U doba ubrzane zelene tranzicije, rijetki zemni metali — litij, kobalt, neodimij, praseodimij, terbij i drugi — postali su ključni resursi koji pokreću električna vozila, vjetroturbine, pametne telefone i napredne vojne tehnologije. Ovi metali nisu samo tehnološka osnova modernog svijeta, već i nova valuta geopolitičke moći. Dok se globalna javnost fokusira na klimatske ciljeve i obnovljive izvore energije, u pozadini se odvija intenzivna utrka za kontrolu nad ovim ograničenim resursima. Ta borba ne samo da preoblikuje odnose između svjetskih sila poput Kine, Sjedinjenih Američkih Država, Europske unije i Rusije, već i produbljuje nejednakosti, izaziva ekološke krize i potiče otpor lokalnih zajednica u zemljama globalnog juga. Zelena tranzicija, iako promovirana kao put ka održivoj budućnosti, često se temelji na starim obrascima eksploatacije, neokolonijalizma i geopolitičkog rivalstva.
Resursi koji definiraju stoljeće
Rijetki zemni metali obuhvaćaju grupu od 17 elemenata, uključujući cerij, lantan, neodimij i disprozij, te druge metale poput litija i kobalta koji su ključni za zelene tehnologije. Prema podacima iz 2025. godine, potražnja za litijem porasla je za 20 posto godišnje zbog ekspanzije tržišta električnih vozila, dok je kobalt i dalje nezamjenjiv za baterije visokih performansi. Neodimij i praseodimij, koji se koriste u magnetima za vjetroturbine i elektromotore, bilježe sličan porast potražnje. Međunarodna energetska agencija (IEA) procjenjuje da će do 2030. globalna potražnja za ovim resursima biti šest puta veća nego 2020., što stvara ogroman pritisak na lance opskrbe.
Većina ovih resursa nalazi se u zemljama globalnog juga. Demokratska Republika Kongo (DRK) kontrolira oko 65% svjetskih rezervi kobalta, dok “litijski trokut” – Bolivija, Čile i Argentina – posjeduje više od 50% globalnih zaliha litija. Australija i Kina dominiraju rudarenjem rijetkih zemnih elemenata, ali Kina daleko nadmašuje sve ostale u preradi, kontrolirajući oko 85 posto globalnih kapaciteta. Ta koncentracija resursa i infrastrukture stvara složenu mrežu ovisnosti i rivalstava, čineći rijetke metale epicentrom geopolitičke borbe.
Kineska dominacija: Strateška prednost u globalnoj areni
Kina je u posljednja dva desetljeća sustavno izgradila hegemoniju u sektoru rijetkih metala. Ne samo da proizvodi oko 60% svjetskih rijetkih zemnih elemenata, već i kontrolira gotovo 90% njihove prerade, što je ključna faza u pretvaranju sirovina u industrijske materijale. Državne tvrtke poput China Northern Rare Earth Group i privatne kompanije poput CATL (Contemporary Amperex Technology Co. Limited) vode globalnu utrku. Kineski “Pojas i put” inicijativa dodatno je učvrstila njihov utjecaj, posebice u Africi i Latinskoj Americi, gdje Kina financira infrastrukturu u zamjenu za rudarska prava.
Primjer je DR Kongo, gdje kineske tvrtke poput China Molybdenum Co. upravljaju rudnicima poput Tenke Fungurume, koji godišnje proizvodi značajan dio svjetskog kobalta. Takvi aranžmani često uključuju “infrastruktura-za-resurse” dogovore, ali su kritizirani zbog neprozirnosti i nepovoljnih uvjeta za lokalno stanovništvo. U Boliviji, kineska kompanija CATL 2023. godine potpisala je sporazum za razvoj litijskih postrojenja, čime je nadmašila ponude zapadnih konkurenata. Ovi potezi nisu samo gospodarski, već i strateški: Kina koristi svoju dominaciju u lancu opskrbe kao geopolitički alat, što je pokazala 2010. godine kada je ograničila izvoz rijetkih metala u Japan tijekom teritorijalnog spora.
Kineska strategija temelji se na dugoročnom planiranju i vertikalnoj integraciji. Dok zapadne zemlje često delegiraju rudarenje privatnim tvrtkama, Kina centralizirano upravlja svojim resursima, ulažući u cijeli lanac — od rudnika do baterijskih tvornica. To omogućava ne samo gospodarsku prednost, već i politički utjecaj, jer zemlje ovisne o kineskim sirovinama postaju ranjive na diplomatski pritisak.
