrži status, mora se netko drugi gurnuti dolje.

Urbanizacija bez društvenih odnosa

Gradovi poput Delhija, Mumbaija, Bangalorea rastu brzinom koju fizička infrastruktura ne može podnijeti. Ali, ono što još više zaostaje nije beton, nego društvena infrastruktura. U urbanom prostoru nema javnih prostora, nema zajedničkih točaka identiteta, nema solidarnosti. Stanovi se kupuju kao investicije, a ne kao mjesta za život. Zgrade se grade kao zatvorene zajednice (gated communities) unutar kojih živi novi urbani subjekt: siguran, izoliran, ograđen i odvojen od realnosti. S druge strane zida nalaze se oni koji grade te stanove – migranti iz Bihara, Odishae, Jharkhanda – bez ikakva pravnog statusa, često bez minimalne zaštite. Urbanizacija u Indiji ne znači inkluziju, već prostorno discipliniranje: gdje će tko živjeti, raditi, moliti se – nije određeno tržištem, nego nevidljivim naslijeđem kaste i klase.

Kastinski kontinuitet unutar neoliberalnog rasta

U službenom diskursu Indija je postkastinsko društvo. U stvarnosti, kasta je najtrajnija društvena institucija u zemlji. Samo se promijenio jezik: više se ne govori o “nižima” – govori se o “nekompetentnima”, “nekulturnima”, “neusmjerenima”. Meritokracija je novi oblik socijalnog darvinizma. Rezervacije za Dalite, Adivasije i druge potlačene skupine – koje su trebale ispraviti povijesnu nepravdu – danas se doživljavaju kao prijetnja od strane srednje klase. Umjesto razumijevanja strukturne diskriminacije, raste narativ o “žrtvama kvota”. Ovdje se jasno vidi kako neoliberalna ideologija rasta koristi kastinsku hijerarhiju da bi opravdala nejednakost. Modernizacija u Indiji ne znači kraj tradicionalnih struktura – znači njihovu apsorpciju u novi ekonomski jezik.

Hindu nacionalizam kao ideološki cement

U tom prostoru dubokih društvenih kontradikcija – između ruralnoga i urbanog, siromašnoga i bogatog, kastinskoga i klasnog, sekularnoga i religijskog – pojavljuje se hindu nacionalizam kao jedina kohezivna ideologija koja obećava “sjedinjenje” nacije. Modijeva retorika nije ideološki konzistentna – ona je emocionalno potentna. On nudi jednostavne narative: muslimani kao prijetnja, oporba kao korumpirana elita, “Nova Indija” kao zemlja reda, pobožnosti i rasta. Srednja klasa to prihvaća jer se boji svakoga kolektivnog pokreta koji bi mogao otvoriti pitanje preraspodjele, odgovornosti, zajedničkog dobra. Demokracija tako postaje instrument populističke mobilizacije, a ne forum racionalne deliberacije. Izbori se ne dobivaju idejama, već emocijama. Ne debatama, već simbolima. Ne planovima, već identitetima.

Ustav kao prazna forma

Indija ima jedan od najnaprednijih ustava na svijetu – ali to je danas sve više prazna forma, ili kako bi rekao filozof Jacques Rancière, “politička fikcija bez političke realizacije”. Sudovi su spori, institucije korumpirane, izborna komisija podložna pritiscima, slobodni mediji pod kontrolom ili u šutnji. Ustavna jednakost se razbija o zidove društvenih razlika koje nisu samo ekonomske, već duboko kulturne i afektivne. Kasta, religija, jezik, regija – sve to strukturira pristup resursima, pravu, vidljivosti. U toj situaciji, srednja klasa ne traži pravdu – ona traži stabilnost, a stabilnost se danas nudi kroz simulaciju pravne države, dok se stvarna država pretvara u aparat kontrole i nadzora.

Društvo bez centra, nacija bez zajednice

Unutarnje kontradikcije Indije nisu anomalije, one su strukturalne. Nema “prave Indije” koju treba otkriti ispod površine. Nema autentičnog društva ispod fasade razvoja. Sve su to simultane stvarnosti koje se kreću paralelno – kao vlakovi koji voze istim smjerom, ali nikad ne ulaze u istu stanicu. U tom smislu Indija nije nacija u klasičnom smislu – ona je kolekcija singularnosti koje dijele zajednički mit. Taj mit danas nije više Gandhijev pacifizam, ni Nehruov sekularizam, već Modijeva nova Indija: moderna, hinduistička, uspješna, ali duboko podijeljena. Ona nije totalitarna – ona je fragmentarno autoritarna – i to je njezina najveća snaga i slabost.

