U srcu BIRD Inkubatora, na inspirativnom networking događaju Udruge ženskih liderica Lead.you, imali smo priliku razgovarati s Anitom Cvetić Oreščanin – članicom Uprave i suvlasnicom uspješne IT tvrtke Solvership.
Njezino vodstvo i značajan doprinos gospodarstvu okrunjeni su i prestižnim priznanjem, a kroz iskrenu razmjenu, Anita nam je otkrila formativna iskustva svoje karijere. Dala nam je uvid u anticipiranje tržišnih promjena, podijelila strast prema društveno korisnom djelovanju i osnaživanju žena, te iznijela poglede na suštinu liderstva.
Kada je primila vijest iz Ureda predsjednika RH o dodjeli Reda Danice Hrvatske kao priznanja za izniman doprinos gospodarstvu…
“Pomislila sam da je riječ o šali. Nisam to mogla povezati sa sobom tako da je moje prvo pitanje bilo, a zašto ja? Ne promatram se na taj način. I onda mi je gospodin Mačkić objasnio zašto. Uistinu, velika čast je dobiti takvo priznanje”.
Odakle crpite samopouzdanje i tko je u vašem ranom životu imao ključnu ulogu u njegovu razvoju?
Veliki dio samopouzdanja dugujem ocu koji je bio iznimno blaga, ali odlučna figura. Imala sam 10 godina kad sam u nekom trenu izgovorila “kako sam glupa”. Odmah me posjeo i rekao: “Ne želim te više nikada čuti da to govoriš”. Iskazao je ogromnu podršku i vjeru u mene, što mi je ostalo kao temelj. Mislim da su očevi često tiha, ali snažna osovina samopouzdanja mnogih djevojčica.
Kako je izgledao vaš poslovni početak?
Prva profesionalna iskustva stekla sam u tadašnjem Centru za istraživanje marketinga (današnji GfK). Tijekom jednog projekta predstavnici menadžmenta i član uprave za to područje nešto su vidjeli u meni i ponudili mi posao.
No, taman sam u to vrijeme prihvatila poziciju voditeljice marketinga u McDonald’su. Sjećam se da sam im rekla: “Budete li zainteresirani za dvije godine, javite se”. Imala sam tada 26 godina.
Rad u globalnom brendu poput McDonald’sa sigurno je bio izazovno iskustvo. Kakvu priču nosite iz tog razdoblja?
Početak je zaista bio neobičan, dobila sam službeni automobil, a nisam imala vozačku dozvolu. Na brzinu sam si izračunala da ću vjerojatno to moći riješiti u tri mjeseca i mrtva-hladna izjavila da mi je otkazni rok 3 mjeseca i da onda mogu doći. Tako je i bilo. Moj prvi radni dan, kad su svi otišli s posla, stajala sam sama pred tim automobilom. Bila sam prestravljena pa sam nazvala tatu. Došao je i pomogao mi da odvezem auto kući. Od tada sam za volanom, i profesionalno i doslovno.
Raditi u međunarodnoj korporaciji, osobito na početku karijere je izuzetno iskustvo i svatko tko želi brutalno učiti u jako kratkom vremenu može doslovno akcelerirati znanje i karijeru.
Što pamtite kao ključne momente perioda u Zagrebačkoj banci? Kako je to oblikovalo vaš poslovni put?
Zagrebačke banke tog vremena se sjećam kao iznimno hrabre i vizionarske banke s Upravom koja je željela razviti najinovativniju banku u zemlji i šire. Znam se našaliti i reći da je Zabu tada vodio “dječji vrtić” i da je zato bila toliko inovativna i uspješna. Bili smo vrlo mlad tim, mnogi između 24 i 30 godina starosti na B-1 i B-2 razinama, što je tada bilo gotovo revolucionarno. Radili smo transformacije u poslovnicama, prodaji, odnosu s klijentima, tehnologiji… Svugdje je vladala kultura inovacije. I dan danas smatram da su tada stvoreni neki od najinspirativnijih poslovnih postulata koji su mi i danas važni.
Kakva je situacija u to vrijeme bila s edukacijama?
