Sveta dužnost braniteljskih udruga prema domovini bila bi da napuste položaje političkog utjecaja, pa i ucjena društva. Kad građanin, a bivši branitelj, osjeti potrebu za političkim i javnim angažmanom, put realizacije trebao bi biti kroz političke stranke ili građanski aktivizam, ali ne kroz braniteljske udruge. Osobito ne kroz braniteljske udruge, i jedino ne tako da se građanin poziva na to da je bio branitelj. Branitelji kao branitelji svoju su ulogu završili.
Prije trideset godina, Hrvatska je pobijedila u ratu. Život teče dalje. Svijet se promijenio i mijenja se sve brže. U istu rijeku ne možeš stati dva puta. Nema povratka na staro, u biti, niti nema tog starog gdje bi mogli vratiti.
Bilo bi idealno i kad bi branitelji otpisali vječni dug koji ispostavljaju društvu, a prema se kojem sada određuju akteri, pozivima da ih se ne uznemirava i vrijeđa, jer smo im, simbolički, dužni. Ali, da bi to napravili, trebala bi se promijeniti njihova pozicija. Ne radi se o materijalnim privilegijama, nego o tome da se osvijesti što smo svi skupa u ovih trideset godina napravili od branitelja.
Iz iste sam generacije kao branitelji i kao novinarka pratila sam ih na svim bojištima osim južnog. U dvije riječi iz prve ruke: obrana je bila samoobrana, rat je šok i trauma, ali što se može, tako je bila postavljena povijesna scena. Točno je da je to bilo najuzbudljivije vrijeme naših života, doticanje nečeg bitnog, ali što svejedno ne treba nikome poželjeti. Kad je rat završio, kao na kraju kazališne predstave, kad se zastor spušta, većina se branitelja naklonila i sišla s bine. Bude li do kraja dekade opet rata, a nadajmo se da neće, ali ako bude, a ne znamo hoće li, jer globalni politički akceleracionizam teško je i slijediti i tumačiti koliko je brz, novi će momci na fronte. Među njima će biti i oni koji su bili na Thompsonovom koncertu i oni koji su publika ljevičarskih festivala i idu im na jetra sadašnji branitelji. Kad je, molim vas, bilo drugačije?
Kurosawini samuraji
Da se ti branitelji malo odmaknu, primijetili bi da se upravo bore protiv fantazma, kao samuraji u Kurosawinim filmovima što se u punoj ratnoj spremi na život i smrt bore s duhovima u magluštini crno bijelog filma. Primijetili bi da nema rata, nema neprijatelja. Ono što je na stvari jest da je kod uznemirenih branitelja na djelu nesvjesna prisila ponavljanja traume, jer rana još boli i krvari pa se stalno mora ponavljati memorija i doživljaj. To je unutrašnja prisila da u razdoblju mira ponovo ulaze u ratni model ponašanja, što je davno analizirana pojava kod veterana od Vijetnamskog rata nadalje. Neprorađena trauma dobiva svoj politički format kad se pokrenu politički lešinari i pokažu braniteljima navodne neprijatelje.
Trideset godina nakon rata, branitelji još ratuju, zato što im društvo postavlja arenu za simboličko ratovanje. Ostavimo na miru Drugi svjetski rat, bilo SUBNOR, bilo europska društva, pa i Njemačku ili Austriju. Pogledajmo ratove i veterane od osnivanja Europske unije…
Budući da je uspješno riješila sukobe, i izgradila se kao mirovni projekt, unutar granica EU-a nije bilo ratova. No, ratovalo se, u Africi. Te kolonijalne ratove europske zemlje su izgubile, a veterani su se vraćali iz afričke prašine u sredine u kojima nitko za njih nije mario, jer je svijet i život krenuo dalje. Raspoloženje tih veterana obilježavao je bijes i osjećaj izdaje, zanemarenosti.
