Fotografija predstavnika Europe koji čekaju Donalda Trumpa kao u zubarskoj ambulanti, ruku prekriženih u krilu, podjednako pognutih glava, poniklnog pogleda, ili kao djeca u školi što moraju kod direktora na ribanje, ili kao kandidati koji će sada ući na snimanje u Apprentice, i boje se da im Trump ne kaže – You are fired! – ta fotografija je AI generirana. Ako je to više važno.
Nije autentična, ali je pogođena ilustracija, jer pokazuje nove odnose odnosa moći na Zapadu. I oko Ukrajine i Rusije i pozicije blokova i zemalja još se sve kuha i još je sve predstava i cirkus, ali svjesni smo da se nazire nova podjela, a možda i nova definicija onog što je Zapad.
Kao ovi neki dan u Washingtonu, tako su u starom Rimu guverneri provincija čekali da ih primi nepredvidivi i hiroviti imperator, nekad je to bio potpuni luđak Elagabal, ili Kaligula, pa čak je znao biti i strašni Komod koji je iz hira otpustio iskusne vojskovođe, jer je kao znao bolje od njih. I tako je svojim kadrovskim rješenjima razorio rimsku administraciju usred krize. Ili pak samozaljubljeni Neron. I najfiniji među carevima bili su dovoljno beskrupulozni.
Kao danas Macron, Merz, Von der Leyen u Washingtonu, tako su, kasnije u Europi, grofovi i baroni antišambrirali kod Luja XIV. i Luja XVI., pa čak, kao znak posebnog povjerenja, bili s kraljem u njegovoj spavaćoj sobi ujutro dok je kakao u svoju tutu. Ili su pak čekali kod španjolskog kralja Filipa II. koji je, inače odgovorno i uspješno, vladao prostorima od Južne Amerike do Nizozemske u 16. stoljeću. Svakako, prije ulaska kod apsolutnog vladara, vazali bi sklapali koalicije i dijelili uloge, u namjeri da usmjere vladarevo raspoloženje prema svojim ciljevima.
Predsjednica Europske komisije zauzela je tronut, ženski pristup i čitala pismo u kojoj, kao majka koja je rodila i odgojila sedmoro svojih, moli domaćina da se pobrine da se spase oteta ukrajinska djeca. Ursula von der Leyen inače jako nervira Trumpa jer je Njemica, jer je na čelu Europske komisije za koju mu nije jasno što je i nema živaca da se koncentrira da sazna. Pa je politički ignorira. Ali, von der Leyen, i sama visokog porijekla, rođena u Bruxellesu gdje joj je otac bio jedan od prvih dužnosnika u europskoj zajednici, osmozom je valjda upila multilateral odnose, a udala se u familiju koja je, otkad se obogatila trgovinom svilom, stoljeće za stoljećem postajala sve bogatija i utjecajnija.
Prvi radnički ustanak u Europi, zabilježio je Karl Marx, dignut je upravo u jednoj tvornici Von der Leyenovih i krvavo ugušen od husara. Dobro, nije ona takva, niti je Trump rimski car, ali činjenica je da je Von der Leyen pristala na igru koja se u Europi igra stoljećima, i da zna kako treba s takvima kao što je Trump.
Nimalo skromna i podložna
Oni koji s njom inače komuniciraju u Bruxellesu, prenose da se nije nimalo skromna i mila i podložna, obratno, i često je kritiziraju zbog samovolje. Nebitno, ponavljamo, Von der Leyen zna kako treba plivati u uzburkanim vodama, i kako na kojem parketu plesati. Vjerojatno je u dijeljenju uloga i savjetima ponašanja pred Trumpom imala veliku ulogu.
Ako pogledamo, pak, autentične fotografije kako je Trumpov protokol rasporedio europske lidere i ukrajinskog predsjednika Zelenskog za stolom za vrijeme pregovora i na takozvanoj “obiteljskoj” fotografiji nakon sastanka, vidimo koliko je daleko odgurnuo njemačkog kancelara. U sredini je fotografije domaćin Donald Trump. Njemu zdesna je Volodimir Zelenski, zatim predsjednik Finske Alexander Stubb, kao važniji nego Britanac Kier Starmer. Trump Britance malo pomazi, pa malo lupi. Na kraju je reda stajala Ursula von der Leyen.
Trumpu na lijevo bio je postavljen Emmanuel Macron, što znači da ga smatra najvažnijim europskim liderom, potom Girogia Meloni. Talijansku premijerku cijeni zato što je tradicionalno konzervativna, društveno konzervativna, njen je slogan “Bog, obitelj, domovina”, jer se pokazala oprezna prema nekim EU politikama, i zato što se za talijanske prilike dugo i vješto održava na vlasti. Meloni je iznimno spretna i na sceni europske politike i uspijeva tamo gdje njene krajnje desne kolegice iz Njemačke i Francuske ne prolaze, jer uz nju izgledaju zastrašujuće, opasno, ekstremno.
Sa svoje strane, Meloni se uspješno penje sve do toga da misle da ona i Von der Leyen čine dobar politički par. Nema ulizivački način, nego se to dijete iz radničkog okruženja ponaša, i izgleda, kao prava rafinirana “signora borghese”. I pogodila je ton i način u komunikaciji s Trumpom.
Tek iza nje stavili su da stoji njemački kancelar, vođa najjače europske ekonomije, jedne od najvećih svjetskih ekonomija, zemlje koja je djelom, a ne riječima, dakle oružjem, pomagala Ukrajini. Friederich Merz je, dakle, prema poziciji gdje ga je Trumpov protokol smjestio, bio sprašen kao najmanje važan državni lider na sastanku.
