Svjetski je poredak nakon 1945. godine zasnovan na simboličkom paktu u koji je upisan antifašizam: bez obzira na hladni rat, antifašizam je ujedinjavao i suprotstavljene blokove, kao i nesvrstane. Nakon pada Berlinskoga zida, to se jedinstvo utemeljuje na postkomunističkoj, odnosno posttotalitarnoj paradigmi.
Tuđman versus Fukuyama
Franjo Tuđman taj je pomak pred stranom publikom tematizirao više puta. Još početkom 1991. godine u Beču kao uzrok pada komunističkog socijalističkog projekta navodi demokratski nacionalizam, a ne liberalnu demokraciju. Godinu dana poslije, u govoru pred UN-om, Tuđman kaže: “Treba podsjetiti da je za urušavanje komunističkog sustava bio najzaslužniji pozitivan nacionalizam, odnosno nacionalno-demokratski pokret porobljenih naroda u istočnoj Europi, a i potlačenih naroda bez države u drugim dijelovima svijeta.”
Tri godine kasnije, ponovno na istome mjestu, Tuđman izjavljuje kako su dvije velike totalitarne ideologije – fašizam i komunizam – doživjele poraz. Iz rasula kolonijalnih i ideoloških carstava izrastaju nove suverene države. No, svijet je sporo i nevoljko prepoznavao epohalni značaj državne emancipacije malih naroda; imao je preča posla, zaokupljen pričom o “kraju povijesti” i euforijom rušenja Berlinskoga zida.
Usred takve analize, Tuđman u svojoj izravnoj polemici s Fukuyamom kaže: “Povijesni proces opće demokracije nije se mogao zaustaviti na reformi političkih sustava, već izaziva dublje preobražaje. Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću.” Retorika “kraja hladnog rata”, naracija o Europi istog poretka i liberalnoj demokraciji, prema Tuđmanu, previđa središnju historijsku istinu: bez “pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije” ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, do kraha bipolarnosti. To je jednostavno nevjerojatno: Tuđman je imao pred očima sasvim drukčiju sliku Hrvatske od one bipolarne Hrvatske današnjice, usput rečeno.
Dakle, Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji i Fukuyaminoj univerzalnoj liberalnoj državi, čijim bi procesima trebali upravljati tržišni regulativni principi. Za njega je izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma. Fundamentalna promjena o kojoj govori jest pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija: nacionalna revolucija. Izvan je svake sumnje da Tuđman ne samo da polemizira s pozicijom liberalne demokracije, već se uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu. Tranzicija s realsocijalizma na novi poredak za Tuđmana je konzumirana samim osamostaljenjem i odcjepljenjem: imamo tržišnu ekonomiju, obavili smo pretvorbu i privatizaciju, napisali demokratski ustav – ergo, demokratizirani smo.
Taj je stav postao dijelom opće svijesti: kao da imamo liberalnu demokraciju jer imamo tržište i višepartijski sustav. Jasno, predstavnička demokracija nije istovjetna liberalnoj – u Hrvatskoj manifestno nedostaje politička kultura liberalne demokracije: primjerice, nema javne sfere koja omogućuje javnu diskusiju. Taj stav, vrijedi ponoviti, od tada djeluje kao dio opće svijesti: tek formalno ustanovivši liberalnu demokraciju, Hrvatska u različitim formama i etapama svoje recentne povijesti očituje nacionalizam kao ideologiju svojstvenu svim njezinim nomenklaturama – sjetimo se Račana koji ne izručuje generale; sjetimo se Mesića koji prijeti slanjem vojske na Republiku Srpsku. Ti primjeri mogu djelovati banalno, ali se suštinski ne razlikuju od Tuđmanove osviještene pozicije nacionalizma koji jasno ističe da nije dovoljna puka reforma političkoga sustava – nego je nužan pozitivan nacionalizam.
Marxovo bratstvo
Tuđman tih godina postulira i drugu veliku temu koja će odrediti budućnost Hrvatske: u istom govoru u Beču kaže da su komunistički pokreti samostalno uspjeli samo ondje gdje su se povezali s nacionalnim pokretima. Tuđman političar taj je moment preuzeo od Tuđmana povjesničara, pripremajući svoj nacional-revolucionarni operativni sustav. Miroslav Tuđman govorio je o mjestu iz Ranih radova koje je, navodno, inspiriralo njegova oca u pogledu ideološkog utemeljenja HDZ-a, kao i njegova političko-organizacijskog oblika – zajednice. Dakle, nije riječ o partiji, koja izražava interes samo jednog dijela društva, već o programu okupljanja svih oko jednog – zajedništva.
To mjesto u Marxu razotkriva pobratimstvo totalitarističkih lica u svemiru: neku vrstu bratstva nacionalista i komunista: “Za Njemačku nije utopijski san radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija, nego naprotiv, djelomična, samo politička revolucija, revolucija koja ostavlja stupove kuće. Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, […] Kad su njezini zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva. […] Da bi jedan stalež bio par excellence stalež oslobođenja, zato mora, obrnuto, jedan drugi stalež očigledno biti stalež podjarmljivanja.”