Francuski veterani su se nakon afričkih ratova iskazali kao izrazito ekstremni i nasilni te su namjeravali nakon planiranog atentata na generala De Gaullea, uspostaviti vojnu upravu nad Francuskom. Puč je skršen, pukovnik koji je planirao atentat 1963. godine strijeljan, ali su se preživjeli, dok nisu poumirali, držali zajedno i zgražali nad pravcem kojim je kročila Francuska. Politički su bili ili simpatizeri ili angažirani u stranci Jean-Marie Le Pena, Nacionalnoj fronti. Iako je njegova kći, Marine, ublažila retoriku, odjeci te ideologije prisutni su u njenoj stranci, Nacionalnom okupljanju.
Zadnji Belgijanci povukli su se iz Konga i ratova 1967. godine. U redu, davno, ali Beatlesi su već stekli slavu, a djevojke nosile mini suknje. Ti veterani bili su materijalno izuzetno osigurani, i uklizali su natrag u specifično belgijski, vrlo klasno određen, postimperijalni svijet i kulturu.
Angolsko-portugalski kolonijalni rat vodio se od 1961. do 1974. i okončan je vojnim udarom kojim je na miran način zbačena vlada Marcela Caetana (Salazarovog nasljednika, sličnom Francu) a uspostavljena tranzicijska vojna hunta do raspisivanja demokratskih izbora. Portugalski veterani ratova u Angoli i Mozambiku nisu bili okupljeni u zasebne udruge i nisu imali značajnu političku snagu. Naime, političke okolnosti, odnosno slijed socijalističkih vlada doslovno do prije nekoliko mjeseci, što smo zvali “portugalska iznimka” nisu to omogućile.
Zanimljivi su nizozemski veterani koji su služili u nizozemskom bataljunu u Srebrenici, i kako god okreneš, nisu zaštitili tamošnje civile u sigurnoj zoni, nego naprotiv… Izdvojili su muškarce od žena, i izručili su ih Ratku Mladiću, što je rezultiralo pokoljem njih oko osam tisuća. Nakon što se vidjelo da je rezultat bio genocid, nizozemska Vlada dala je ostavku, ali naredna Vlada podijelila je 850 odličja svojim vojnicima koji su služili u Srebrenici, kao kompenzaciju za medijske napade u kojima su ih prozivali zašto nisu zaštitili civile u zaštićenoj zoni.
Uglavnom, europski veterani otkad postoji EU, su uvijek bili poraženi, osramoćeni, odgurnuti. Međutim, i to je ostavilo tragove te se u mnogim članicama aktiviraju, kao nagazne mine, stare neprocesuirane traume, iz svih povijesnih situacija koje se razumijevaju porazi i nepravde.
Druga po redu najjača stranka u Njemačkoj, AfD, oslanja se u dijelovima političkog djelovanja na nepravde prema veteranima davno poražene vojske. U Austriji pak, nikad nisu ni prošli takozvano suočavanje s prošlošću i jedva krpaju prihvatljive vlade u kojima su otvoreni nacistički simpatizeri koji su dobili mnogo glasova, nekako politički potisnuti. Evo, ipak smo došli do Drugog svjetskog rata, jer se toliko duboko posvuda u Europi kopa. No, da sumiramo, veterane u zemljama Europske unije u pravilu prati sjena srama i frustracije zbog kolonijalnih ratova i sjena poraza, pa ih se zato marginaliziralo.
Scena za Kulturkampf
Hrvatska je u totalno drugačijoj poziciji, jer je pobijedila u ratu, i jer država zbilja jest stvorena kao rezultat pobjede. To je naše veterane, one koji su to željeli, uzdiglo na pijedestal. Veterani, tj. branitelji postali su simbol žrtvovanja za rađanje države i nacionalnog identiteta, pravo, teško, simbolično sidro nacionalnog identiteta. U biti, oni su, ne shvatite me pogrešno, falični simbol hrvatske državnosti, makar je tu poziciju, zbog protjecanja vremena, naprosto – starenja – teško održavati.
