Koliko ste puta u posljednjih bar godinu dana, a vjerojatno i više, čuli ili pročitali nešto tipa “Europa je nebitna”, “Europa je zaostala”, “U pregovorima o Ukrajini, Europu se ništa neće pitati”, “Europa je već propala”. Nije da nema utemeljenja u pričama o europskoj krizi, pa i jučerašnji tekst u Poslovnom dnevniku o sunovratu viškova govori da su zvona za alarm već odavno trebala biti upaljena. Samo, da li je sve to baš tako i jesu li priču o slomu Starog kontinenta, sve sa problemima radne snage koja je već početkom prošlog stoljeća krpala rupe po ulicama europskih metropola, baš tako originalne?
Krajem dvadesetih, godinu prije nego što će slom američke burze navijestiti Veliku depresiju, u pariškom L’Hummaniteu, krenuo je izlaziti roman poljskog disidenta “Palim Moskvu” koji se zatim pretvara u “Palim Pariz”, s pričom jednog tvorničkog radnika koji se nađe na ulici i u očaju dođe u priliku smrtonosnim virusom zatrovati pariški vodovod. Kroz mračni prikaz velegrada provlače se obespravljeni azijski radnici, izigrani znanstvenici, američki milijunaši, a sljedeći reci kao da nisu pisani 1928. već upravo ove godine: “Uostalom, danas su se uloge izmijenile.
Vaša proždrljiva Europa crkava poput konja koji je slomio nogu pred posljednjom preponom. Crkava, ne dospjevši sve proždrijeti, daveći se od silne lakomosti. Nije slučajnost da je zaraza koja je nagriza, kuga, naša stara azijska poznanica. Azija se pokazala neprobavljivom za želudac europskog kapitalizma”, govori jedan od likova, pa kaže dalje: “Stara lihvarka nije čak dospjela sastaviti svoju oporuku; ali taj testament, premda nije napisan, postoji. Njezini nasljednici smo mi…”.
Deset godina poslije Krleža objavljuje “Na rubu pameti”, u kojem doktor prava uzaludno vodi bitku s pokvarenim industrijalcem Domaćinskim, neosuđenim ubojicom, pa u jednom od dijaloga vapi: “I sad mi vi, gospodine prijatelju… samozvani i visokoparno deklamirate o Europi! Kakva Europa? Htio bih ipak, oprostite, jednom da čujem: što je zapravo za Europa? Što bi imala da bude toliko razvikana Europa? I u kakvoj naročitoj relaciji stojite vi, molim vas, spram te Europe, da ste stekli naročit privilegij, te se vi lično, u svoje ime, možete pozivati na Europu kao da ste isključivo vi lično njen moralni i pravni zastupnik, a ja nisam?”.
Dakle, legitimno je i danas pitati se “što je zapravo Europa”, samo te rasprave kao i one o njenoj dekadenciji nisu originalne, već su stare kao što vidimo više od stotinu godina. No, zašto je onda radni sat, s izuzetkom Australije i Novog Zelanda, i danas najbolji uglavnom u europskim zemljama, baš kao što su i vrhovi drugih ekonomskih statistika uglavnom načičkani europskim zastavicama?
Zašto je taj, granicama najrascjepkaniji prostor na Zemlji, i dalje najdemokratičniji, čak i pored erozije demokratskih standarda u dijelovima Europe – znakovito, u onima koji već imaju itekakvog iskustva s totalitarnim režimima? Uostalom, možete li na prste jedne ruke (i staviti tu istu ruku u vatru da nas nećete prevariti) nabrojati bolja mjesta za život od te “nesposobne, jadne i raspale EU”?
O tehnološkom zaostatku puno se priča, ali ni to nije novost, jer MIT je već dvadesetih bio superioran, a puno manje od eroziji obrazovnog sustava, naročito padu razine pismenosti kod mlađih generacija, pa će biti možda teži šok ako se jednog dana probudimo da smo dobar dio njih naučili samo kreveljiti se pred ekranom. I to treba brinuti jer su s takve polazne točke mogući samo front i, u boljem slučaju, traka – ali tamo je već robot.
Iste rečenice o Europi mogle bi se danas napisati i o Americi čiji je predsjednik u jednom trenutku krenuo smjerom da smo sve čekali kad ćemo u Bijeloj kući ugledati i afričkog poglavicu ljudoždera kojem bi Trump rekao: “Pa ti odlično izgledaš!”. U susretu oči u oči s europskim liderima bio je puno pomirljiviji nego na društvenim mrežama, pa možda još i za tu nesretnu Europu ima neke nade…
