Sam pogled na rezultate internacionalizacije domaćega visokog obrazovanja daje vrlo jasan odgovor na ovo pitanje, a on, nažalost, nikome nije dovoljno značajan. Da je odgovor drukčiji, Hrvatska danas ne bi bila na samom začelju EU-a po privlačenju stranih studenata koji dolaze s ciljem stjecanja diplome.
Koliko je takav odgovor dugoročno neodrživ, potpuno je jasno svima nama koji smo uključeni u realni sektor gospodarstava. Je li, s druge strane, gospodarstvo u ovoj zemlji dovoljno značajan dionik koji može pridonijeti promjeni poražavajućih rezultata, drugo je pitanje. Pođimo redom…
Neslavna pozicija
Hrvatska je u posljednjih samo deset godina izgubila 17,13 posto svoje srednjoškolske populacije. Taj je pad u istom periodu uzrokovao i pad broja upisanih studenata na hrvatska visoka učilišta od ukupno 13.528 studenata (s 161.911 na 148.383), odnosno za 8,35 posto. Upravo zato Hrvatskoj u posljednjim godinama ostaje po deset ili 12 tisuća nepopunjenih mjesta na visokoškolskim ustanovama.
Taj se pad broja studenata snažno odražava na gospodarstvo koje vatrogasno poseže za značajnim uvozom radne snage (oko 7% radnika u našem gospodarstvu su strani radnici), pri čemu ih je samo jedan posto s visokim obrazovanjem. Taj podatak jasno pokazuje da u odnosu na europske konkurente Hrvatska trenutačno nije dovoljno konkurentna uvoziti visokoobrazovanu radnu snagu koja joj je potrebna za nastavak rasta i razvoja gospodarstva.
Naime, naše je gospodarstvo velikim dijelom temeljeno na znanju, ili bi to barem trebalo biti, sve kako bi stvaralo proizvode i usluge više dodane vrijednosti kakvi nam trebaju da bismo zadržali kvalitetu života koju smo dosegnuli. Dodatni je problem što je u akademskoj godini 2024./2025. oko pet posto naših maturanata izabralo studirati u inozemstvu, što znatno pogoršava i onako loše stanje. Ti se studenti, naime, u velikoj mjeri nakon studija neće vratiti u Hrvatsku, već će izgrađivati neka druga društva i njihova gospodarstva, baš kao što bi strani studenti nakon diplomiranja izgrađivali naše.
Trenutačni odnos prema stranim studentima iz trećih zemalja, koji osjećaju u velikoj mjeri sve visokoškolske ustanove iz državnog i privatnog sektora visokog obrazovanja, Hrvatsku svrstavaju na začelje EU-a s mizernih 1,2 posto stranih studenata u studentskoj populaciji. To je više nego dvostruko lošije od u Europi predzadnje Grčke, u kojoj studira ipak 2,8 posto stranaca. Tu statistiku objavila je prošle godine Agencija za mobilnost i programe EU-a u sklopu većeg istraživanja pa smo tada prvi put osvijestili svoju neslavnu poziciju.
Kako bi izgledao pozitivan scenarij? U takvom scenariju Hrvatska bi trebala, kao i druge države EU-a, osigurati značajnije otvaranje prema stranim studentima koji dolaze u Hrvatsku na cjeloviti studij radi stjecanja diplome, posebno onima iz trećih zemalja. Naime, Erasmus i druge kratkotrajne razmjene i mobilnosti strateški nam ne pomažu u rješavanju temeljnog problema. Strani se studenti nakon diplomiranja, prema iskustvima visokoškolskih ustanova, zapošljavaju u našem gospodarstvu i ne vraćaju se u svoje matične države te time pridonose potencijalu našega gospodarstva i društva. Kroz studij oni obično nauče hrvatski (iako studiraju na engleskom) i prilično se dobro integriraju u društvo jer dolaze u ranoj, formativnoj fazi života. Upravo u tom smjeru ide i novi strateški okvir u obrazovanju Union of Skills EU-a, objavljen u ožujku ove godine.
Jedno od četiri ključna područja te strateške komunikacije Europske komisije upravo je privlačenje talenata u Europsku uniju, među ostalim, i uvođenjem novog pristupa izdavanju studentskih viza na razini EU-a Zbog čega smo tu gdje jesmo? Hrvatska trenutačno ima oko 150 studijskih programa koji se odvijaju na stranim jezicima (dominantno engleskom) te gotovo nema visokoškolske ustanove koja ne provodi neki takav studij pa tu nisu potrebna nikakva dodatna ulaganja niti su visoka učilišta u značajnoj mjeri odgovorna za trenutačne slabe nacionalne rezultate u internacionalizaciji.
Struktura upisanih stranih studenata na cjelovitom studiju pokazuje da Hrvatska dominantno privlači europske studente (njih je 90%), dok je taj postotak u prosječnoj državi članici EU samo 43 posto. Nadalje, Hrvatska gotovo da i nema studenata iz dijelova svijeta koji tradicionalno šalju na studij najveći broj studenata (jugoistočna Azija), dok je u prosječnoj članici EU-a 25 posto azijskih studenata. Uzrok tako niskom udjelu stranih studenata iz trećih zemalja je prije svega vrlo sporo izdavanje viza i odbijanje velikog postotka viza, posebno za muške studente iz trećih zemalja.