V. Politička dinamika: Modi i kraj sekularnog mita – je li moguć novi univerzalizam?

Vladavina Narendre Modija označila je epohalni zaokret – ne samo u političkom životu Indije, nego i u simboličkoj arhitekturi cijelog postkolonijalnog projekta. Niti jedan premijer nakon Nehrua nije toliko snažno promijenio značenje same ideje Indije. Nekada zamišljena kao pluralistička, sekularna, modernistička republika – sa svim svojim proturječnostima – Indija danas sve više postaje kulturalno-hinduistička nacija, u kojoj se politički legitimitet ne crpi iz ustavnog poretka, nego iz emocionalnog jedinstva naroda.

Modi kao figura postgrađanske politike

Modi nije “indijski Trump”, niti “hindu Erdoğan”. On je nešto sofisticiranije: afektivni arhetip političkog vođe u dobu raspada klasičnoga građanskog društva. Njegova moć ne dolazi iz totalitarne kontrole, nego iz sposobnosti da poveže fragmentirane mase kroz narativ zajedničke povrede – “mi” koji smo stoljećima bili potlačeni, sada konačno uzvraćamo. On se ne predstavlja kao garant institucija, već kao oličenje volje naroda. To je klasična figura populizma, ali u Modijevoj verziji ona je proširena hinduističkom mitologijom, digitalnom mobilizacijom, ekonomskom retorikom rasta i moralnom obnovom nacije. U njegovu diskursu “nacija” nije više politička zajednica – ona je duhovni entitet, utemeljen na identitetu, čistoći, ponosu i obnovi, a to je upravo ono što sekularni mit nije mogao izdržati.

Kraj sekularnog mita

Indijski sekularizam nikada nije bio francuski laicizam. On je bio pragmatični, pluralistički dogovor – ne o potpunom razdvajanju religije i države, već o njihovu uravnoteženju. No, u Modijevoj Indiji ta ravnoteža je razorena. Država ne intervenira da zaštiti manjine – već ih proizvodi kao prijetnju. Zakoni o državljanstvu (CAA), zabrane klaonica, poništavanje autonomije Kašmira, normalizacija govora mržnje – sve to nije devijacija, već nova norma. Sekularizam više nije ideal – on je postao znak slabosti, relikt elite, stranog utjecaja. U političkom imaginariju Modijeve Indije, sekularno društvo ne samo da je nepoželjno – ono je neprijateljsko.

Politika bez društva: afektivni autoritarizam

Ono što danas gledamo u Indiji nije klasični autoritarizam, već ono što bi se moglo nazvati afektivni autoritarizam: režim koji ne upravlja isključivo kroz represiju, već kroz emocionalnu mobilizaciju, algoritamsku vidljivost i moralnu polarizaciju. To je politika bez društva – bez posredničkih institucija, bez sindikata, bez stvarne opozicije, bez pluralističke javne sfere. Umjesto toga, tu je stalna mobilizacija kroz krize: Kina, Pakistan, migranti, opozicija, nevladine udruge, studentski pokreti, muslimani – sve su to elementi narativa koji služe da bi se narod stalno iznova ujedinio u strahu. U tom kontekstu građanstvo nije više racionalni subjekt demokracije – ono je emocionalno, mobilizirano, defanzivno. Upravo je zato građansko društvo zamijenjeno osjećajnom zajednicom – ne zajednicom prava, nego zajednicom povrijeđene časti.

Je li moguć novi univerzalizam – ne na temelju zapadnih vrijednosti, nego Indije same? Pitanje koje sada ostaje visjeti u zraku: ako sekularni mit propada, ne samo u Indiji, nego i globalno, što ostaje? Je li moguć novi univerzalizam – ne temeljen na europskoj prosvijećenosti, nego na iskustvu svijeta kakav danas stvarno jest?

Indija je možda jedina zemlja na svijetu koja istovremeno utjelovljuje:

– ruralnu prošlost i digitalnu budućnost,

– vjersku tradiciju i tehnološku kompetenciju,

– nacionalnu izolaciju i globalnu integracij,u

– institucionalni liberalizam i afektivni populizam.

Iz te kontradikcije ne mora nužno proizaći katastrofa. Mogao bi proizaći drukčiji oblik univerzalizma – jedan koji ne počiva na apstraktnim normama, već na realnoj kompleksnosti. Ne na nadmoći razuma, nego na ravnoteži razlika. Ne na sekularnom mitu, nego na pluralističkoj pragmi. No, to se neće dogoditi automatski. Za to je potreban novi politički subjekt koji još nije rođen. Subjekt koji neće biti “građanin” u klasičnom smislu, ali ni “vjernik nacije” u Modijevu. Možda će to biti algoritamski radnik, afektivni nomad, digitalni kasta-prekoračitelj, ili neka druga konfiguracija koju tek treba razumjeti.

