Arthur Frank Burns je krajem 60-ih godina prošlog stoljeća slovio za ozbiljnog ekonomista respektabilne karijere: bogata biografija, začinjena nizom stručnih publikacija i brojnim visokim (mahom savjetodavnim) dužnostima, učinila ga je vrlo kredibilnim kandidatom za čelnu poziciju u američkoj središnjoj banci. Nije, dakako, odmogla niti činjenica da je slovio za lojalnog Republikanca, te je Burns, na prijedlog Richarda Nixona, 1970. godine zasjeo na čelo središnje banke. U povijesti će, međutim, u prvom redu ostati zapamćen po servilnosti i kukavičkom (ili barem naivnom) uzmaku pred pritiscima Bijele kuće, što će se u konačnici pokazati pogubnim za životni standard američkih građana.
Jer, primjena odveć ekspanzivne monetarne politike, u dobroj mjeri uvjetovana aktivizmom tadašnjeg predsjednika (dokumentiranima nizom zvučnih zapisa u kojima je Nixon, između ostaloga, naznačio kako “ne želi otići iz grada” već nakon prvog mandata), odvela je američku ekonomiju ka visokoj inflaciji koju je, uz puno muke i žrtava, slomio tek njegov nasljednik Paul Volcker, udarivši time temelje moderne središnje banke kakvu danas poznajemo – Fed je formalno utemeljen još 1913. godine. Takva središnja banka, u prvom redu neovisna o političkom utjecaju vladajuće garniture, umnogome je zaslužna za neupitnu dominaciju Wall Streeta u svjetskim okvirima, ali i za status dolara kao dominantne globalne valute.
Trn u oku Donalda Trumpa
Ako nešto može ozbiljnije ugroziti taj status, onda je to svakako gubitak neovisnosti monetarnih vlasti, a aktualna zbivanja neodoljivo podsjećaju na epizodu u kojoj su, pola stoljeća ranije, ključni protagonisti bili Nixon i Burns. S tom razlikom što Jay Powell, tragom glasovite konstatacije Marka Twaina kako se “povijest možda ne ponavlja, ali se svakako rimuje”, zasad ipak odolijeva pritiscima Bijele kuće. Tako otprilike počinje priča čiji je epilog još teško nazrijeti.
U osnovi su stvari prilično jednostavne i jasno se rimuju: Trump nemilosrdno pritišće Fed ne bi li iskamčio niže kamatne stope koje na kratki rok djeluju stimulativno po ekonomsku aktivnost u zemlji i povećavaju šanse za dobar izborni rezultat u studenome iduće godine (o kojemu ovisi trenutna republikanska većina u Kongresu i Senatu). Za razliku od Nixona, to u pravilu radi vrlo transparentno i javno, nekoherentnim tiradama (najčešće u formatu prilagođenom društvenim mrežama), nazivajući Powella “rigidnim moronom” koji, eto, ne kuži ekonomiju. Powella pak brinu dugoročne perspektive jer odveć stimulativna monetarna politika (u vidu nižih kamatnih stopa) može isprovocirati neželjeni rast inflacije koji bi opet nametnuo potrebu bolnih rezova (i moguće recesije). Samo što to onda više neće biti Trumpova briga.
I to je otprilike sve što trebate znati o pozadini cijele priče: monetarna politika, kamatne stope, inflacija, krivulja prinosa na državne obveznice i ine ekonomske varijable zapravo su tek pozadinska buka, grubi okvir koji objašnjava motivaciju šačice aktera u naslovnim ulogama. No, da bismo mogli ući u detalje intrigantnog zapleta, valja pobrojiti još neke osnovne činjenice. Ili još bolje, mandate. Trumpov je vjerojatno svima poznat i traje još nešto više od tri godine. S Powellom se stvari već malčice kompliciraju.
U Odbor guvernera (Board of Governors), ključno tijelo središnje banke, postavio ga je Barack Obama još 2012. godine, dok ga je na čelnu poziciju tog tijela (a time i središnje banke) postavio Trump tijekom svog prvog mandata (2018. godine). Njegov drugi mandat odobrio je Joe Biden, iz čega bez previše krzmanja možemo zaključiti kako Powella ne krasi osobita stranačka lojalnost. S obzirom na to da drugi, vjerojatno i posljednji mandat, završava u svibnju iduće godine (iz perspektive Bijele kuće očito nedovoljno brzo), Powell je na izlaznim vratima, ali samo u svojstvu predsjednika Odbora guvernera. Naime, status (jednog od) guvernera može zadržati sve do siječnja 2028. godine, a to nipošto nije nebitna činjenica (kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije).
