Ovako razumijem fenomen ponovljene pobjede Možemo u Zagrebu: sporedno im je ima li konkretnih rezultata u komunalnoj politici u prvom mandatu. Glasačima Možemo takvi rezultati nisu u prvom planu, a čak ih iritira ih kad se priziva taj argument jer nije u tome bit.
Nebitno je također je li je njihova PR poruka tijekom posljednje četiri godine, a ona glasi da je baš za sve kriv Bandić ili, ako nije Bandić, onda Plenković, utemeljena u konkretnom. Ne zanima ih. Primjedba da je Bandić četiri godine mrtav promašena je jer ta primjedba ne pogađa o čemu se suštinski radi.
Odlučnost birača
Ono što se biralo kad se glasalo za Možemo i birat će se i dalje je ponuda drukčijeg civilizacijskog formata, primjerice, prava manjina, pravo na abortus, radna prava, prava slobode medija i slično pa, iako to nije u domeni lokalne politike, osjeća se da grad tako diše. Po toj odlučnosti birača Možemo vidimo koliko je hrvatsko društvo horizontalno utkano u europsku sliku i koliko god mi se diže kosa na glavi od njihova samozaljubljenoga glavinjanja i poluistina, oni su doslovno prijeko potrebni.
Predočimo si načas sliku Europe u kojoj povijest, kao rijeka, nije tekla istom brzinom i u istom kulturno-političkom pejzažu. U Skandinaviji ne pamte kad su imali rat pa je tok bio desetljećima miran i staložen. U staroj bogatoj Europi ujedinili su se u europsku zajednicu i razvijali do mile volje u svakom smjeru. U srednjoj Europi tok je bio kompromitiran sovjetskom okupacijom, a od EU-a, umjesto da ukliznu, doživljavaju kulturološke šokove.
U jugoslavenskim zemljama modernost razvoja se prekinula ratom, što je tada bilo nepojmljivo, a reakcija iz središta stare Europe bila je skoro neokolonijalna. Ajde, dajte, smirite se, ugledajte se u nas, vi dolje svi ste krivi, no-no, kao da taj rat nije bio dio široke slike tadašnje dezintegracije poretka. Dakle, od toga se, i kad smo postali dio Unije, trebalo oporaviti, razumjeti i prihvatiti konzekvencije, konkretizirane u Haškom sudu.
Ta je epoha davno prošla, sad je vrijeme previranja i definiranja u Europi, ne samo politički, nego i kulturnih identiteta Europe, njezina civilizacijskog izgleda, i to posvuda. Najopasnija, za sve nas, krajnja je desnica u Francuskoj i Njemačkoj jer bi cijelu zajednicu mogla slomiti na tisuću komada. Najodurnija ksenofobija probija se u Nizozemskoj, u mješavini provincijalizma i radikalizma Geerta Wildersa koje čovjek ne bi očekivao u toj visoko civiliziranoj zapadnoj zemlji. Najmanje suočavanje s davnom, ali kompromitantom vlastitom prošlosti 20. stoljeća obavili su u Austriji i Italiji.
U biti, nikakvo. Zato se u Austriji krevelje prema južnjacima, Jugosima, da oni odbacuju Bleiburg. Odbacuju jer ih baš briga, a mogu afektirati, dok su im u punom cvatu partije od kojih čovjeka prolazi nelagoda. Iz Italije svako toliko neki talijanski mainstream političar proglasi interes za istočnu stranu Jadrana. Nitko više nema kolektivno pravo na ispravnost i moraliziranje i svatko se mora baviti svojim problemima.
Međutim, postoje posvuda široki slojevi građana koji čuvaju europski modernitet i europsku univerzalnost, da tako kažemo, voze te dvije vrijednosti dalje pa kud stigne. Nekada u to da pružaju nadu mnogim generacijama i ocrtavaju viziju društva i prirode koja im se čini vrijedna truda. Neka zapnu u prenemaganju,odlijepe od života, ali što se može. Ništa, ako smo za poštivanje principa slobode.
Kad su u 17. stoljeću Barucha Spinozu, kojeg je uronjenost u filozofiju dovela do zaključaka zbog kojih su ga, jer su bilo promišljeni i proživljeni do kraja, potjerali iz židovske zajednice u Amsterdamu, njemački car Friedrich Veliki ponudio mu je gostoprimstvo: Spinoza, dođite, možete u bogatstvu i miru kod mene istraživati i pisati u potpunoj slobodi što god vam volja, pod jednim uvjetom – nemojte protiv mene.
“Hvala”, odgovorio je Spinoza, “moram odbiti jer ne znam kuda bi me moja sloboda odvela.” I to je princip koji vrijedi i danas. Takvi koji čuvaju civilizacijsku europsku modernost moraju djelovati slobodno, a koliki je modernitet i progres, vidi se upravo po tome da ih se u razvoju pusti na miru.
Dva svijeta, isti grad
Jedini koji su u hrvatskom društvu samorazumljivo povezani s takvim modernitetom su možemovci. Oni čine sliku moderniteta sa sebi sličnima od Francuske, Njemačke, Španjolske, Nizozemske, Italije, Austrije, Skandinavije i prirodno nađu svoje mjesto, kao dio mozaika, uklope se kao, oprostite – do grla sam u adaptaciji, kao utori klik-klak vinila.