Indija kao zrcalo svijeta

Indija više nije samo zemlja “trećeg svijeta” koja treba “sustizati” Zapad. Ona je laboratorij globalne budućnosti: mjesto gdje se prvi put pokazuje kakav bi svijet mogao postati – bez stabilne srednje klase, bez sekularne države, bez političkih institucija koje imaju vjerodostojnost, ali s visokom razinom tehničke kompetencije, afektivne mobilizacije i kulturne kohezije.

U tom svijetu građanstvo više nije univerzalna forma, ono je lokalna nostalgija, a univerzalizam – ako uopće preživi – više neće dolaziti iz Pariza, Londona ili New Yorka. Možda će doći iz Bangalorea, iz Dharavija, iz Kašmira ili neće doći uopće, već ćemo svi naučiti živjeti u svijetu bez središta, bez jamstva, bez mita – samo s narativima, osjećajima i fragmentima koji traže novu formu zajedničkog. To bi mogao biti kraj građanskog društva kakvog poznajemo.

Ali, možda – i početak nečeg drugog.

VI. Indija kao simptom budućnosti

Ako je Zapad nekoć bio model koji ostatak svijeta treba dostići – normativni horizont napretka, građanstva, prava, sekularnosti, industrijalizacije – danas taj horizont blijedi. Umjesto toga, Indija se pojavljuje kao ogledalo, refleksija onoga što globalno društvo postaje: tehnološki napredno, ali politički dezorijentirano; ekonomski snažno, ali socijalno fragmentirano; digitalno uvezano, ali emocionalno destabilizirano. Indija nije anomalija modernosti, ona je njezin najčišći simptom – koncentrat procesa koji se odvijaju posvuda:

– ekonomski rast bez preraspodjele,

– tehnološka sofisticiranost bez demokratske dubine,

– kulturni ponos bez pluralističke tolerancije,

– politička mobilizacija bez političkog prosvjetljenja.

U tom smislu Indija ne prikazuje samo svoje proturječnosti., ona intenzivira proturječnosti koje pripadaju cijelome planetu: od ekološkog kolapsa, preko fragmentacije zajednica, do povratka identitetskih narativa u vakuumu političkog univerzalizma. Njezini problemi nisu lokalni – oni su planetarni.

Upravo je zato Indija i mogući prostor pojave novog – ne još kao artikulirani pokret, ideologija ili institucija, nego kao sirova tenzija, nedefinirana energija, afektivni nered koji možda najavljuje novi oblik političkog subjekta. Taj subjekt još nema ime. Nema program. Nema jasan identitet. Ali, on je tu – u nestabilnosti grada, u digitalnim praksama mladih, u preklapanju kaste i softvera, u jeziku koji više ne razlikuje religijsko, ekonomsko i estetsko.

Možda ne trebamo više tražiti modele, možda trebamo učiti čitati simptome.

Poslije građanstva – što dolazi?

Indija pokazuje ono što se rijetko priznaje: da je kategorija građanstva, kako ju je oblikovala europska prosvjetiteljska modernost, konceptualno iscrpljena – ne zato što je poražena nekom drugom idejom, nego zato što je izgubila društveni temelj. Ne postoji više stabilna srednja klasa, ne postoji zajednički racionalni horizont, ne postoji društveni dogovor koji bi omogućio artikulaciju zajedničkog interesa. Društvo više nije organizirano oko normi, nego oko tokova – afekata, kapitala, podataka, resentimana. U tom svijetu građanstvo nije ukinuto dekretom – ono je istrošeno praksom.

Ostalo je kao jezična navika, ali ne i kao stvarna društvena funkcija. Indija je u tom pogledu ne “zemlja u razvoju”, nego eksperiment postgrađanskog društva: društva u kojem istodobno postoje biometrijski nadzor i svetkovine, tehnološki hubovi i kastinski logori, digitalna pismenost i politička nepismenost, privatni sateliti i javne kloake.

Zato je Indija danas toliko važna – ne kao model, već kao ogledalo. Ogledalo u kojem više ne gledamo “zaostalu” zemlju koju treba “dovesti u red”, već sliku naše vlastite budućnosti. Budućnosti u kojoj univerzalizam neće nestati, ali će morati biti ponovno izmišljen – ne na temelju prosvjetiteljskih normi, već na temelju realnosti svijeta u kojem živimo.

Svijeta nakon građanstva.