Koliko često izgovorimo ili čujemo riječ “može”? Prije desetak godina jedan dragi prijatelj, regionalni menadžer u partnerskoj tvrtki, a po nacionalnosti Britanac, ukazao nam je kako je riječ koju najčešće čuje dok je u Hrvatskoj “može može”. Kaže, to je prva riječ koju je naučio jer je stalno čuje. U taksiju, kafiću, na sastanku. Jesmo li stvarno narod koji je sklon biti na usluzi, učiniti za druge više nego drugi? Prihvaćamo li izazove ili pak samo volimo reći “može”?
Nemam statistiku, ni dokaze ali sa sigurnošću tvrdim da nema napretka, karijere, ni uspjeha bez da smo i više nego bili spremni, izgovorili famozno može. Pa evo i za ovu kolumnu, od prve i bez razmišljanja, dok nisam čula rok, veselo sam viknula “može”. I čim sam poklopila slušalicu, samoj sebi sam rekla “opet ti Vedrana i tvoja obećanja”.
Biti sam u ‘može’
Iznenadila me nedavno statistika kako vrhunski tenisači poput Đokovića, Nadala ili Federera dok je igrao, osvoje u prosjeku samo 54 posto bodova u svakoj partiji. Usporedimo li karijeru s teniskom, poprilično je jasno da je napredak i za nas i za tvrtku moguć samo ako pokušamo napasti većinu loptica koje su prešle na našu stranu. Ni moj put nije bio puno drugačiji.
Jedan od velikih “može” u mom životu bio je zasigurno prelazak iz velikog i sigurnog sustava, u tada (20+ godina) nesiguran privatni sektor. No jedan od meni najdražih, čak i na kamerama zabilježen, danas bi mladi rekli “cringe” trenutak, dogodio se u davnoj, u to vrijeme iznimno popularnoj Latinici, kada sam Denisu Latinu gotovo odbrusila da nema šanse da osnivamo i vodim udrugu jer za to nemam vremena. Kasnije iste večeri, kada me grupa divnih žena suočila sa stavom kako je to ustvari sjajna ideja, izgovorila sam naravno – može, može. I tako je nastala Udruga RODA.
Jedna od poruka mladima, ili onima koji se tako osjećaju, upravo je: Sigurno recite MOŽE češće nego NE MOŽE, ili NEĆE uspjeti. No to nije nimalo dovoljno. Puno ljudi kaže famozno može, i ne bude ništa. Često ga čujem iz ega, iz gladi za uspjehom. No “može!” mora doći iz želje da se zadovolji sadržaj, a ne forma. Da se napravi dobro za koju god stvar ginemo. Da doprinesemo timu, tvrtki, zajednici.
Biti sam u “može” u biznisu, a rekla bih i životu, ne znači ništa. Udrugu RODA nit’ bi sama osnivala, a još manje bi udruga sve ove godine bila tako uspješna da nije bilo drugih koje su je toliko dugo nosile i još nose. Mojih 25 godina karijere u tehnologiji sigurno ne bi bilo, da nije bilo i da nema svih onih koji je svaki dan proučavaju, isprobavaju i onda pomažu da ljudi kao ja dobiju destiliranu informaciju kojoj vjeruju i s njom otvaraju neka nova vrata. Da nema ljudi, da nema prijatelja, ništa ne bi imalo toliko smisla niti bih ikad osobno imala toliko volje i motivacije da se borim sa svim izazovima.
Nekoć nije bilo popularno pričati o prijateljstvu u radnom okruženju. Danas sam pak voljno stara ili iskusna, da mogu reći kako mi je to prijateljstvo možda i najvažniji element.
Prošlog sam tjedna srela jednog kolegu s kojim sam radila u Fini dalekih 2000-tih. I ispituje me za “moje” cure, jednu po jednu, dal’ ih vidim. Za svaku kažem “vidjele smo se prošli tjedan”, ili “ovaj vikend”, ili “na moru”. Sve su one tu, nekoć smo nosile trbuhe zajedno u firmu i programirale, danas polako čekamo unuke ili idemo na vjenčanja. Danas pričamo više o strategiji ili prihodu nego o bazama podataka, ali tu su one za cijeli život u raznim firmama.
Kad sam prešla u CROZ, na prvu mi se činilo da u tehnološkoj tvrtki okružena uglavnom muškom populacijom neće biti toliko mjesta za prijateljstvo, životne teme i razumijevanja za balans koji mi je tada trebao. No pokazalo se da su ljudi kao i uvijek – ljudi. Kojeg god roda ili nacionalnosti bili.
Poslovno pleme
Povjerenje, osjećaj pripadnosti, međusobno pokrivanje u kritičnim životnim fazama, sve je opet bilo kako treba. Danas kad kažem “moji dečki” često me pitaju jesu li to moji doma ili moji u CROZ-u. I treći sastojak kojeg bi da krećem ponovno u karijeru još ozbiljnije shvatila je međugeneracijska sinergija. Kao jučer se sjećam kolegica, klijenata, dobavljača…, ljudi koje sam upoznavala kroz posao, a koji su me se iznimno dojmili svojim bogatim iskustvima koje ja u tom trenutku nisam vidjela ni na filmovima.
Predivnih žena koje bi upoznala u Americi na konferenciji i koje bi trenutačno pomagale i otvarale nove kanale komunikacije. Mudrih riječi koje sam čula i prije 10, 20 godina a još se živom sjećam. Na primjer: “Još ste mladi, još vas strah može blokirati, s vremenom ćete se na njega naučiti”. Posljednjih sam godina, naravno, češće u situaciji kada i ja imam priliku izbaciti neku mudru, ili onu za koju se nadam da je mudra, a zauzvrat dobiti injekciju energije mladosti i tog nestrpljenja, ili što bi isti rekli “najhaypanosti”.
Iznimno cijenim svaku priliku za rad sa studentima, ili mladim kolegicama i kolegama u firmi, primarno naravno onima koji zaista žele čuti i vidjeti druge perspektive, pa makar ih nikad ne iskoristili. Znam to nazvati poslovno pleme – što je raznovrsnije to je jače. A opet, da se sve te puzzle dobro poslože, potrebno je i neko lijepilo. Meni je to ljepilo kroz karijeru uvijek bio zajednički drive za uspjeh, prije svega tvrtke. Gotovo na sportskoj razini, da uspijemo u ovom ili onom cilju. Jedan takav sigurno je internacionalizacija kojom se fokusirano bavimo dobar niz godina.
U zadnje tri godine, fokusirana na izvoz kroz naš njemački ured, redovito kroz razvoj specifičnih AI baziranih rješenja. I tu se onda sve ove teme divno zbroje.
Da, rekli smo “može” izazovu da polomimo zube ako treba na DACH tržištu koje nije trivijalno. Da, udružili smo snage, plemenski i s mladima koji nose AI business i s Nijemcima koji su donijeli svoju kulturu i snagu. I ne, sigurno nije lako, kao ni Novaku na Wimbeldonu, ali svi znamo što nam je zajednički cilj. Znamo da se trebamo zajedno fokusirati na loptice, i prebaciti ih preko mreže dovoljno puta za pobjedu. Kroz mjesece, a evo i godinu, tih loptica je sve više, rezultati su sve jači, a, što mene osobno veseli, i broj zagrljaja kad uđem u naš münchenski ured sve više raste.