Iza njega bio je samo glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. Dakle, predsjednica Komisije i glavni tajnik NATO-a, kao neizabrani šefovi međunarodnih organizacija bili su na krajevima, to i nije sporno. Ali opet, sve skupa signalizira i realne odnose kako ih vidi američka strana. A ona je ta koja ima karte. I još, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, nakon summita u Haagu prije mjesec dana nazvao je Trumpa “daddy”. “Tatice, nekad treba na njih viknuti!”, umiljavao se Rutte, kad je Trump upozoravao Izraelce i Irance oko primirja.
Što vidimo – da barem neki od njih biraju infantilizam i signaliziranje podređene pozicije američkom predsjedniku. Makar sigurno ne svi. Evo, Macron, ipak ne. Francuski predsjednik je sav fin, poskače da bi se približio Trumpu koji je višeg rasta, ali onda ga ubode dok ovaj ne gleda. On to može, jer je Francuska nuklearna sila.
Najednom, sad kad je i NATO u opasnosti, ono zbog čega je Francuska povijesno bila kritizirana, a to je da stalno želi imati svoje, partikularne aranžmane po strani, to postaje prednost. De Gaulleova Francuska se, mimo savjeta drugih, odlučila, primjerice na vlastiti nuklearni program.
Friedrich Merz također ne, iako je oduvijek bio veliki transatlanticist, pobornik što bližih odnosa Amerike i Europe te Amerike i Njemačke. Bio je predsjednik udruge Atlantik-Brücke, koja je upravo to i promovorila. I on je, kao i Ursula von der Leyen iz bogate patricijske obitelji, ali je bio i, slikovito kazavši, kao predsjednik RockWell Europa, bio jedan od globalnih financijskih barona. Dakle, odlično on razumije ne samo financije, nego i to što je moć. Sam je vrlo bogat, multimilijuner, i nema veze je li bogatiji on ili Trump, jer je Merz, kao da je Amerikanac, sve sam sebi stvorio. Takav, on naprosto ne može niti glumiti ulizicu.
A gdje je Poljska?
Svi su se zapitali, kako da na sastanak nije pozvana Poljska, ta izrazito antlanticistička članica, velika zagovornica Ukrajine, a koja izdvaja oko 4,5 posto svog BDP-a na obranu, država koja se probila u prvi red europskih zemalja?
Poljaci su sudjelovali u online sastancima prije svih sastanaka povezanih s ukrajinskim pregovorima, ali poljski predsjednik Nawrocki, za kojeg su se u izbornoj kampanji pokrenuli najviši američki dužnosnici i prvaci MAGA, na kraju nijje bio pozvan. Kako to? Tko zna… Nitko, baš nitko iz istočne i srednje Europe nije bio pozvan, kao da se to ne tiče ni Poljske, ni Češke, niti Rumunjske, niti entuzijastičnih trumpovaca, lidera Mađarske i Slovačke. Dakako, niti Hrvatske.
Poljski predsjednik rekao je da je Zelenski birao tko će biti pozvan, ali to je demantirano. Možda je razlog da Poljaci nisu pozvani zato što su dali na znanje da, iako će na svaki način podržavati Ukrajinu, tamo ne misle slati svoje vojnike.
No, ovaj stav prema istočnoj i srednjoj Europi ipak nije razjašnjen. Jedina granična članica pozvana na sastanak bila je Finska, nedavno primljena u NATO. Niti Alexander Stubb, predsjednik i bivši premijer nije razredni štreber i ulizica, naprotiv, vrlo je jasan u stavovima, pa i kritikama Amerike. Ima u njemu nešto vrlo ozbiljno, izravno, jednostavno i tko zna zašto, Trump ima u njega povjerenja. Iako nije njegova pudlica. Odličan je i zanimljiv na twitteru (dobro, X-u).
Koga nazvati?
Dalje, kad se sjetimo europske povijesti, na pamet padaju primjeri vladavine Henrika VIII. i Elizabete Prve u Engleskoj. Tamo su glave letjele kako je vladarima puhnulo ili kako su hladno procijenili da treba. Onda, Napoleon, kad je već bio u silaznoj putanji, nije više uvažavao svoje generale, ali još je imao moć u rukama da im naškodi, pa su ga se bojali, sve dok ga nisu otprašili na Svetu Helenu gdje je skončao.
Uglavnom, zapadni svijet prepun je primjera da mnogi, koliko god važni u svom okruženju, ovise o odlukama jednog čovjeka. Tako da ovo nije neka specijalna novost za Europu. Očigledno, nitko se od njih nije nametnuo kao lider drugima, nitko tu ne lupa šakom u stol, kao što u Rusiji lupa Putin, u Americi Trump.
Siroti Amerikanci još ne znaju, kad bi željeli telefonirati “u Europu”, koga bi nazvali. Ako nazovu Von der Leyen, daju joj na važnosti, a to ne žele, ako Trump nazove Merza, nazvat će omrznute Nijemce, i dati im na važnosti. Na žalost, nema više Britanaca, njih bi nazvali, ali kad ih nema. Ako pak Macrona, ajde, njega može, jer opet nije baš toliko bitan. Eto, nema lidera, i EU jest “slaba”, logično da jest, kad je osmišljena kao projekt prosperiteta i mira, a ne ovakvih turbulencija.
Dobra strana jest da su se Europljani dogovorili, kao skupina zemalja, oko taktike i da nastupaju zajednički. To je, za buduće odnose u Europi, za neku buduću mapu, buduće modele, kad će se pitati gdje si bio 2025., neizrecivo važno.
