Moja slika liderstva oduvijek je bila jednostavna. Pravi lider je onaj čiju viziju tim slijedi i kada nije prisutan, čak i u njegovoj odsutnosti. Vjerovala sam da se to postiže prirodno, s godinama iskustva, pozicijom i formalnim autoritetom.
Odmalena sam mnogo vremena provodila uz majku, Josipu Maslać Petričević, osnivačicu i direktoricu Naftaline. Kroz igru među tkaninama i tiho promatranje svakodnevice u firmi nisam niti slutila da prisustvujem lekcijama iz liderstva. Sve se činilo prirodnim. Ljudi su radili, smijali se, raspravljali, ponekad mijenjali radna mjesta, ali uvijek s međusobnim poštovanjem i dobrom energijom.
Kada sam ozbiljnije zakoračila u poslovne procese, počela sam uviđati koliko je ta lakoća zapravo rezultat snažnog vodstva. Na sastancima i u razgovorima s klijentima često sam slušala kako drugi govore o mojoj majci kao o pravoj liderici. Meni je ona bila, i ostala, mama. No sada sam je promatrala i kroz poslovnu prizmu. Bila je dosljedna, brza, empatična i odlučna. Osoba koja rješava stvari bez dramatike i s puno poštovanja prema ljudima.
Na njezinu viziju oslonila se Naftalina, koja je već više od 43 godine prisutna na tržištu. To je značajno, osobito u tekstilnoj industriji koja se desetljećima suočava s ozbiljnim izazovima.
Prilagodili se
Naftalina danas zapošljava 70 ljudi u devet odjela. U svakom od tih odjela rade ljudi koji vjeruju da njihov posao ima vrijednost. Naš uspjeh ne temelji se samo na strategiji, već i na svakodnevnim međuljudskim odnosima, razumijevanju i zajedničkim vrijednostima. Njegujemo otvoren dijalog i potičemo zaposlenike da iznose prijedloge i inicijative.
Važno nam je da se osjećaju viđeno, saslušano i poštovano. Naftalina nije samo mjesto rada, već zajednica u kojoj se ljudi poznaju. Znamo jedni drugima imena djece, hobije, izazove. Uskačemo jedni drugima kada zatreba. Upravo to stvara dugoročnu pripadnost. Više od polovice naših zaposlenika s nama je već dvadesetak godina. To se ne gradi ugovorima, već povjerenjem i poštovanjem.
Naravno, imamo i izazove, kao i svaka tvrtka. No, pogreške promatramo kao prilike za učenje. Ne tražimo krivce, već rješenja. Upravo takav pristup omogućio nam je da preživimo Domovinski rat, recesiju, Covid pandemiju, pojavu nelojalne konkurencije i tržišta jeftine radne snage. Oduvijek smo nastojali biti partneri svojim klijentima. Trudimo se razumjeti njihove potrebe, biti spremni na inovaciju, brze odgovore na zahtjeve tržišta.
Dva su mi iskustva ostala duboko urezana u pamćenje. Dvije godine koje su nas do temelja uzdrmale: 1993. i 2020. Obje su nas dovele do ruba, do potpunog nestanka potražnje za našim proizvodima. To su bile godine koje su testirale sve – znanje, izdržljivost, povjerenje i vjeru u ono što radimo.
Godine 1993. Naftalina je bila modna kuća sa sedam vlastitih dućana. Ljudi su čekali u redu kako bi ušli, a onda su, preko noći, izlozi ostali prazni. Rat je ugasio modu i ono što je dotad bio svakodnevni posao pretvorilo se u borbu za opstanak. Kao osmogodišnje dijete nisam u potpunosti razumjela razmjere krize, ali osjećala sam da se nešto duboko mijenja. Te iste godine rastali su mi se roditelji. I dok se svijet oko mene raspadao na više načina, gledala sam svoju majku kako, bez dramatike i bez odustajanja, preuzima teret odgovornosti. Učili smo svi brzo i bolno. To je bilo odrastanje bez alternative. I prva, stvarna lekcija o tome što znači biti lider – poslovni i životni.
Naftalina je tada napravila zaokret prema proizvodnji radne odjeće. Ubrzo su uslijedili promo artikli, korporativna odjeća, tekstilni interijeri, zavjese, tapetarija, praonica… Iz krize smo izašli kroz transformaciju, a ona nas je odvela na novi put. Počeli smo dizajnirati i proizvoditi uniforme za brojne banke – PBZ, Zabu, HPB, OTP – kao i za velike korporacije poput Coca-Cole, Jamnice, Francka, Atlantica, A1, Porschea, Medike i Poliklinike Svjetlost. Za hotelske kuće – Maistre, Valamara, Aminessa, Hiltona, Kempinskog, Bluesuna. Naš potpis nose i zaposlenici zračnih luka u Zagrebu, Splitu, Zadru i Dubrovniku, Croatia Airlinesa te restorana Carpaccio, Batak, Boban, Boogie Laba, Minta, Leggeria itd.