Powell ujedno predsjeda i Odborom za monetarnu politiku (Federal Open Market Committe) koji donosi ključne odluke u sferi monetarne politike, i ključan je predmet Trumpova interesa nakon što verbalne intervencije kontra Powella nisu urodile plodom, a ideje o njegovoj smjeni vjerojatno (barem zasad) nije naišla na podršku u pravosudnim krugovima (unatoč evidentnoj naklonosti Vrhovnog suda).
Odnos snaga u Odboru guvernera
Uz Powella, FOMC čini još 12 članova, od čega se njih četvero, iz redova (ukupno 11) regionalnih podružnica FED-a, izmjenjuje po rotirajućem principu na godišnjoj razini. Stalne članove čine predsjednik podružnice u New Yorku te svih sedam članova Odbora guvernera, a odluke se formalno donose običnom većinom (makar se svi pozivaju na jedinstvo i konsenzus). I dok Trump nominalno nema utjecaja na izbor čelnika na regionalnim razinama, svakih pet godina njihov izbor mora potvrditi Odbor guvernera. Iduće glasovanje na tu temu je na rasporedu u veljači iduće godine, a proces je očito već poprimio određenu političku dimenziju početkom 2023. godine, kada je na poziciju predsjednika podružnice u Chicagu nominiran Austan Goolsbee.
Dvoje članova Odbora, Christopher Waller i Michelle Bowman, čiji je dolazak u Fed osigurao Trump, pritom su ostali suzdržani, dajući naslutiti kako politika na mala vrata ulazi i u FED. I zato se sve vrti oko famoznog Odbora guvernera koji zasad Trumpu ne osigurava većinu, a da stvar (po Trumpa) bude još gora, njihovi mandati, s izuzetkom spomenutog Powella, redom traju dulje od njegovog. Cilj je jasan – osigurati potporu većine kreatora monetarne politike koja bi onda bila po ukusu Bijele kuće, i mahom u službi kratkoročnih ciljeva. Sredstva se, dakako, mijenjaju ovisno o okolnostima.
Waller i Bowman su, čini se, sigurno na Trumpovoj strani. Oboje krasi vrlo uočljiva promjena stavova u trenutku kada je svima postalo jasno da Trump pokušava otkantati Powella. Na ljetnom su sastanku i Bowman i Waller prkosili mišljenju većine, zagovarajući smanjenje kamatnih stopa, unatoč inflaciji koja je i dalje iznad ciljanih dva posto godišnje. Oportunizam potencijalnih saveznika jedno je od najjačih oružja u rukama Donalda Trumpa, a primjeri Christophera Wallera i Michelle Bowman to zorno dokazuju.
Prvi je još krajem 2022. godine, baš za vrijeme Bidenova mandata, uporno zagovarao “odlučan obračun s inflacijom”, najavljujući drastičan rast kamatnih stopa, da bi krajem prošle godine uprizorio fascinantan zaokret, zagovarajući bitno mekši pristup. Waller se pokazao vrlo prilagodljivim i osjetljivim na političke mijene, baš kao i Bowman koja je, uzgred budi rečeno, prethodno obnašala dužnosti u administraciji Busha mlađeg. Sve do kraja 2024. godine, zadnje godine Bidenova mandata, jedina žena u Odboru guvernera čvrsto je podupirala borbu protiv inflacije, dok ove godine, eto, zagovara intenzivnije smanjenje kamatnih stopa.
S druge strane, Powell je kontra, kao i njegov zamjenik Philip Jefferson, nesklon žurbi i agresivnijem smanjenju kamatnih stopa – kako to Trump priželjkuje. Njima vjerojatno valja pridružiti i Michaela Barra, što znači da prevagu donose dva preostala mjesta u Odboru.
Jedno je početkom kolovoza, bez ikakva objašnjenja, ako ne računamo pozivanje na nejasne “osobne razloge”, naprasno napustila Adriana Kugler (Biden ju je imenovao 2023.), što je Trump promptno iskoristio. Najprije ničim potvrđenom tvrdnjom kako je Kugler otišla zbog neslaganja s Powellom i aktualnim kursom monetarne politike (unatoč bitno drukčije intoniranim izjavama neposredno prije odlaska), a potom i imenovanjem kontroverznog Stephena Mirana u svojstvu privremene zamjene.