Glasači to intuitivno osjećaju, ili osviješteno zaključuju i zato je onima koji su ih zaokružili u krajnjoj liniji irelevantno kakva su njihova svakodnevna postigunuća. Ovako je to artikulirao jedan Zagrepčanin, nakon predočenih primjera nesnalaženja gradske uprave u stvarnom životu: “Nema te razine nekompetencije kod možemovaca, nema te količine smeća, koja bi mi bila prepreka da im dam glas jer oni čuvaju civilizacijski format koji ja smatram najvažnijim i najprečim za sačuvati. Više mi vrijedi zalaganje za pravo na abortus ili pošteno pravosuđe, nego komunalna rješenja.” Naime, moj sugovornik smatra da je ugroženo mnogo više od odvoženja smeća ili parking mjesta.
Prihvaćam, nakon unutrašnje borbe, taj argument. Također shvaćam i zašto se Tomaševićev PR u prvom mandatu do apsurda zauzimao za to da Tomašević za ama baš svaki svoj propust kaže da je “kriv Bandić”, čak i za to kad je gradska uprava samo svojom nekompetencijom izgubila natječaj Gradske plinare.
Milan Bandić bio je tranzicijski gradonačelnik. Kako sam nekoliko godina bila predstavnica Grada Zagreba u Bruxellesu, koju je imenovala SDP-ova Gradska skupština, povremeno sam ga promatrala izbliza. Bandić je bio predmoderni političar u tranzicijskom vremenu pogodovanja izvan procedura, kakvih je horizontalno tada bilo posvuda u novim članicama EU-a. Ma ne samo tamo i ne samo tranzicijskih zemalja, ali u redu, nek krivnja bude samo na nama. Bandić je bio gazda i gazdinski je vodio grad. Pretpostavljam da su takvi bili i “dealovi” i da se tako održavao autoritet u kontaktu s drugim gazdama i kumovima.
Ta se epoha uglavnom završila, čak i malo prije Bandićeve smrti, ali Bandić je ostao simbol te epohe. Nastupio je Tomašević i odmah goleme razlike: Bandić nije govorio nijedan strani jezik, Tomašević je proveo čak godinu dana u Cambridgeu. Bandić se popeo kroz partijske strukture SDP-a, Tomašević kroz strukture nevladinih udruga. Bandić je javno pravio klauna od sebe u javnosti, Tomašević se ponaša usiljeno s ljudima, osim s dokazanim istomišljenicima. Bandićev stil života, svi znamo priče kako je umro, a Tomašević ima suprugu trenericu joge i penjali su se na Kilimandžaro. Bandić uzimao pinke, Tomašević nikada. Dva svijeta, isti grad, a niti jedna dodirna točka.
No, Bandićeva smrt obilježava kraj epohe koja ga je stvorila i koja je u svakom elementu odurna i sumnjiva možemovcima koji se zalažu za civilizacijski pomak. Zato Tomašević sve što se građanima ne sviđa markira s “kriv Bandić”, makar mnogi, svakako malo stariji, u sebi priznaju da je Bandić de Pogana Vlaka u svakodnevnici mnogo bolje vodio Zagreb od elite možemovaca. No, kad kaže “Bandić kriv”, tad Tomašević svaki put ritualno pokopa korupciju, gazdinski mentalitet sklapanja dealova potvrđenih postotkom, šutira stare načine i metaforičku Poganu Vlaku koja je zasjela na Zagreb, a na koju se hrušte urbane elite. Svaki put s “kriv Bandić”, Tomašević signalizira novi upis u modernitet. Fascinantne se pojave odvijaju nama pred očima.
Jedina šira opcija
Uglavnom, kakvi bili da bili, a to moramo priznati i mi kojima jezivo ide na živce njihov PR u kojem se Tomašević stalno prikazuje kao mučenik, kao svetac, borac protiv sabotaža – premda su sabotaže najčešće nastale samoranjavanjem zbog nekompetencije – oni su doista jedina šira opcija koja je povezana s onim što je u ovom momentu pozitivno u Europi. To je tako.
U drugom mandatu tko zna hoće li Tomašević još nešto isporučiti osim ideologije. Možda hoće jer prve četiri godine savladavanja materije dovoljno je da se nauči, ali i da skrenu mašinu grada tamo kamo žele. Osim toga, kad nešto konačno isporuče, sklopit će kompromis s ciničnim boomerima i X-generima koji – tako fatalno izvan mode – očekuju prozaična komunalna rješenja, a ne samo napravit ćemo, sagradit ćemo, bit će, grad nikad nije bio čišći, promet nikad nije bio prohodniji itd.
Naime, jedina druga europska opcija u Hrvatskoj, a na drugom kraju spektra, je Plenkovićev uži krug suradnika, onih koji razumiju i žele Europu, i nešto širi krug tehnokrata – i to je to. Kad premijer ode sa svojim ljudima, a ostane HDZ takav kakav jest bez Plenkovića, možemovci će jedini na dulje vrijeme ostati na sceni, a povezani s Europom.
Prema tome, bilo bi mnogo gore bez njih.