Razvili smo Naftalina To Go – mobilnu uslugu šivanja i tapeciranja na brodovima i kruzerima tijekom plovidbe. Kabine se prenamjenjuju u radne jedinice u kojima naši timovi, bez prekida putovanja, obavljaju sitne, ali bitne krojačke popravke na odjeći, sjedalicama, posteljinama, zavjesama te tapeciramo po mjeri. Uslugu pružamo na kruzerima u Jadranu, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj i Italiji…
Kolege se ukrcavaju iz raznih europskih luka, često dolaze zrakoplovom, a borave u kruzerima. Uz jasno definiran posao, imaju priliku uživati u destinacijama. Za mnoge je to prvo putovanje avionom ili boravak na brodu, iskustvo koje dodatno motivira. Važno nam je da posao bude kvalitetno odrađen, ali i da se naši ljudi osjećaju dobro. Naftalina je prva tvrtka u regiji s takvom uslugom. Klijenti posebno cijene našu brzinu, fleksibilnost i operativnu učinkovitost, jer brodovi ne smiju stajati.
Posvećenost svakom projektu
I taman kada smo pomislili da smo sve prošli, stigla je 2020. Pandemija je, baš kao i rat nekad, ponovno zaustavila svijet. Potražnja je opet nestala, gotovo preko noći. Krenula je nova borba – ovoga puta za očuvanje svakog radnog mjesta i svakog partnerstva. No, nismo čekali. Brzo smo se prilagodili. Počeli smo proizvoditi pamučne maske i proizveli ih više od milijun. Dio je otišao u donaciju, dio u izvoz, stotinu tisuća izradili smo za pariške beskućnike.
Na pitanje kako smo opstali, odgovor je jednostavan, iako nije lak. Posvećenost svakom projektu, ozbiljan pristup svakom klijentu i vjerovanje u vrijednost onoga što radimo. Svaki iskorak bio je rizik. No bez rizika ne bismo opstali. Da nismo promišljali, ulagali, pokušavali, ubrzavali proizvodne procese, pitanje je bismo li danas još bili prisutni na tržištu. Uspjeh nije rezultat samo jedne osobe. On pripada cijelom timu. Lider ne postoji bez tima. Sve što znam o liderstvu naučila sam iz prakse, uz osobu koja mi je cijeli život bila uzor – i poslovno i životno.
Danas, s vremenskim odmakom, mogu reći da nas te godine nisu slomile. One su nas preoblikovale. Oblikovale su naš identitet, produbile naše vrijednosti i izoštrile našu viziju. I možda baš tada, u trenucima kada sve stane, kada nitko ne gleda i kada bi bilo najlakše odustati, postaje jasno što znači biti istinski lider.
Polako dolazimo do trenutka kada se odvija smjena generacija, ali upravo u toj tranziciji na površinu izlazi snaga liderstva koje ostavlja mama Josipa. Iako je u određenim segmentima poslovanja sve manje prisutna, njezina se prisutnost i dalje osjeća u svakom kutku firme. Nigdje ne postoji praznina, niti osjećaj odsutnosti. Kultura i vrijednosti koje je godinama ugradila ostaju na snazi i kad fizički nije tu. Upravo to razlikuje lidera koji nosi titulu od onog koji istinski oblikuje organizaciju. Mi koji dolazimo iza nje želimo nastaviti tim jasnim i čvrstim putem koji je ona utabala, ali istovremeno ostati autentični i ostaviti vlastiti trag. Vjerujem da se autentičnost, kao jedna od ključnih karakteristika liderstva ne gubi ako s nekim dijeliš istu viziju i vrijednosti. Zato mi je važno nastaviti graditi Naftalinu tamo gdje je mama stala – ali na svoj način. Voditi drugačije, a i dalje prema istom cilju, u skladu s istom idejom i zajedničkom svrhom.
Moja slika liderstva ostala je ista. Ali danas, s više iskustva, jasno vidim da ono ne dolazi samo po sebi. Gradi se godinama, kroz predani rad, poduzetničku hrabrost i iskreno uvažavanje ljudi koji te okružuju. Održava se dosljednošću, a potvrđuje svakim postupkom, osobito onim postupcima kada nitko ne gleda. Jedino tako će tim slijediti vašu viziju i kada niste prisutni. A to je, za mene, prava definicija liderstva.
