HAKOM je nedavno uspostavio tri važna savjetodavna mehanizma za unaprjeđenje pružanja usluga u elektroničkim komunikacijama, u kojem će surađivati udruge, institucije, akademska zajednica, operatori, ali i sami korisnici. Razgovarali smo o tome s Tanjom Zaninović, višom pravnom stručnjakinjom u ovoj regulatornoj agenciji.
Koji je cilj osnivanja Savjetodavnih mehanizama?
Promicanje interesa ranjivih skupina korisnika elektroničkih komunikacijskih usluga, a to su djeca, osobe s invaliditetom i osobe starije životne dobi zakonska je obveza, i HAKOM-ova društvena odgovornost. Zato smo i formalno osnovali tri Savjetodavna mehanizma kojima je cilj utvrditi izazove, osigurati platformu za razmjenu informacija te unaprijediti i promicati prava ovih skupina korisnika.
Je li vaš dosadašnji “neformalni mehanizam” vezan uz zaštitu osoba s invaliditetom dao neke konkretne učinke?
Taj neformalni mehanizam bio je povod za ove savjetodavne mehanizme. Još 2010. prepoznali smo potrebu za aktivnijim angažmanom na području pristupačnosti te smo potaknuli suradnju s udrugama osoba s invaliditetom. Suradnja je godinama rasla kako je raslo i međusobno povjerenje, a kvaliteti rada pridonijelo je uključenje Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu – FER-a. Razvili smo “Pristupačno web sjedište” s javno dostupnom metodologijom, sličan priručnik za mobilne aplikacije te dvije aplikacije: Susretnicu, ozbiljnu igru za podizanje svijesti o pristupu osobama s invaliditetom, i Kviz, namijenjen informiranju potrošača, posebno osoba s invaliditetom, o njihovim pravima u digitalnom okruženju te edukaciji dizajnera i programera o preprekama s kojima se ti korisnici susreću.
Znanja smo primijenili i izvan digitalnih usluga: izrađena je radionica za osposobljavanje željezničkog osoblja u području pristupačnosti te komunikacijske ploče za potpomognutu komunikaciju pri putovanju vlakom. Prva ploča postavljena je na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, a slične naljepnice nalaze se u vlakovima. Svake godine organiziramo međunarodnu konferenciju za osobe s invaliditetom naziva “Pristupačna budućnost” i predstavimo što je tijekom suradnje napravljeno. Također, do kraja godine ćemo predstaviti pet webinara s temama namijenjenim osobama starije životne dobi, roditeljima i široj javnosti s korisnim informacijama o tome što je DSA i sintetički medij, kakva je uloga umjetne inteligencije, kako se koristiti Kalkulatorom privatnosti ili s Google Maps. Svi webinari su pristupačni.
Tko sudjeluje u radu savjetodavnih mehanizama? Smatrate li da bi ovo iskustvo moglo koristiti i u nekim drugim uslužnim sektorima gdje je također potrebno čuti glas korisnika?
Savjetodavni mehanizam uključuje sudjelovanje akademske zajednice, udruga civilnog društva, operatora i državnih tijela. Konkretno, cilj je bio uključiti u rad stručnjake koji su svojim profesionalnim doprinosom dali konkretne rezultate, odnosno tijela koja u svojoj nadležnosti imaju ovlasti relevantne za rad Savjetodavnih mehanizama. U radu zasad sudjeluju predstavnici Ureda Pravobraniteljice za djecu, Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Nacionalnog CERT-a, Centra za sigurniji internet, kao i predstavnici akademske zajednice s Pravnog fakulteta i FER-a. Radu su se priključili i predstavnici operatora te 13 udruga koje posebnu pažnju pridaju osobama s invaliditetom, zaštiti djece ili edukaciji osoba starije životne dobi.
Smatramo kako je upravo naša otvorenost prema svima koji imaju što reći o ovim temama snaga HAKOM-a kao regulatora. Otvoreni dijalog i razmjena mišljenja kod kreiranja politika pokazao se kao uspješan pristup, a vjerujemo da se većina dobrih stvari koje će biti rezultat rada bilo kojeg od tri mehanizma može odgovarajuće preslikati i na druge sektore.
Imajući u vidu dosadašnja iskustva u radu, koju poruku biste poslali kada su osobe s invaliditetom, starije osobe i djeca u pitanju?
Riječ je o najosjetljivijim i ranjivim skupinama korisnika. Djeca najčešće posjeduju tehničko znanje i jako su samopouzdana u korištenju digitalnim alatima, ali im nedostaje kritičnosti i svijesti. Osobama s invaliditetom često nedostaje tehničkog znanja, ali i mogućnosti da budu dio digitalnog društva zbog nepristupačnosti mrežnih stranica i aplikacija. Upravo toj kategoriji korisnika internet je nekad i jedini prozor u svijet te ćemo i dalje ustrajati na promicanju njihovih prava.
Osobe starije životne dobi također su često izostavljene iz digitalnog društva, ponekad im manjka znanja te osjećaju strah prema novim tehnologijama. Zanimljivo je kako je na EU-ovoj razini prepoznato da koristi od pristupačnih rješenja neće imati samo osobe s invaliditetom već i osobe starije životne dobi, kojima će takva rješenja također olakšati korištenje tehnologijom.
Zato bih zaključila, o izazovima moramo razgovarati i pokušati nalaziti najbolja rješenja, pritom se vodeći izrekom osoba s invaliditeta kao sloganom s univerzalnom porukom: “s nama o nama”.