Službeni narativ jest idealiziranje branitelja i njihove nedodirljivosti. Ispod tog kišobrana idealiziranja, jedni ih politički potpaljuju i huškaju, a drugi se toj idealizaciji protive i žele živjeti neopterećeni braniteljskim osjećajima i uvjerenjima. Tako je u Hrvatskoj postavljena scena za Kulturkampf, tj. rat dvije kulture, moderne i tradicionalne. Kad napadaju umjetničke festivale, branitelji to doživljavaju kao duboko moralan čin odlučan za opstanak države, a drugi im kažu “što vam je, povucite se, pustite nas da radimo što želimo, ne možete vi određivati sadržaj reportoara” i zauvijek diktirati smjer društvenog narativa o povijesti i identitetu i osjećaju pripadanja. Niste vi sveci, a da i jeste, što nas briga, jer nas ne dotiče utjecaj ekstremno desničarski politiziranog i socijalno ekstremno desnog dijela Crkve koja se s vama povezuje. Za nas ne važi trolist Hrvat-katolik-branitelj, taj format koji podržava Crkva, a koji onemogućava pomicanje pozicija i društvenog narativa. Branitelji se na taj način izdvajaju, i su tako su svima koji nisu u udrugama, postali “Drugi”, tj. skupina različita od ostalih, za jedne nedodirljiva, za druge iritantna. Društvo je sada u sendviču između života koji teče dalje s jedne strane, i predodžbi o tome što stvarnost treba biti a koji artikulira duboko konzervativni dio Crkve i branitelja. To je predodožba, ili fantazma, o jednom cijelom, nedjeljivom hrvatskom identitetu nastalom u Domovinskom ratu.
To je mit, zašto je mit? Zato jer je društvo kaotično i promjenjivo.
Za test evo jednog laganog pitanja: koje to zlatno doba bez teatra i ljevičarskih festivala prizivaju branitelji i njihovi koordinatori? Gdje je ono, skriva li se negdje? Kad je ono bilo? Kakav je Benkovac u kojem nema ljevičarskog festivala, a u kojem kći braniteljskog lidera, kao groteskni odraz u cirkuskom ogledalu, pjeva pjesme Arkanove Cece, jer valjda to traži tamošnji glazbeni ukus. To je utopija koju treba sačuvati od poremećaja? Je li to polazna točka i linija obrane? Što se, zapravo, brani?
Iz izjava branitelja, koji su sada postali i male televizijske i internetske zvijezde, naslućuje se duboka anksioznost, koja pak služi kao štit da se ne vidi čega se zapravo boje branitelji.
Branitelji brane svoju predodžbu hrvatskog društva, svoj duboki strah, fantazmu da će se zemlja raspasti, da je konstrukcija koja nas drži tako krhka da ne dozvoljava napad kazališnom predstavom.
Dobro, sad se nije održao festival u Benkovcu? Je li sada bolje, je li sada Benkovac cjelovit, miran, idiličan, ranjena, ali obranjena utopija. Očigledno branitelji nisu završili s unutrašnjim žalovanjem, a i ne mogu, kad im ta prilika nije bila pružena, jer su odmah bili promovirani u heroje. Sad su ti hrvatski gradići gdje se nekad vodio rat, vjerojatno slični, a jedan od totema jest kockarnica u kojoj branitelji izazivaju sreću i nesreću te mogu, ako žele, ostaviti dio mirovine što se onda vraća u državni proračun. Ili je točnije, kako sugerira teorija, na okupljališta branitelja pala kao neka melankolija nakon izvojevane pobjede nad kazališnim festivalom, kao što se može naslutiti iz zbunjenosti kad daju izjave medijima.
