Mnogo ranije nego se predviđalo, u samo mjesec i pol, Friedrich Merz sastavio je koalicijsku vladu. Merzova “Odgovornost za Njemačku”, bit će službeno potvrđena 6. svibnja, a apsolutno treba i mora izvući i Njemačku i posredno Europsku uniju iz zbunjenosti i šokova koji sad tresu.
Kratka usporedba: Kad je pao Berlinski zid, Helmut Kohl morao je biti čvrst, pametan i odlučan kako bi spojio zapadnu i istočnu Njemačku, ali imao je podršku cijelog njemačkog društva, a generalno raspoloženje bilo je razdragano, optimistično. Uspio je uvjeriti međunarodnu zajednicu da se ne moraju bojati velike Njemačke u srcu Europe.
Sada je međunarodni kontekst sumoran i prijeteći, transatlantsko savezništvo se raspalo, dakle, izgubilo se čvrsto tlo pod nogama, raskolilo se ono što se osamdesetak godina definiralo kao Zapad. Za Njemačku, taj Zapad prvenstveno je bio odnos s Amerikom. A sada, Trump je nepredvidljiv i opasan, oni oko njega su još gori, a Europa koja je počivala na tihoj snazi Njemačke, politički je i interesno fragmentirana.
AfD? Nezamislivo većini
Dakle, Merz će morati pokrenuti uznemireno i dezorijentirano njemačko društvo, i to s koalicijom koja ne odgovara raspoloženju njegove matične stranke.
Trend je da se glasači CDU-a udaljuju od političkog centra i pokazuju simpatije za sve radikalniji AfD koja je momentalno pojedinačno najjača stranka. Alternativa za Njemačku, pak, igra drugačije od ostale europske populističke tvrde desnice. U Francuskoj Le Pen pomiče prema centru, Meloni u Italiji je već skoro desni centar, ali AfD je sve tvrđa i tvrđa, i na tome raste. Ako to Merz ne preokrene, što ćemo mi ostali, mi mali, nedovoljno bogati, nedovoljno važni u velikoj igri, ali koji postojimo i ne želimo propasti? Gdje će nama biti taj Zapad? Niti Amerika s Trumpom, niti Njemačka s AfD-om koji udara takt.
Stavovi dijela glasača i članova CDU-a, onih koji bi po stranačkoj lojalnosti trebali stajati čvrsto uz Merza, postaju proputinovski, antiukrajinski, protrumpovski, ksenofobni, antieuropski, odnosno, migriraju od tradicionalnog desnog centra prema populističkim radikalnim rješenjima AfD-a. Štoviše, mnogi glasači napuštaju CDU/CSU i priklanjaju se AfD-u.
Za sad, koalicija s AfD-om i dalje je nezamisliva za ukupnu većinu Nijemaca, pa tako Friedrich Merz, čak i da je htio nekog drugog, na primjer AfD, nije imao drugog izbora nego koalirati sa SDP-om. U novoj Merzovoj vladi, SDP će imati velik dio ministarskih položaja, iako je SDP osvojio najmanji broj glasova otkako se broje glasovi na njemačkim izborima. Njemačke vlade često počivaju na velikim koaliciama, ali golema je razlika između ove Merzove i velikih koalicija koje je dvaput vodila Angela Merkel.
Za vrijeme Merkel, političke razlike između desnog i lijevog centra bile su čak i premale da se održi politička živost i nadmetanje ideja, a velika koalicija je imala golemu podršku u Bundestagu.
Merzova koalicija, i buduća vlada, ovi danas, imaju samo 12 glasova prednosti, što je objektivno preuzak prostor za duboke reforme koje trebaju Njemačkoj. Riječju, iznimno nepopularan Friedrich Merz u Njemačkoj ne može krenuti s nižih početnih pozicija. Pri tome, kad će htjeti nešto mijenjati, osim o Bundestagu, ovisit će i o Bundesratu (dom predstvnika njemačkih saveznih država), a u tri od njih na vlasti nisu CDU ili SPD, nego Zeleni. Ne zaboravimo, 60 posto njemačkih zakona mora odobriti Bundesrat.
