Obično se za neku novu vlast kaže “dajmo im sto dana mira”. Jer, dok snime situaciju i pravo stanje, snađu se… Donaldu Trumpu ne da nije bio potreban ni dan mira, a kamoli sto, nego u svojih prvih sto dana u drugom mandatu u Ovalnom uredu ni Americi ni cijelome svijetu nije dao “ni minute” mira. Crtu pod prvih sto dana podvukli su najveći svjetski mediji, a Economist je okrenuo ploču objavivši na naslovnici ilustraciju ranjenog orla uz naslov: “Još samo 1361 dan”. Rano su krenuli odbrojavati. I jesu li sigurni da poslije ne dolazi netko tko je spreman ići još dalje od Trumpa? Zapravo je nemoguće pobrojati što je sve Donald Trump u tih stotinu dana poduzeo ili pustio da netko napravi, objavio ili najavio da će učiniti, odlučio pa povukao, za to bi nam vjerojatno trebala tri Poslovna vikenda. A u međuvremenu bi se nakupilo materijala za još toliko. U tih stotinu dana izazivao je nevjericu i ogorčenje, pa i gađenje, najmanje oduševljenja, ali neke stvari ne mogu se poreći: Većinu toga je manje-više najavljivao. Imao je plan kad uđe. Nije oklijevao ni sekunde. I mijenja Ameriku kako je nitko u posljednjih sto godina nije mijenjao.

Birači su većinski to i htjeli, a koliko su zapravo zadovoljni onim što sada vide, to je već pitanje. Mada bi u teorijama vođenja Trump i tu mogao naći uporište u onoj: “Sve najteže i najbolnije poteze povuci odmah na početku, poslije će ti biti lakše”. Koji su zapravo konačni ciljevi? Možda ni sam ne zna, ali kad se ogole emocije, jasno je što misli u pogledu globalne ekonomije i trgovine, te Kine kao potencijalno najveće sile budućnosti, kad kaže “pa ne možete im dopustiti da zarade na vama trilijun dolara”. Ako je Kina tvornica svijeta, kao što dobro kaže dekan ZŠEM-a, Trump želi da je Amerika najveća robna kuća. I da svi od nje kupuju po cijeni koju odredi. Jer, naravno da je većini Amerikanaca zazvučalo sjajno kad su čuli da se proizvodnja vraća u Ameriku, ali samo četvrtina ih je zatim rekla da bi radili u tim nanovo otvorenim tvornicama. Iako je dobio mandat na valu želje američkog naroda da se nešto mijenja, pitanje je jesu li mislili baš na revoluciju koju je pokrenuo sada 47. američki predsjednik. Kraj prošlog mandata obilježio je nasilni upad pristaša u jednu od najvećih saveznih institucija. Trump sad nastavlja bez nasilja, kao vlasnik firme, ne mareći previše za reakcije. Na određen način “čelendžira” sve najveće institucije vraćajući se u doba Nixona i teoriju nesporne izvršne moći po kojoj, “ako predsjednik nešto želi, onda je to legalno”. U suštini se ponaša kao da je na snazi neproglašeno izvanredno stanje, igrajući na istu kartu zbog koje i ovdje ljudi često odustanu od iskanja pravde: Dok ti dobiješ na sudu i dokažeš da si u pravu, prođe voz.

Dok se pitamo kako je moguće da predsjednik najveće svjetske sile imitira Viktora Orbana, vladara male države koji je također prvo zauzdao medije, sudove, sveučilišta, ne treba zaboraviti da je povijest prepuna slučajeva u kojima su neka manja područja poslužila kao “role model” za nešto puno veće. Prevelika je ipak Amerika da bi postala nova Mađarska. Ili Izrael. Mada ako predsjednik ukida financiranje svjetski glasovitim koledžima “dok ne promijene svoje programe i odreknu se Hamasa”, a ljudi iz Trumpove “garde” idu okolo i govore “ili ćemo doći po vas i zatvoriti vas, ili ćete s nama surađivati”, a da pritom značajnih reakcija i nema, onda je pitanje koliko Amerika želi ostati to što je dosad bila.

Ne treba zaboraviti ni da je Trump prvo šoumen, zatim biznismen, a najmanje političar. Reporterskoj ekipi Timea u obilasku Bijele kuće, kad su ga prolazeći kraj portreta Johna Adamsa pitali slaže li se s glasovitom rečenicom 2. američkog predsjednika da je “Američka republika vladavina zakona, a ne ljudi”, mrtav hladan je odgovorio: “Apsolutno! Mi smo vladavina gdje su ljudi uključeni u zakonske procese. U idealnom slučaju, ljudi pošteni kao ja”. Genijalno!