Banka je izuzetno investirala u znanje zaposlenika i menadžera. Od programa Eduka kroz koje je pripremala mlade stručnjake koji su u banku dolazili izravno s fakulteta, do vrlo elaboriranih programa za razvoj liderskih vještina. Imali smo ugovor sa Poslovnom školom na Bledu. Tamo sam primjerice prošla trening za Nadzorne odbore, u vrijeme kad jedva da sam znala što je NO. Treninzi za menadžment bili su sustavni, a meni najslikovitiji treninzi koje su za nas provodila dva gospodina koji su u karijerama, između ostalog bili i američki marinci. Oni su nas kroz studije slučajeva dovodili do vrlo transformirajućih spoznaja. Takvi su treninzi i edukacije, ali i prilika da inoviramo i stvaramo, pomogli da cijela generacija mladih ljudi kasnije razvije zaista sjajne karijere, u banci ili drugdje.
Kako ste učili o menadžmentu?
O menadžmentu smo učili od svjetskih stručnjaka, primjerice Change management. To su jedni od najvrjednijih uvida koje smo dobili, a to je da promjena nije tehnička stvar. To je ključno. Promjena se ne događa zato što mi kažemo da će doći promjena i da nastupa od određenog datuma. Promjena se treba početi događati u glavama ljudi i prije nego dođe taj zlatni datum. Ljude treba inspirirati, objasniti im zašto i širi kontekst i ljudi nešto u toj promjeni moraju naći za sebe.
Kako ste vi naučili prihvaćati promjene?
Još jedan edukativni trening odigrao je tu bitnu ulogu, ovaj s put s lego kockicama. Manje ekstremno od marinaca, ali jednako učinkovito. Dobili smo projekt koji smo trebali složiti, a nije bio banalan. U nekom trenutku došla je trenerica i promijenila nacrt. Poludjeli smo. E baš se tako osjećaju i naši ljudi kad im promijenimo pravila, ili im ne iskomuniciramo na adekvatan način, zašto i svrhu toga. Upravo tu reakciju izazovemo u njima. Stvore se otpori. Sjajna trenerica nam je vrlo slikovito objasnila što se događa u ljudima kad i tako postupimo prema njima. Prvo ljudi, komunikacija, pa tehnologija.
Solvership je uspješna firma sa stabilnim i međunarodno diversificiranim poslovanjem. Uz firmu u Hrvatskoj, imate još 7 povezanih poduzeća, a radite na 4 kontinenta, djelujete na brojnim tržištima, od EU, USA, Bliskog Istoka… No, imali ste i prijelomne godine?
Da, bila je to 2009. od koje sam sve do prije nekoliko godina imala PTSP. Vladala je kultura neplaćanja. Naši klijenti su nam dugovali u današnjem ekvivalentu 500.000 eura, to je bio ogroman teret za firmu od 40 ljudi. To je vjerojatno bilo jedino vrijeme kad sam zaista bila očajna. Svaki dan smo skupljali novce da možemo isplatiti plaće i poreze. Moji partneri u firmi Dražen i Lidija, kao i ja, doslovno smo morali založiti privatnu imovinu kako bismo dobili kredit i prodisali.
Ali kriza i potakne da pogledate u drugom smjeru, potražite nove prilike…
Da, kriza je prilika, koliko god to ponekad zvuči otrcano. Prijavili smo se na nekoliko konferencija i dogovorili veliki posao za jedan švicarski telekom te u nekoliko tjedana od susreta počeli s njima surađivati. To nas je spasilo. Jer je likvidnost prestala biti problem. Počistili smo portfelj, počeli sve više raditi u inozemstvu i ostali u pozitivnom šoku. Švicarci su imali rok plaćanja 30 dana, a plaćali su u roku 10. Potpuno drugačija kultura u odnosu na našu. Onda smo krenuli raditi Bliski Istok, nešto Afrike i zapravo smo shvatili – nikad sva jaja u istu košaru. Prije te krize mislili smo da smo dovoljno diverzificirali portfelj samim time što radimo u cijeloj regiji, ali regija je preslična. Treba paziti da u cijelom svijetu imaš neki komad, jer mala je šansa da u cijelom svijetu bude kriza. I od tada tako funkcioniramo. Tek prije nekoliko godina sam prestala svaki dan pitati za stanje na računu. Iz današnje perspektive, to je bio jedan od ključnih trenutaka preokreta. Kriza nas je natjerala da se još odlučnije otvorimo prema inozemstvu.
Vodili ste ljude praktički od kada ste kročili na tržište rada. Što biste rekli kakva ste liderica?
Jako sam zahtjevna i nadam se – pravedna. Danas sam puno spremnija prepustiti ljudima odgovornost nego prije 10 godina. Osvijestila sam da ljudi u svojim domenama znaju puno više nego ja koja sam se s tim davno bavila. Ako osoba nije obavila zadatak kako se očekuje, pitat ću je li imala adekvatne uvjete za obavljanje danog zadatka. No, za stav “nit’ brige nit’ pameti” nemam tolerancije. Ne možemo svi u svakom trenutku biti 100 posto, ali je pitanje je li ti istinski stalo.