Miran je dosadašnji čelnik Vijeća ekonomskih savjetnika (Council of Economic Advisors) i često spominjani arhitekt kompleksne strategije koja bi, ponajprije uz pomoć visokih carina na proizvode iz uvoza, trebala nanovo oživjeti domaću industriju. Miran privremeno, točnije do kraja ožujka 2021. godine, popunjava upražnjeno mjesto koje je iza sebe ostavila Kugler, a Trump ga pritom nije potrošio, jer nakon imenovanja na puni mandat od 14 godina, guverneri nemaju mogućnost novog mandata, ali to ne vrijedi za imenovanja kojima se popunjava prijevremeni odlasci. Shodno tome, Miran dogodine može dobiti puni mandat. Time smo došli do neriješenog rezultata (3:3), a posljednja karika u lancu je – Lisa Cook.
Fali četvrti
Cijela je vojska sporednih likova i bestidnih ulizica prodefilirala američkom političkom scenom od početka Trumpova mandata, a Bill Pulte će ostati zapamćen kao čelnik Savezne agencije za financiranje stanogradnje (Federal Housing Finance Agency) s valjda neizbježnim pedigreom private equity financijaša koji je, svjesno ili ne, čak i vlastitu obitelj gurnuo pod povećalo javnosti, sve kako bi Trumpu omogućio da odigra jedan od ključnih poteza. Jer upravo je Pulte optužio Cook za kuhanje s dokumentacijom (i povlašteni porezni tretman) vezanom uz zajmove za kupnju nekretnina, što je Trumpu poslužilo kao povod za otkaz. Nedugo potom su u javnost procurile činjenice koje bacaju nešto drukčije svjetlo na sporne zajmove i dokumentaciju na ime Lise Cook, ali i detalji o nezakonito stečenim poreznim olakšicama (158 tisuća dolara samo za ovu godinu) koje su prilikom kupnje druge nekretnine ugrabili Mark i Julie Pulte.
Zakonski okvir ne predviđa mogućnost otkaza članovima Odbora guvernera zbog političkih nesuglasica – kako bi se zaštitila njihova neovisnost o mijenama na političkoj sceni – već isključivo iz kredibilnih razloga, poput očitog kršenja zakona. Ta “for cause” odredba očito je podložna (subjektivnim) interpretacijama, no Cook ne namjerava tek tako otići. Sudska presuda na nižoj instanci joj je dala za pravo, te se predmet seli u domenu odlučivanja Vrhovnog suda i bit će pravi tekst lojalnosti za većinu Trumpu sklonih sudaca. Njezin definitivni odlazak evidentno otvara mogućnost formiranja većine koja bi bitno manje, ako bi uopće, prkosila Trumpu i skladnije surađivala sa Bijelom kućom.
Za to vrijeme, Powell pokušava smiriti tenzije i kupiti nešto vremena – tako barem brojni promatrači tumače recentnu odluku o smanjenju kamatnih stopa unatoč rastu inflacije. A Financial Times je u međuvremenu iskonstruirao malo vjerojatan, ali nadasve zanimljiv scenarij koji može još više zakomplicirati stvari. Jer Powell se dogodine u svibnju miče samo s čelne pozicije u središnjoj banci, ali ne i iz Odbora guvernera, gdje teoretski može ostati sve do isteka mandata 2028. godine, i na taj način utjecati na stavove kreatora monetarne politike.
Tehnički gledano, čelni čovjek monetarnih vlasti ne mora ujedno biti i predsjednik Odbora za monetarnu politiku; drukčiji bi ishod bio suprotan tradiciji, ali ne i zakonu koji predviđa mogućnost glasanja među (12) članova. Usto, ovlasti Odbora guvernera bitno su veće (u odnosu na FOMC), što bi značilo da možda niti imenovanje Powellove zamjene sredinom iduće godine ne mora nužno izmijeniti odnos snaga i učiniti Fed podložnijim utjecaju aktualnog predsjednika. Međutim, epilog bi mogao biti vrlo sličan jer iz perspektive financijskih tržišta grčevita i kaotična borba za prevlast unutar središnje banke nije bitno bolja opcija od scenarija na kojem Trump aktivno radi. Otuda, barem u određenoj mjeri, i rasprostranjeni pesimizam investitora spram dolara. Vjerojatno je još prerano govoriti o kraju jedne ere (globalne dominacije američke valute), ali dokidanje političke neovisnosti jedne od ključnih američkih institucija dolaru sigurno neće ići u prilog.
