Hrvatska se nalazi na raskrižju velikih prilika i ozbiljnih propuštenih šansi u logistici. Unatoč strateškom položaju i prednostima poput Jadranskog mora i razvijene mreže autocesta, sektor pati od kašnjenja u razvoju željeznice, visokih troškova gradnje i nedostatka jasne državne strategije. Dok susjedne zemlje ubrzano grade i privlače strane fondove, Hrvatskoj fali da se odlučno i strateški odluči fokusirati na logistiku, kazao nam je u razgovoru Denis Čupić, predsjednik Udruge trgovine i logistike.
Kako ocjenjujete stanje u sektoru, posebice u usporedbi
sa susjednim zemljama trgovine i logistike?
Kao zemlja imamo prednosti i nedostatke s obzirom na konkurenciju. Prednost je Jadransko more, zbog kojeg su hrvatske luke logična ulazna točka za središnju Europu, potom dobro izgrađena mreža autocesta, no naš je nedostatak što kasnimo 20 godina u razvoju željeznice…
Možda nam je još veći minus, što se još nismo uspjeli strateški prepoznati i pozicionirati kao zemlja koja ima idealan položaj biti logistički hub središnje Europe. Još nam nedostaje prepoznavanje logistike kao strateške grane u državi, jer troškovi i komunalne naknade za izgradnju logističkih centara praktički su isti kao da gradite za trgovinu.
Trgovina je u zlatnim godinama mogla plaćati sve te troškove, danas može slabije jer sve više ide u online, no logistika to može još manje. Logistika je vrlo cjenovno osjetljiv proizvod i dokle god imamo situaciju da su nam troškovi parafiskalnih i ostalih nameta u Hrvatskoj dosta viši nego u okruženju, borit ćemo se s tržištima u okruženju dok ne dođe do izjednačavanja. S druge strane, cjenovno gledajući, vrijednost zemljišta u Hrvatskoj usporediva je s vrijednosti zemljišta u Poljskoj, ali su svi ostali troškovi puno viši. U RH je trošak gradnje viši, s jedne strane jer niti nemamo više velike građevinske kompanije, pa se nismo ni u mogućnosti boriti na tržištu cijenama, a uz to, većinu prometnih rješenja mora investitor sam financirati, tu država ni Hrvatske autoceste ne financiraju. Sve više Hrvatska postaje prepoznato tržište za logistički proizvod. Nekoliko ozbiljnih, stranih fondova je ušlo u Hrvatsku i grade, ali ja bih se usudio reći da je to još na razini 20 posto onoga što postoji u Srbiji, Mađarskoj, a kamoli Poljskoj.
Kako biste nas rangirali u odnosu na regiju? Trebamo li išta kopirati od drugih?
Ne bismo trebali puno kopirati, samo da se počnemo kao država strateški određivati. Kad danas govorimo o logistici, puno lokalnih sredina kaže da ne bi htjeli skladišta u svojoj okolini jer zauzimaju puno prostora, zahtijevaju puno infrastrukture, a zaposlit će jako malo ljudi. No za 10 godina, omjer da na jedan kvadrat prodajne površine imate tri kvadrata logističkih i skladišnih površina neće biti rijetkost, jer za jedno desetljeće će 60 posto, a možda i više, roba izvan prehrambenih roba najvjerojatnije dolaziti direktnom dostavom kroz online kanale prodaje do kupaca. Ako pogledate ekspanziju velikih međunarodnih platformi, svi traže određene logističke pozicije. Nekoliko velikih logističkih centara za taj tip usluga je u južnom dijelu Poljske i u Slovačkoj, oko Bratislave. U Austriji je već sada za velik broj kvadrata teško naći zemljište i dozvola se čeka 5-6 godina, dok Slovenija uz nedostatak slobodnog građevinskog zemljišta ima i velik dio zemlje pod određenim arheološkim zaštitama. Hrvatska ima odlične predispozicije. Odigramo li pametno, možemo postati regionalni lider u logistici i distribuciji.
Koje županije biste imenovali kao najbolje za daljnji logistički razvoj?