Zapadni odgovor: Kasni preokret u utrci
Sjedinjene Američke Države i Europska unija dugo su zanemarivale važnost rijetkih metala, oslanjajući se na jeftin uvoz iz Kine. No, rastuće napetosti s Pekingom, posebice nakon trgovinskog rata 2018. i pandemije Covid-19, koja je razotkrila ranjivost globalnih lanaca opskrbe, prisilile su Zapad na akciju. Američki predsjednik Joe Biden 2021. godine proglasio je rijetke metale pitanjem nacionalne sigurnosti, a Zakon o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act) iz 2022. osigurao je milijarde dolara za razvoj domaćih rudnika i preradnih kapaciteta.
U SAD-u, rudnik Mountain Pass u Kaliforniji, kojim upravlja MP Materials, jedini je značajan izvor rijetkih zemnih elemenata, ali još šalje sirovine u Kinu na preradu. Tvrtke poput Lynas Rare Earths u Australiji i novi projekti u Kanadi dobivaju poticaje za izgradnju alternativnih lanaca opskrbe. EU je, s druge strane, pokrenula Critical Raw Materials Act 2023. godine, s ciljem diversifikacije izvora i smanjenja ovisnosti o Kini za 50% do 2030. Inicijative poput Minerals Security Partnership, koja uključuje SAD, EU, Kanadu i Australiju, nastoje osigurati “prijateljske” lance opskrbe.
Ipak, zapadni napori suočavaju se s izazovima. Prvo, nedostaju im kapaciteti za preradu, koji su skupi i ekološki osjetljivi. Drugo, lokalni otpor u zemljama poput Čilea i Zambije otežava sklapanje novih rudarskih sporazuma, jer zajednice sve više zahtijevaju pravedniju raspodjelu koristi. Treće, Kina je već uspostavila duboke gospodarske i političke veze s ključnim zemljama-proizvođačima, što Zapadu otežava ulazak na tržište.
Rusija i novi igrači: Razbijanje zapadnog monopola?
Rusija, iako manje dominantna od Kine, igra važnu ulogu u sektoru rijetkih metala, posebice u skandiju, itriju i drugim elementima ključnim za vojnu i svemirsku industriju. Kompanije poput Norilsk Nickel i Rostec razvijaju rudarske projekte u Sibiru, ali sankcije uvedene nakon invazije na Ukrajinu 2022. ograničile su ruski pristup zapadnim tržištima. Kao odgovor, Rusija je produbila suradnju s Kinom, što dodatno jača osovinu Peking – Moskva. To partnerstvo omogućava Kini pristup ruskim resursima, dok Rusija dobiva tehnološku i gospodarsku podršku za razvoj svojih kapaciteta.
Pored tradicionalnih sila, nove zemlje poput Indonezije i Zambije pokušavaju preuzeti veću kontrolu nad svojim resursima. Indonezija je 2020. zabranila izvoz sirovog nikla, prisiljavajući strane tvrtke da ulažu u lokalnu preradu. Taj potez doveo je do milijardskih kineskih investicija, ali i izazvao kritike EU-a i SAD-a zbog protekcionizma. Zambija, pod vodstvom predsjednika Hakaindea Hichileme, od 2021. revidira rudarske koncesije, nastojeći povećati poreze i lokalnu participaciju. Ti primjeri pokazuju da zemlje globalnog juga sve više prepoznaju svoju pregovaračku moć, ali i dalje balansiraju između stranih investicija i unutarnjih prioriteta.
Ekološka kontradikcija zelene tranzicije
Iako rijetki metali omogućuju tehnologije koje smanjuju emisije ugljika, njihovo vađenje i prerada imaju razorne ekološke posljedice. U Kongu rudarenje kobalta dovodi do zagađenja rijeka i uništavanja poljoprivrednih površina, dok u Čileu ekstrakcija litija iscrpljuje podzemne vodene resurse, ugrožavajući lokalne zajednice i ekosustave. Prema izvješću UN-a iz 2024., rudarenje rijetkih metala odgovorno je za 10% globalnog onečišćenja teškim metalima, a emisije iz preradnih postrojenja u Kini dodatno pogoršavaju problem. Ova kontradikcija izaziva sve veći otpor lokalnih zajednica. U Argentini, domorodačke grupe u provinciji Jujuy prosvjeduju protiv litijskih projekata zbog ugrožavanja njihovih vodnih izvora. U Zambiji, stanovnici rudarskih regija zahtijevaju strože ekološke standarde i veće poreze za strane korporacije. Ovi pokreti ne samo da usporavaju rudarske operacije, već i prisiljavaju vlade i tvrtke da preispitaju svoje pristupe.