Merz je izabran jer je obećao da može provesti čvršći stav prema migraciji i uvesti mnogo strože uvjeti dobivanja socijalne pomoći. To hoće i CDU/CSU (time bi mogao zaustaviti odljev simpatija prema AfD-u), no tome će se suprostaviti SDP. Od Merza traže i da smanji birokraciju unutar zemlje i utječe na to europskoj razini te popravi infrastrukturu. Čak 80 posto Nijemaca izjasnilo se da im je popravak pruga, cesta, mostova, prioritet. Paralelno su se izjasnili da podržavaju jačanje obrane, ali nije jasno da li su svi svjesni da je teško istodobno graditi i obranu i infrastrukturu.
Većina Nijemaca odobrava uklanjanje tzv. kočnice zaduživanja, što će omogućiti ulaganja u oboje. S druge strane, skidanje dužničke kočnice nije dobro sjelo unutar Merzova CDU-a. Dakle, kad će se zaduživati, Merz će prvo morati snubiti, nagovarati svoju partiju da to podrže, a u starom, tradicionalnom CDU-u se zbilja najviše od svega i dalje boje – inflacije.
Pozitivno je ipak da Nijemci razumiju da su na snazi izvanredne okolnosti, što može ići u korist promjena. Napomenimo samo da se nova koalicija slaže da zadrže zelene politike.
Inače, u vladi, ministarstvo obrane držat će SPD-ov Boris Pristorius, najpopularniji njemački političar. On i Merz imaju sukladne stavove oko jačanja obrane i odnosa prema Ukrajini. Obojica pozitivno gledaju na reindustrijalizaciju Njemačke putem Re-arm programa. Čuje se čak, da ako neki iz automobilske industrije propadnu, uvijek se mogu orijentirati na obrambenu proizvodnju. Koliko se duboko mijenja politička kultura Njemačke…
Tko je ovo mogao zamisliti? Helmuth Kohl je ujedinjenje Njemačke dobio na tome da se Njemačku percipiralo kao radikalno antimilitarističko društvo. Sada, pak, Merz poručuje Trumpu da se slaže s njim da je vrijeme da Europa prestane obrambeno iskorištavati Ameriku, a SDP-ov Pistorius najavljuje da mu je cilj napraviti od Bundeswehra pravu, snažnu, borbeno spremnu vojsku.
Prvo u Pariz i Varšavu
To što žele jaku vojsku, očigledno nije samo strah od Rusije. Ne, time se signalizira da žele vodstvo Europe, i da smatraju da se Europa mora moći štititi sama. To ih povezuje s Francuskom barem naredne dvije godine dok je tamo predsjednik Emmanuel Macron. Inače, Merz je najavio da će mu prvi posjeti biti Parizu i Varšavi.
Dalje, ministar vanjskih poslova bit će iz Merzovog CDU-a, što se nikad za vrijeme koalicionih njemačkih vlada nije dogodilo. Ovo je prvi put. Unutar CDU-a to je bio jasan zahtjev, jer je previše mjesta, u odnosu na izborni rezultat otišlo SDP-u, pa ne bi imali dojam da su oni ti koji vladaju zemljom, ako nemaju barem ministarstvo vanjskih poslova. Ekonomija također ide CDU-u, a Financije će voditi SDP-ov kadar. Bavarski CSU dobit će unutrašnje poslove, i vjerojatno provoditi koliko god je moguće u ovoj koaliciji, tvrđu antiimigrantsku politiku.
No, kako je AfD osvojio mnogo mjesta u Bundestagu, tko može zaustaviti CDU/CSU da s njima sklapaju dogovore – nitko. Kakva je priroda tih dogovora, što će konkretno iz toga proizaći, da li veća razjedinjenost ili veća stabilnost ove najvažnije europske zemlje, vidjet će se za godinu dvije. Nema sumnje da je na djelu početak političke normalizacije, projekt humanizacije najtvrđe europske desnice. I to baš u Njemačkoj. S drudge strane, ako će ignorirati 20 posto glasača AfD-a, doći će do još jače radikalizacije, do toga da na sljedećim izborima AfD bude vodeća stranka.
To su sve toliko duboke promjene, koje idu unutar partijskih struktura i razmišljanja, unutar društva, to je preslagivanje tako duboko, da se možda najbolje i vidi izvana, a ne iznutra. Tako da Merz mora uspjeti. Naprosto mora.
