U doba preoblikovanja globalnih saveza Rusija i Kina jačaju energetsku osovinu dogovorom o plinovodu Snaga Sibira 2 (Power of Siberia 2), potpisanim na summitu u Pekingu 2. rujna 2025. godine. Ovaj potez odgovara na zapadne sankcije zamjenjujući Rusiji izgubljeno europsko tržište plina. Istovremeno, Kina slavi 80. godišnjicu kraja Drugog svjetskog rata, no taj narativ je upitan jer je NR Kina postala subjekt tek 1949., nakon što je Chiang Kai-shek pobjegao na Tajvan. Prije toga, borba protiv Japana vođena je uz ključnu američku pomoć, što revizionizam Pekinga prikriva. Ova suradnja signalizira multipolarni svijet u kojem energetika postaje geopolitičko oružje.
Ambiciozni pothvat
Nalazimo se u vremenu intenzivnog formiranja novih geopolitičkih i energetskih savezništava, gdje se velike sile poput Rusije i Kine sve više okreću međusobnoj suradnji kako bi se suprotstavile zapadnim pritiscima. Upravo u tom kontekstu, na samitu u Pekingu 2. rujna 2025., Rusija i Kina potpisale su dugoočekivani dogovor o izgradnji plinovoda Snaga Sibira 2, koji će dodatno učvrstiti njihove energetske veze i omogućiti Rusiji alternativu izgubljenom europskom tržištu plina nakon sankcija zbog rata u Ukrajini.
Ovaj dogovor dolazi u trenutku kada se Peking predstavlja kao globalni mirotvorac, slaveći 80. godišnjicu kraja Drugog svjetskog rata grandioznom vojnom paradom. Međutim, ta slavlja su u velikoj mjeri “fake” jer je, kako smo spomenuli, današnja Narodna Republika Kina postala međunarodni subjekt tek 1949. godine. Prije toga, glavnu borbu protiv japanske okupacije vodila je Republika Kina uz značajnu američku pomoć, dok su komunisti pod Mao Zedongom igrali sporednu ulogu, često izbjegavajući izravne sukobe kako bi sačuvali snage za građanski rat. Ova revizionistička naracija CCP-a služi za jačanje nacionalizma i legitimiranje vlasti, ali povijesne činjenice je demantiraju.
U razradi ove energetske suradnje valja usporediti Snagu Sibira 2 s već postojećim plinovodom Snaga Sibira 1, koji je postao operativan 2019. godine i predstavlja ključni stup rusko-kineske energetske osovine. Snaga Sibira 1 proteže se na oko 3000 kilometara od ruskih polja plina u Istočnom Sibiru do kineske granice, s maksimalnim kapacitetom od 38 milijardi kubnih metara plina godišnje, koji se očekuje da bude dostignut do 2025. Ovaj plinovod osigurava Kini stabilan dotok prirodnog plina, a Rusiji prihode koji su postali vitalni nakon gubitka europskih kupaca. Dugoročni ugovor između Gazproma i kineske CNPC potpisan je 2014. na 30 godina, s fiksnim cijenama vezanim za naftu, što je omogućilo financiranje projekta unatoč visokim troškovima od oko 55 milijardi dolara. Bez takvih dugoročnih garancija, ovakvi megaprojekti teško bi bili ostvarivi jer zahtijevaju ogromna ulaganja u infrastrukturu i tehnologiju, uz rizike geopolitičkih poremećaja.
S druge strane, Snaga Sibira 2 predstavlja ambiciozniji pothvat, s planiranom dužinom od oko 2600 kilometara preko Mongolije, što ga čini kraćim od prethodnika, ali s većim kapacitetom od 50 milijardi kubnih metara godišnje. Ovaj plinovod će crpiti plin iz Yamal polja na Arktiku, prolazeći kroz Mongoliju do kineskog sjeveroistoka, čime se diversificira ruska izvozna ruta i u ovu energetsku trojku dodatno integrira Mongolija. Procjene troškova kreću se do 25 milijardi dolara, a dogovoreni memorandum iz 2025. predviđa slične dugoročne ugovore, vjerojatno na 30 godina, s cijenama koje će biti tržišno orijentirane, ali povoljnije za Kinu zbog njezine pregovaračke pozicije.
Zamjena EU tržišta
Za razliku od Snage Sibira 1, koji je bio izravna bilateralna inicijativa, ovaj projekt uključuje Mongoliju, što dodaje slojeve diplomatskih pregovora i potencijalnih kašnjenja, ali i širi geopolitički utjecaj. Oba plinovoda zahtijevaju dugoročne ugovore kako bi se osigurala ekonomska isplativost – bez njih, investitori poput Gazproma ne bi riskirali kapital u nestabilnom globalnom okruženju. Za Rusiju, ovo znači zamjenu izgubljenih 150 milijardi kubnih metara europskog izvoza, dok Kina dobiva jeftiniji plin za tranziciju prema zelenijoj energiji, istovremeno jačajući svoj utjecaj nad Moskvom.
Ova suradnja nije samo energetska, već i strateška. U kontekstu napetosti sa Zapadom, Rusija se sve više oslanja na Kinu, koja koristi svoju ekonomsku moć da diktira uvjete. Plinovod Snaga Sibira 2 mogao bi povećati ruski izvoz plina u Kinu na više od 100 milijardi kubnih metara godišnje, čineći Peking glavnim partnerom. Međutim, rizici su veliki: fluktuacije cijena, mogući sankcije i kineska diversifikacija izvora (poput LNG-a iz Australije) mogli bi učiniti projekt manje profitabilnim. Usporedba pokazuje evoluciju: Snage Sibira 1, koji je bio pionirski korak, do Snage Sibira 2, koji je ambiciozniji po kapacitetu, ali i ovisniji o multilateralnim dogovorima.
Sve u svemu, ovi dogovori signaliziraju pomak prema multipolarnom svijetu, gdje energetika služi kao oružje geopolitike. Dok Peking slavi “pobjedu” u Drugom svjetskom ratu revizionistički, stvarna pobjeda leži u ovakvim ekonomskim savezima, koji mijenjaju globalne tokove energije. Ipak, valja se pitati koliko je ova ovisnost održiva za Rusiju, koja riskira postati kineski vazal u energetskom sektoru.