Zelena tranzicija kao nova hladnoratovska arena
Geopolitika rijetkih metala odražava dinamiku novog hladnog rata, gdje se umjesto ideologija sukobljavaju lanci opskrbe i tehnološka nadmoć. Kina trenutačno ima stratešku prednost zahvaljujući svojoj dominaciji u preradi i prisutnosti u ključnim regijama. Njezina sposobnost da ograniči izvoz, kao što je učinila 2023. godine s galijem i germanijem zbog američkih sankcija na tehnološki sektor, pokazuje kako rijetki metali mogu biti oružje u gospodarskom ratu.
SAD i EU, iako zaostaju, pokušavaju preokrenuti situaciju kroz saveze i ulaganja. Inicijative poput američkog “Partnerstva za sigurnost minerala” i europskog “Zelenog dogovora” nastoje stvoriti alternativne lance opskrbe, ali suočavaju se s logističkim i političkim preprekama. Rusija, unatoč sankcijama, ostaje važan igrač zbog svojih specijaliziranih resursa i partnerstva s Kinom, dok zemlje poput Indonezije i Bolivije pokušavaju iskoristiti svoju poziciju za gospodarski suverenitet.
Ključni rizici uključuju eskalaciju trgovinskih ratova, destabilizaciju zemalja globalnog juga zbog rudarskih sukoba i ekološke krize koje bi mogle potkopati legitimitet zelene tranzicije. S druge strane, postoje mogućnosti za inovacije, poput razvoja tehnologija za recikliranje baterija i alternativnih materijala koji bi smanjili ovisnost o rijetkim metalima. Primjerice, tvrtke poput Tesle i BYD-a istražuju baterije bez kobalta, dok EU financira projekte za recikliranje litija.
Ključni za energetsku tranziciju i tehnološki napredak, rijetki metali stavljaju zemlje poput Bolivije, Zambije i Indonezije, da izaberemo tri primjera, u središte globalne konkurencije. Njihove strategije za kontrolu resursa odražavaju napetost između gospodarskog suvereniteta i pritiska stranih sila.
Bolivija i litijski suverenitet: Bolivija, sa zalihama od više od 21 milijun tona litija, nastoji razviti vlastitu preradnu industriju. Sporazum s kineskom CATL-om iz 2023. omogućio je izgradnju dva postrojenja za preradu, ali lokalni aktivisti upozoravaju na rizik od novog oblika ovisnosti. Predsjednik Luis Arce zagovara “litijski OPEC”, ali nedostatak tehničke ekspertize ograničava ambicije. Zambija i nova rudarska politika: Nakon dolaska na vlast 2021., predsjednik Hichilema uveo je reforme za povećanje poreza na rudarenje i reviziju kineskih koncesija. SAD i EU vide priliku za ulazak, nudeći infrastrukturne pakete, ali lokalne zajednice i dalje su skeptične prema stranim obećanjima. Indonezija i nikal: Zabranom izvoza sirovog nikla 2020., Indonezija je privukla kineske investicije u vrijednosti od 15 milijardi dolara za preradne pogone. Ovaj model inspirirao je druge zemlje, ali izazvao je i tenzije s Europskom unijom, koji je pokrenuo tužbu pred WTO-om.
Te strategije ilustriraju kako zemlje bogate resursima balansiraju između gospodarskih ambicija, lokalnih potreba i globalnih geopolitičkih pritisaka, često uz neizvjestan ishod.
Prema pravednoj tranziciji
Rijetki zemni metali nisu samo tehnološki resursi — oni su ogledalo globalnih nejednakosti, ekoloških izazova i geopolitičkih ambicija. Zelena tranzicija, iako nužna za borbu protiv klimatskih promjena, riskira ponavljanje starih obrazaca eksploatacije ako se ne temelji na pravednosti i održivosti. Kina trenutačno vodi utrku, ali njezina dominacija izaziva otpor i potiče Zapad na akciju. Zemlje globalnog juga, poput Bolivije i Zambije, sve više prepoznaju svoju moć, ali se suočavaju s unutarnjim i vanjskim pritiscima.
Da bi zelena tranzicija bila doista globalna i pravedna, potrebni su novi modeli suradnje. To uključuje uključivanje lokalnih zajednica u donošenje odluka, strože ekološke standarde, ulaganja u recikliranje i alternativne tehnologije te međunarodne sporazume koji sprječavaju resursni imperializam. U suprotnom, borba za rijetke metale samo će zamijeniti stare energetske ratove novim, “zelenim” sukobima, ostavljajući iza sebe iste gubitnike — okoliš i najranjivije zajednice svijeta.
