U posljednjih nekoliko godina Azerbajdžan se sve jasnije profilira kao jedan od najintrigantnijih primjera državne vanjske politike utemeljene na strateškom balansiranju, energetskoj diplomaciji i suptilnoj primjeni meke moći. Iako često ostaje izvan prvog plana globalnih vanjskopolitičkih analiza, upravo ta njegova “nevidljivost” omogućuje mu da gradi tihe, ali dugoročne odnose u regijama koje su podložne većim geopolitičkim pritiscima – poput Balkana i Srednje Azije.
Energetski kapital
Za razliku od velikih sila koje djeluju s pozicije sile ili ideološke nadmoći, Azerbajdžan se pozicionira kao fleksibilan partner: energetski bogat, politički suveren i, što je najvažnije, neopterećen kolonijalnom ili imperijalnom prošlošću.
Pogledajmo kako Azerbajdžan koristi svoje resurse, povijesno-kulturne veze i geopolitičku poziciju za tiho širenje utjecaja u dvjema ključnim regijama – na Balkanu i u Srednjoj Aziji – te koje bi dugoročne posljedice taj proces mogao imati.
Azerbajdžan se odavno pozicionirao kao jedan od ključnih dobavljača energije za Europsku uniju, osobito kroz Južni plinski koridor koji uključuje Transanadolijski (TANAP) i Transjadranski plinovod (TAP). U svjetlu energetske krize izazvane ruskom invazijom na Ukrajinu, azerbajdžanski značaj kao alternativnog izvora plina dodatno je porastao. Osim ekonomske koristi, energetska infrastruktura pruža Bakuu platformu za razvoj političkih odnosa s državama u koje izvozi energente ili kroz koje prolaze plinovodi. Na tom tragu, azerbajdžanska vanjska politika u posljednje vrijeme koristi energetske sporazume kao ulaznu točku za širu diplomatsku i kulturnu suradnju.
Balkan, iako izvan užeg susjedstva Azerbajdžana, postaje sve važniji prostor njegove vanjskopolitičke ekspanzije. Azerbajdžan na ovom prostoru djeluje kroz kombinaciju ekonomskih ulaganja, humanitarne pomoći i simboličkog pozicioniranja. U Srbiji, Azerbajdžan je realizirao niz infrastrukturnih i energetskih projekata, uključujući suradnju u izgradnji autocesta i obnova javne infrastrukture. Osim ekonomskog značaja, suradnja s Beogradom ima i jaku političku komponentu: obje zemlje međusobno podržavaju teritorijalni integritet – Srbija ne priznaje nezavisnost Nagorno-Karabaha, dok Azerbajdžan ne priznaje nezavisnost Kosova. U Bosni i Hercegovini, osobito u entitetu Republika Srpska, Azerbajdžan je aktivan kroz donacije i humanitarne projekte, posebno tijekom pandemije Covid-a 19. Riječ je o promišljenim potezima koji stvaraju pozitivnu sliku o Azerbajdžanu kao prijateljskoj, sekularnoj i nenametljivoj muslimanskoj zemlji. Također, Azerbajdžan ulaže u obnovu vjerske i kulturne baštine, često financirajući restauraciju islamskih objekata, ali bez ideološke agende. Takav pristup dodatno jača njegovu poziciju kao “umjerene” muslimanske zemlje koja se nameće kao most između Istoka i Zapada.
Turkofonska integracija
Srednja Azija prirodni je prostor za azerbajdžansku ekspanziju, s obzirom na zajedničko turkijsko naslijeđe, jezičke sličnosti i kulturnu bliskost. Međutim, Azerbajdžan ne ostaje samo na simbolici – on koristi postojeće platforme, poput Organizacije turskih država (OTS), za institucionaliziranje suradnje sa zemljama poput Kazahstana, Uzbekistana i Kirgistana.
U tom okviru Baku sudjeluje u razvoju transkaspijskih transportnih i energetskih ruta, koje su alternativne koridorima pod ruskom ili kineskom kontrolom. Suradnja se proširuje i na područja obrazovanja, digitalne transformacije i vojne obuke. Važno je naglasiti da Azerbajdžan u regiji ne konkurira izravno velikim silama, već se pozicionira kao pouzdan, kulturno blizak i politički neutralan partner.