Deset puta skuplji
Osim toga, Hrvatska je Zakonom o obavljanju studentskih poslova propisala da je za obavljanje takvih poslova studentima nužna baš polica zdravstvenog osiguranja koju izdaje HZZO, iako temeljni Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca to ne traži nego dozvoljava bilo koju policu obveznog zdravstvenog osiguranja odgovarajućeg pokrića. Priče u ovom članku o polici zdravstvenog osiguranja ne bi bilo da strani studenti ne očekuju da će uz studij moći raditi studentske poslove da bi im studiranje bilo financijski održivo pa im je to jedan od izrazito važnih elemenata u izboru destinacije za studiranje…
I sada dolazimo do apsurda. Naime, polica obveznog zdravstvenog osiguranja koju bi studenti mogli ugovoriti po temeljnom Zakonu kod privatnih osiguravatelja koštala bi ih oko 250 eura, što je i prosjek u svim državama EU-a i po tome Hrvatska ne bi bila drukčija. Mi smo se pobrinuli da ipak budemo posebni pa smo propisali obvezu baš HZZO-ove police samo za rad studenata, ne i za strane radnike, primjerice, koja valjda jedina u svijetu ima jednokatnu retroaktivnu “upisninu” koja danas iznosi 1352,76 eura.
Ali, to nije sve, treba još toliko platiti i svake godine pa za prvu godinu studiranja to košta nevjerojatnih 2705,52 eura, deset puta skuplje od prosječne države u EU-u. Možda naš sustav zdravstvene zaštite jest bolji od onih u zemljama EU-a, ali strani studenti teško prihvaćaju da je baš deset puta skuplji u trenutku dolaska i izbora destinacije studiranja.
Prema svemu što je trenutačno moguće zaključiti, problem je što dovođenje stranih studenata Hrvatskoj trenutačno, čini se, nije strateški prioritet pa nastojanja visokih učilišta često ne padaju na plodno tlo. Najveći broj studenata u svijetu dolazi iz jugoistočne Azije (Indija, Nepal, Vijetnam, Bangladeš, Kina), odakle su k nama dobrodošli nekvalificirani radnici, ali studenti koji dolaze od tamo vrlo teško dobivaju vize.
Posljednji trenutak
Već dvije godine na osvještavanju tog problema radi Hrvatska udruga poslodavaca koja uviđa da zbog demografije i iseljavanja koje smo imali nakon pristupanja EU-u naše gospodarstvo uskoro neće moći naprijed bez dovoljnog broja visokoobrazovanih. Njih je pak iz inozemstva moguće dovesti gotovo isključivo dok su još studenti. Stratešku promjenu na tom polju i podršku uvođenju studentskih viza dali su nedavno i Rektorski zbor i Zbor Veleučilišta.
Možda to potakne neke pomake. Iako to nije posebno popularno ni pohvalno, mogu dati primjer našega Sveučilišta Algebra Bernays iz ove akademske godine. Nakon osam godina ozbiljnoga rada na privlačenju stranih studenata u Hrvatsku, na testiranju i selekciji svih prijavljenih kandidata, nostrificiranju srednjoškolskih diploma i drugih procedura, ove su nam godine odbijene doslovno sve vize za muške studente iz zemalja za koje je viza potrebna. Upisali smo, naravno, strane studente iz zemalja za koje viza ne treba. Vrlo slična iskustva imala su i druga visoka učilišta u Hrvatskoj.
Postoji li rješenje? Kako bismo dali priliku našemu gospodarstvu i društvu da se nastavi razvijati trebalo bi u prvome redu na odgovarajućim mjestima osvijestiti kako su strani studenti strateški interes Hrvatske, barem u jednakoj mjeri kao i strani nekvalificirani radnici koji s izdanim vizama dolaze u Hrvatsku iz istih zemalja iz kojih studenti gotovo da i ne mogu dobiti vize (npr. Nepal). Nakon toga bi, vjerujem, mnogo toga bilo puno jednostavnije.
Uvođenje studentskih viza koje predlažu ne samo Rektorski zbor i Zbor veleučilišta RH, nego i nova EU strategija obrazovanja Union of Skills, bilo bi implementirano već ove godine, kada će se ponovno mijenjati Zakon o strancima. Na boravak i rad studenata počeli bi se primjenjivati isti zahtjevi za zdravstveno osiguranje kakvi se primjenjuju i na strane radnike tako što bi i kod studenata implementirali Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju stranaca. Poticanje promocije Hrvatske kao, primjerice, “live and learn” destinacije, bilo bi također korisno, kao i značajno ubrzanje postupaka izdavanja viza studentima.
Bojim se da je sada posljednji trenutak da Hrvatska ozbiljno shvati priliku privlačenja stranih studenata. Nastavimo li i dalje na postojeći način rješavati svoje demografske izazove, druge će članice EU-a, koje već danas pred strane studente ne postavljaju takve prepreke kakve mi postavljamo, u sklopu nove EU strategije napraviti dodatne iskorake koje više nećemo moći dosegnuti. Manjak visokoobrazovanih najprije će urušiti konkurentnost gospodarstva, a vrlo brzo i ozbiljno narušiti funkcioniranje mnogih društvenih servisa – primjerice, zdravstva…