Za logistiku u unutrašnjosti, najbolje je pozicionirana Karlovačka županija i okolica Karlovca, jer se tu siječe najveći volumen roba za internacionalnu i domaću distribuciju. Nakon toga, Zagrebačka županija i ‘zagrebački prsten’, a za obalni dio Splitsko-dalmatinska županija. Isto tako, potencijal ima okolica Slavonskog Broda zbog pravca prema Srbiji, Rumunjskoj i Bugarskoj. No, ima i onih županija koje ne mogu iskoristit svoj potencijal, pa su postalo ‘slijepo crijevo’ – primjerice Varaždinska županija ima velike predispozicije za veliku i ozbiljnu logistiku. Nažalost, pruga koja spaja Zagreb i Budimpeštu praktički je zaobišla Varaždin. Osim autocestovne povezanosti s Zagrebom i Mađarskom, Varaždinska županija nema izlaz prema zapadu. Uz to, u zadnjih deset godina propustilo se nažalost bolje povezivanje s Ptujem, gdje bi se dogodio ozbiljniji cestovni transport, ali i revitalizacija željezničkih pravaca koji tamo još postoje.
Što mislite da treba napraviti?
Postoje uz autoceste niz zemljišta koja su u državnom vlasništvu, gdje bi se mogle formirati velike logističke zone, gdje bi onda država mogla praktički pripremiti zonu. Dobar primjer, a koji je pogrešno krenuo, zapravo je Bosiljevo zona. Super pozicionirana, ali kad su je prije oko 15 godina privatni investitori uređivali, oni su zamislili podijeljene na parcele od 10.000 do 15.000 kvadrata, što je zapravo neadekvatno za logistički centar, a preskupo je ‘čupati’ infrastrukturu i graditi nove ceste. Treba strateški promišljati kroz “master plan” na koji način te zone formirati i podići prostorne planove da većina parcela na kojima se gradi logistiku dozvoljava 60 posto izgradivosti. Još je niz parcela gdje je ograničenje na 40 posto izgradivosti. Oni koji su protiv povećanja, brane se borbom protiv betonizacije, no bolje je betonirati jednu parcelu i dozvoliti veći objekt, nego betonirati dvije parcele.
Država bi morala na neki način omogućiti investitorima da dobiju povrat sredstava koji se ulažu u prometna rješenja. Tako da kad investitor da osam ili devet milijuna eura kako bi prometno povezao svoju zona, ali samim tim i šire okruženje s autocestom, da se barem dio tih sredstava vrati, ako već država neće sudjelovati u tome. Uz tom, smatram da logistiku treba intenzivnije ugraditi u planove europskih fondova.
Kako su inflacija i promjene u potrošačkim navikama utjecale na lanac opskrbe kod nas?
Inflacija nije izolirani hrvatski slučaj. Postoji razlog zašto je kod nas viša. Zaboravljamo da smo u Hrvatskoj imali u zadnje dvije godine najveći val podizanja osobnih dohodaka, što je naravno s jedne strane pozitivna mjera, jer ljudima omogućava bolju egzistenciju, ali s druge strane je jedan od goriva za poticanje inflacije. Imali smo ‘idealnu oluju’, Covid pandemiju kojom su tržišta i ljudi postali puno likvidniji nego ranije, ratni sukob u Europi zbog čega su energetski troškovi ‘odletjeli u nebo’ i uvođenje eura. Imamo uz to sezonalni utjecaj, jer je u RH i turizam pogon za inflaciju. Uz sve to, hrvatski potrošači, kao i u drugim mediteranskim zemljama ‘pate’ od potrošnje za zadovoljavanjem vlastitih emocionalnih ciljeva i u takvom okruženju inflatorni šok i pritisak je puno viši. Pored toga smo puno manje tržište od drugih s kojima se često uspoređujemo i volumen roba koji stiže u Hrvatsku ulazi s povećanim troškom. Često se rade usporedbe koliko roba košta na kojem tržištu. Mi imamo stopu PDV-a od 25 posto, koja je osjetno viša nego na drugim tržištima. I naravno da to sve utječe na cijenu te robe.