Višesmjerna vanjska politika
Azerbajdžanska vanjska politika karakterizira vješto balansiranje između velikih igrača – Rusije, Turske, Europske unije, SAD-a i Kine. Baku održava strateško partnerstvo s Turskom, vojno surađuje s Izraelom, energetski je vezan uz Europsku uniju, dok istovremeno sudjeluje u regionalnim inicijativama pod patronatom Moskve i Pekinga.
Takva višesmjerna politika omogućuje Azerbajdžanu da zadrži političku autonomiju i izgradi poziciju posrednika i facilitatora među suprotstavljenim interesima. U tom smislu, Azerbajdžan se profilira kao model za druge srednje države koje traže načine kako izbjeći binarne izbore između velikih sila.
Azerbajdžanska pobjeda nad Armenijom u dvama ključnim sukobima – 2020. i 2023. godine nije samo teritorijalni trijumf, već i vanjskopolitički presedan. Baku je uspio vojno djelovati, diplomatski pregovarati i međunarodno legitimirati svoju poziciju, sve to bez potpunog oslanjanja na neku od velikih sila. Taj uspjeh dodatno jača njegovu regionalnu poziciju, a pristup koji uključuje “rat ograničenih ciljeva”, korištenje dronova i precizne diplomacije već se analizira kao novi model asimetričnog uspjeha manjih država.
Balkanska strategija Azerbajdžana ne temelji se na agresivnom ulasku u politički prostor, već na dugoročnoj igri: simboličkim gestama, ekonomskim projektima i izgradnji povjerenja. Takav pristup postaje sve značajniji u vremenu kada se Balkan nalazi pod pritiskom raznih globalnih aktera – Kine, Turske, Rusije, EU-a i SAD-a. Za razliku od njih, Azerbajdžan se pozicionira kao alternativni partner bez kolonijalne prošlosti, bez ideoloških pritisaka, i s razumijevanjem osjetljivih političkih odnosa u regiji. Nastavi li tim putem, Baku bi mogao postati važan “tihi broker” odnosa na Balkanu.
Mali igrač s velikom vizijom
Azerbajdžan demonstrira kako država srednje veličine, bez ambicija imperijalnog karaktera, može izgraditi koherentnu, utjecajnu i višeslojnu vanjsku politiku temeljenu na energiji, diplomaciji i simbolici. Njegova prisutnost na Balkanu i u Srednjoj Aziji pokazuje da se međunarodni utjecaj ne mora temeljiti isključivo na vojnoj sili ili demografskoj veličini, već na strategiji, dosljednosti i sposobnosti prilagodbe.
U svijetu sve većih polarizacija Azerbajdžan nudi model vanjske politike koji kombinira meku moć, ekonomske interese i kulturnu povezanost. Iako rijetko na naslovnicama, njegova vanjska politika postupno dobiva na značaju upravo kroz kombinaciju pragmatizma, strpljivosti i usmjerenosti na dugoročne ciljeve. Baku ne nastupa kao sila koja oblikuje globalne procese, već kao akter srednje veličine koji zna iskoristiti svoje resurse i geopolitičku poziciju na način koji mu omogućuje stabilnu vidljivost i relevantnost.
U godinama koje slijede azerbajdžanski utjecaj vjerojatno će se razvijati kroz daljnju diversifikaciju energetskih i transportnih koridora, kao i kroz jačanje kulturnih i obrazovnih veza u regijama gdje već ima prisutnost. Posebno će važna biti sposobnost da se zadrži ravnoteža između različitih globalnih i regionalnih aktera – što je do sada jedno od njegovih najvećih postignuća. Za druge države srednje veličine Azerbajdžan može poslužiti kao primjer da međunarodni utjecaj ne mora nužno počivati na vojnoj ili demografskoj moći. Ponekad je dovoljno kombinirati ograničene resurse s jasnim prioritetima i dosljednim nastupom.
Tako se Azerbejdžan sve više afirmira kao tihi, ali prisutni faktor na Balkanu, u Srednjoj Aziji i šire – ne nužno u ulozi odlučujućeg aktera, ali kao pouzdan partner čija se riječ računa i čiji se potezi pomno prate.
