Ako kažeš da ne možeš više, ti si si sama odredila limit.
Tu rečenicu izgovorio mi je otac u uredu, dok sam se tek privikavala na ozbiljnost poslovnog svijeta. Bila je to godina početaka, kad se snalaziš u vremenu, zadacima, odgovornostima, a poruka koju ti tada netko blizak i mudar pošalje može oblikovati tvoju cijelu karijeru. Meni je ta rečenica poslužila kao nit vodilja. U trenucima kad je bilo teško, a bilo je, uvijek bih se vraćala na nju. I danas, godinama kasnije, često je šapnem sebi u tišini. Bio je to zapravo tehnički pravilnik poslovnog rasta i otpornosti. Ako ti je teško – rasteš. Ako te lomi – napreduješ. Samo nemoj reći da ne možeš.
Kroz recesiju i krizne situacije
Moj put u poduzetništvo nije počeo u uredu ni kada sam potpisala prvi ugovor. Počeo je dok sam kao djevojčica gledala oca i majku koji su uložili ogroman trud, vrijeme i emocije u posao. Gledala sam borbu, muku i neizvjesnost, ali i osjećaj stvaranja i ponosa. Kroz takve slike naučila sam vrijednost rada i odgovornosti, i shvatila da je rad u obiteljskom poduzeću puno više od “posla”. Zato mi se taj put nije dogodio slučajno već me privukao vrijednostima koje sam usvajala odmalena. Ne vjerujem u kratkoročne dobitke ni jednostavne puteve. Dugoročno te vrijednosti nisu “samo lijepa pouka” nego praktična osnova i putokaz kako živjeti i raditi.
Kada je građevinski sektor bio pod ogromnim pritiskom, prolazila sam kroz godine recesije, kao i kroz neke druge krizne situacije. To su bili trenuci kada se donose teške odluke. Imala sam sreću da je moj otac upravljao tim situacijama i vidjela sam da je bitno zadržati mir, ostati vjeran svojim vrijednostima i imati povjerenje ljudi oko sebe. Naučila sam da krize dolaze i prolaze, ali reputacija i poštenje koje si gradio godinama tada postaju ključni. Uza sve to moraš imati i sreće.
Rast u obiteljskom poduzeću nauči te puno više od pravilnika. Nauči te kako čuvati ljude kad dođe kriza, šutjeti kad je najteže da bi drugi imali vjeru. A posebno da poštenje i čestitost nisu ukras na papiru, već valuta koju mijenjaš za povjerenje. U krizi vidiš tko su ti pravi ljudi u organizaciji i izvan nje, i naučiš se nadljudskom strpljenju i snazi. Ta iskustva su mi, vjerujem, “zabila” noge u pod. Ne treba se ničim zanositi. Znam reći da glava može biti u oblacima i da možeš sanjariti samo ako su noge čvrsto na podu.
Možda je upravo taj mir koji sam naučila zadržati u kaosu ono što me približava stvarnom liderstvu. Moje djelovanje, vrijednosti i sve ono što sam izgradila, ukorijenjeni su u osjećaju odgovornosti koji se ne dokazuje javno, već se prepoznaje u svakodnevici.
Opasan teritorij ega
Ne vjerujem da se ikome treba nešto dokazivati, pa ni sebi. To je opasan teritorij ega. Ono što vjerujem je da smisao stvaranja dolazi iz želje da ostavljamo bolji svijet, ne iz potrebe za aplauzom. Svaki moj uspjeh je proizvod upornosti, ali i razumijevanja da nisam sama u tome. Moj tim, moji ljudi, oni su u korijenu svakog rezultata.
U SPEGRA-i su mnogi s nama desetljećima. Kod nas nema velike fluktuacije jer ulažemo u edukaciju, sigurnost i korektan odnos. Lojalnost se zaslužuje. Ljudi ostaju jer osjećaju pripadnost, imaju prostor za rast i znaju da će njihov rad biti priznat. Imamo zaposlenike koji su s nama desetljećima i to nam je najveće priznanje i dokaz da se dugoročna lojalnost i briga o ljudima isplate. Vjerujem da je tim temelj svake tvrtke jer tehnologija se može kupiti, ali povjerenje i zajedništvo grade se godinama. Od prvog dana cijenimo ljude, ne kao resurs, već kao temelj.
Nekad je žena u građevinskom sektoru bila rijetkost, danas nas je sve više u ovoj industriji. Važno je biti profesionalan, dosljedan i uvažavati, pa i krive pretpostavke. Moje iskustvo je da kompetencije, trud i rezultati na kraju prevladaju. Naravno, prisutni su izazovi, ali u mom iskustvu, kad pokažete rezultate, spol prestaje biti tema, a raznolikost čini industriju jačom.
Nije mi strano skočiti na glavu kad vjerujem u nešto. Odlučiti se za projekt poput MBF-a, našeg festivala gospodarstva, meni kao osobi koja nije imala nikakvo iskustvo u realizaciji takvih projekata bio je skok iz aviona bez padobrana. Sreća da su mi krila dali oni koji su prepoznali da ovaj projekt u sebi nosi vrijednost puno veću nego se može iskazati brojkama i tablicama. Ja sam samo mali kotačić koji je pokrenuo jednu cijelu zajednicu onih koji žele zajedno stvarati budućnost, a ne čekati da se ona dogodi. Do kada? Dokle god svi oni to budu htjeli.
Postigla sam što sam prvotno željela, iz patriotskih razloga i malo dalmatinskog dišpeta, a to je da mi imamo što pokazati i da pravi ljudi cijene izvrsnost, zajedništvo i gaje jednake vrijednosti i ciljeve. Upravo zato MBF nije samo projekt, već vrijednosna priča, polazište za društveni pomak.
Sretna sam što sam u momčadi koja vjeruje da Hrvatska jest zemlja prilika. Ali želim dati doprinos da se te prilike i koriste. To je poruka našim mladima, našim tvrtkama, ljudima koji žele dati više nego uzeti. Na kraju dana svi se mi trebamo pitati: Što ostaje iza mene?
Ljudi, a ne brojke
Moji najveći osjećaji ponosa danas nisu vezani uz brojke, već uz ljude koje sam zadržala pored sebe, i uz svoju djecu. Kad njih pogledam, znam da sve ima smisla. Moj pristup poslu je često intenzivan i pun odricanja, i voljela bih da moja djeca ne vide sve, da im bude lakše. Želim da budu racionalniji i umjereniji, da više cijene balans. Ali isto tako želim da prepoznaju vrijednost rada, znanja, integriteta i odgovornosti, da shvate kako se upornošću i znanjem može izgraditi ono što se istinski želi.
Za kraj, vratit ću se na onu rečenicu s početka: ako kažeš da ne možeš više, sama si si odredila limit. Dopušteno nam je sumnjati, ali nije dopušteno stati. Glava može biti u oblacima. Ali noge moraju biti na zemlji. Jer samo tako hodamo dovoljno dugo, da vidimo plodove onoga za što smo živjeli i radili. Tek tada znamo da je naša misija bila ispravna. I ostaje kao vrijednost u nasljeđe.