Zamijenimo li klasno nacionalnim, proletersko i samoupravno hrvatskim – postaje jasno što je to Tuđmana inspiriralo na osnutak HDZ-a. “Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti…” Temeljni je to ideološki potez, uzdizanje partikularnog na razinu univerzalnog.
Taj trenutak općeg bratimljenja poznat je bio i Staljinu: revolucionarne mase obavit će prevrat jedino gonjene energijom oslobođenog nacionalizma. “Cum grano salis”, može se kazati da je za Tuđmana HDZ = “narodna fronta”, odnosno trenutak nacionalromantičnog entuzijazma u kojem se cijelo društvo stapa s avangardom nacionalnog pokreta. Tuđman nacionalizam polaže u srce samog komunističkog projekta: njegovo pogonsko gorivo ono je što on naziva pozitivnim nacionalizmom. Tu mu motiv služi da opravda vlastitu konverziju, čak da je zaniječe: postulira vlastitu dosljednost, ističući kontinuitet misli i djelovanja – bio sam komunistički general, ali oduvijek nacionalist. Samo ako je pokretačka snaga komunističke revolucije bila nacionalna energija, moguće je komunističku doktrinu i socijalistički pokret opravdati kao prefiguraciju nacionalnog oslobođenja. Demokracija tu nije dovoljna: nužan je pozitivni nacionalizam. Demokratska reforma samo je formalna – potrebna je nacionalna revolucija.
S komunističkim totalitarizmom time ne nastaje pravi diskontinuitet, nego se uspostavlja kontinuitet s njegovom biti: s nacionalističkim pokretom kao njegovom srži. Zato Tuđman u UN-u kaže:
“Danas više ne može biti nikakve dvojbe o tome da je upravo to što se svijet funkcionalno sve više integrirao bilo preduvjetom nacionalnog osamostaljivanja i unutarnje društveno-političke, ali i međunarodne demokratizacije. To je bio samo prividno proturječan proces. Mali narodi i njihove države, baš zbog svoga ugroženog položaja, napregnuto teže očuvanju vlastitog državnog, kulturnog i gospodarskog identiteta, što je u interesu očuvanja ne samo raznolikosti nego i samog razvitka svijeta.”
Zapad čekao, Istok oslobađao
Berlinski zid nije srušio Zapad. Nije ga srušio kapitalizam ni liberalna demokracija. “Mauerfall” je plod djelovanja pozitivnog nacionalizma, odnosno nacionalno-demokratskog pokreta porobljenih naroda u Istočnoj Europi. Taj je trenutak izgledao kao pobjeda liberalne demokracije – no, u Hrvatskoj je ta pobjeda delegitimirana: oslobađanje Berlina i opet je izveo Istok, dok je Zapad – opet – čekao.
Ono što se događalo u istočnom bloku doista su poticali i disidenti, i nevladine udruge, i zapadne radiopostaje, i diplomatski pritisci. No, kako je govorio Ljubomir Antić: “Sve je to pridonosilo slabljenju i postupnom urušavanju komunizma, odnosno zgušnjavanju vremena koje mu je ostalo na raspolaganju. Međutim, po svemu tome on bi, eventualno reformiran, još dugo ostao na sceni bez završnog udarca koji mu je zadao narod konstituiran u naciju koja po unutrašnjoj logici teži vlastitoj nacionalnoj državi.” Opet isti motiv: politički sustav bio bi samo reformiran, bez nacionalne revolucije – završnog udarca koji zadaje nacija u svojoj entelehijskoj tendenciji prema nacionalnoj državi.
Ponovimo: fundamentalna promjena o kojoj Tuđman govori je pozitivni nacionalizam i kreativna nacionalna individuacija – nacionalna revolucija. Zanimljivo, Tuđman svoju viziju zaokružuje prosvjetiteljski: jačanje svjetskog mira postaje osnovna ideologija čovječanstva. No i ta ideja mira ima svoju genezu: propadanje komunističkih i totalitarnih sustava u sovjetskom bloku pojačalo je nadu i stvorilo pretpostavke za svestranu demokratizaciju svijeta.
Od tada do danas, ova ideologija u Hrvatskoj nije prestala biti državnom. Pad Zida kao metafora konačnog oslobođenja od obaju totalitarizama 20. stoljeća – fašističkog i komunističkog – kod nas je posve korumpirana. Liberalna demokracija, za koju bismo očekivali da će uslijediti nakon sloma tih ideoloških projekata, omalovažena je u ime demokratskog nacionalizma kao nacionalne revolucije. Svaki razvoj demokracije podređen je primatu nacionalnog interesa.
Tko misli da je riječ samo o desnici – grdno se vara. Ovaj temeljni ideološki potez, kojim se nacionalno premješta u srce komunističkog projekta, jednom zauvijek postulira bliskost dvaju prividnih konkurenata u hrvatskom političkom blokovskom ratu. Ljevica i desnica, arhaični zastupnici rada i kapitala, oni osjetljivi na socijalno i oni senzibilizirani za nacionalno – u nas su odavno ideološki posredovali kako svoj program, tako i svoj operativni format.