Što vam je danas važno u poslovanju?
Važno mi je da mi je na poslu zabavno. Iako sam na faksu završila i ispite i rad, namjerno sam ga produžila godinu i pol iz jednostavnog razloga: ideja da počnem raditi i da je to sad to i počinje “roblje” koje će trajati 35 godina – zgrozila me. U pozadini svega je taj faktor igranja koji je meni jako bitan. To sam imala na svakom poslu, kao i danas u Solvershipu. Meni je jako važno da su mi stvari zabavne, da me mentalno angažiraju, stimuliraju i vesele. Svaki dan dolazim s veseljem na posao. Radimo pametne stvari, s pametnim ljudima, cijenim naše klijente i naši klijenti nas. Nekad bude i teških trenutaka, ali je bitno kako se ti u njima postaviš. Jako me veseli i suradnja s mladima koji rade kod nas i oni koji prolaze kroz naš BIRD inkubator.
Što je Bird inkubator?
Društveno odgovorni projekt kojim djelujemo na razvoj AI startup ekosustav, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. Startupima pružamo programe predinkubacije i inkubacije koji su za njih besplatni, kako bismo ih poduprli u razvoju ideja i pokretanju poduzetničkih projekata. Kroz BIRD Incubator timovi dobivaju priliku iskusiti kako izgleda put od prve ideje do tržišno održivog i skalabilnog proizvoda. U 2024. BIRD Incubator je podržao 22 startupa, čiji su alumni prikupili više od 3,3 milijuna eura investicija, dodatno osnažujući hrvatski startup ekosustav.
Mentorirate mlade, a bit ćete i jedna od mentorica u sklopu Leadyou programa mentorstva. Kakva su iskustva, jeste li i vi nešto dobili?
Mentoriranje je u opisu mog posla. Ali svake godine imam priliku mentorirati i mlade kojima pomažem da dosegnu neke ciljeve. Najdraže mi je bilo mentorirati srednjoškolske djevojčice kroz projekt udruge Bioteka i uz podršku Netokracije. Većini tih djevojčica je prvenstveno trebalo da ih se čuje, vjeruje u njih i pomogne u izgradnji samopouzdanja. Zaista sjajan projekt kroz koji smo sve mi koje smo mentorski podržavale djevojčice i vrlo mlade djevojke, također dobile nevjerojatnu vrijednos.
Tko je Anita privatno?
Imam supruga Dražena, kći Andreju (22), dva psa, dvije mačke i tri ribice. Genijalni su, terapeuti su i tjeraju me puno hodati. Samo je teško organizirati život kad puno putujete. Sretna sam što nam se kći još voli pridružiti. Volimo koncerte, već smo groupie na koncertima Bruce Springsteena. Nisam tip od vrta, zanimaju me samo plodovi vrta, ali moj muž jest, voli saditi.
Najbolje lekcije koje ste spoznali na putu roditeljstva?
Nema bolje stvari od roditeljstva da vas nauči da ne možeš svojim metrom mjeriti svijet. Naša kći nije baš voljela učiti. Pokušala sam je inspirirati da uči govoreći da će dobiti super posao kao tata i ja, da će voditi nešto. A ona mi kao iz topa kaže: “Mama, ali kad si na vrhu, onda si sam. To nije ono što ja želim”. Tada sam shvatila – zašto bi to bio san moje kćeri? Pa ona ima pravo na svoje snove. I da, njen profesionalni put je potpuno drugačiji od našeg. Ona studira na Učiteljskom fakultetu i sigurna sam da će biti sjajna odgajateljica. Zašto? Jer obožava djecu i zato jer voli davati. I to je u redu. Svašta možeš od djece naučiti. Prepametni su i silno nas čelendžiraju.
Puno podržavate žene i rad na pitanju njihovih pozicija u društvu. Je li situacija bolja?
Mislim da se sve bolje organiziramo, Leadyou je jedan od takvih projekata koje okupljaju žene koje imaju što za reći, koje mogu jako široko inspirirati mlade. Je li situacija bolja? Taman kad mislim da idemo naprijed, pročitam nešto iz čega mi se čini da reteriramo pet koraka nazad. Rekla bih da jedne drugima moramo biti podrška i da se ne smijemo odreći niti jednoga komada prava koje smo u posljednjih 30 ili 50 godina ostvarile.