Razumljiva je i fascinacija dijela mladih Hrvata veteranima, tojest braniteljima, kao što se vidjelo na Thompsonovom koncertu. Bivši ratnici su fetišizirani, i pretpostvaka je da su oni ti koji su dotakli samu stvarnost, (u teoriji Realnost), bili su na izvoru života i smrti, ubijali su, bili ubijani, patili su, preživjeli su.
Tko se može nositi s tim teretom koji im se nameće da budu vječni čuvari, i da nam istodobno stalno ispostavljaju račun u obliku nesrazmjerne pažnje i obazrivosti, umjesto potpuno ravnopravnog odnosa. Ovako, sami im ne dozvoljavamo da se povuku, nego, raspaljeni Thompsonom, tražimo od njih nove akcije i oslobodilačke operacije. Ima li još koji festival za ugasiti, još neki zamišljeni neprijatelj rođen iz davne, neprorađene traume? “Za mnom!”, možda vikne netko među njima, kao kad su bili mladi.
Svako društvo proizvodi fantazme i počiva na fantazmima, na mitovima koji se provlače kroz političke konstrukcije i hijerarhije, dakle, nije ovo kod nas specijalno, ali kad se gleda izvana, sigurno zbunjuje.
Povlačenje moderniteta
Zbunjuju, kako vidim, dva elementa. Prvi je kako se modernitet, kojeg je simboliziralo pristupanje Europskoj uniji, povlači pred plimom jakog društvenog konzervativizma, a da za to, racionalno gledavši, nema potrebe. Drugi je element kako nema takozvanog europskog odgovora na veliko skretanje hrvatskog narativa jako udesno koji se manifestirao na Thompsonovom koncertu. Jedna od posljedica simboličke reaktivacije na tom pop koncertu je i sadašnje hodanje na prstima cijelog političkog establišmenta kako se braniteljske udruge ne bi osjetile pogođenima kulturnim manifestacijama s kojima se ne slažu i očajnički poziv umjetnicima da “razumiju” branitelje. Ali, to je nemoguće.
Život teče dalje, život u kojem braniteljiva kći pjeva Cecu i izgleda kao Ceca, i razumije Cecu, što se tu može, to je takav ukus, ta estetika, to je ta simbolička razina apsurda.
Kad je riječ o ovom drugom, kritikama, iz Bruxellesa se sankcionirao i jak društveni konzervativizam u Poljskoj koji je doveo do promjena u pravosuđu, a također i slični primjeri u Mađarskoj. Kritizira se i Slovačka, jedino oko Hrvatske šute. Ne znaju kako da se postave prema zemlji članici koja je ratna pobjednica, u čemu izaziva poštovanje, ali gdje se odvija politizacija memorije koja je i srednjeročno disruptivna za cjelinu Europske unije, i to baš sada, kad je kriza velika. Duboki društveni, radikalan konzervativizam, sada dominatan vodi, uostalom kao i lijevi ideološki radikalizam, ali on je sada slab, u antieuropska politička rješenja. Kome je u interesu daljnje slabljenje Europske unije? Nikome tko živi u Hrvatskoj.
Hrvatska iznimka oko veterana jest da kod nas nisu gurnuti u stranu, kao što su bili svugdje nakon Drugog svjetskog rata, nego su dignuti na isto mjesto na kojem su, recimo, blaženici u Crkvi. Oni su u samom temelju zemlje članice. Kako onda naći riječi kritike, a da to ne zadire u suverenitet Hrvatske, iako se naveliko pretpostavlja da teško desni akteri razjaruju ili koordiniraju braniteljske udruge? Zato, pretpostavljam, niti ubuduće neće reagirati ako nezadovoljstvo branitelja ne preraste u dulje proteste ili ako se svaki čas, kad nekome zatreba, ne raspiruje. Što se tiče argumenta da zašto bi kritizirali Hrvatsku, ako su društveno opasniji procesi u Francuskoj ili u Njemačkoj, odgovor je – zato. Velike se ne dira.
