Geopolitička arena danas podsjeća na šahovsku ploču na kojoj svaki potez nosi potencijal za dramatičan preokret. U središtu te igre nalaze se Iran i Sjeverna Koreja, dvije države čiji nuklearni programi izazivaju uzastopne valove zabrinutosti, dok nova Trumpova administracija, sa svojom nepredvidivom kombinacijom pragmatizma i konfrontacije, traži intonaciju za ono što slijedi.
Izjava Alija Larijanija, bivšeg predsjednika iranskog parlamenta, da Teheran mora razmisliti o nuklearnom oružju ako Zapad nastavi s pritiscima, nije samo retorički istup – ona je prozor u složenu strategiju kojom Iran balansira između prijetnje i diplomacije. U međuvremenu, Sjeverna Koreja, pod vodstvom Kim Jong-una, nastavlja usavršavati svoj arsenal, dokazujući da jedino nuklearna moć znači imunitet u svijetu gdje pravila pišu najjači.
Iran: Na rubu nuklearnog ambisa
Iranov nuklearni program već godinama dominira globalnim naslovima, ali trenutačni trenutak nosi posebnu težinu. Prema posljednjem izvješću Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), Iran posjeduje oko 150 kilograma uranija obogaćenog na 60 posto, što je dovoljno za proizvodnju tri nuklearne bombe ako se obogati na 90 posto. Ipak, Teheran još nije prešao tu crvenu liniju. Razlog leži u složenoj kalkulaciji: svijet pomno prati svaki njihov korak, a potencijalne posljedice – od izraelskih zračnih udara do novih američkih sankcija – prisiljavaju iransko vodstvo na oprez.
Larijanijeva izjava, izrečena prošlog tjedna, nije bila slučajna. Ona je signal Trumpovoj administraciji, koja, prema izvješću Financial Timesa, priprema novi val sankcija usmjerenih na iransku naftnu trgovinu s Kinom, vrijednu milijarde dolara godišnje. Ograničavanje tog prihoda moglo bi dodatno oslabiti ionako krhku iransku ekonomiju, suočenu s inflacijom od 40 posto i sve većim nezadovoljstvom građana. Larijani, čovjek duboko upućen u iranske političke tokove, sugerira da bi Teheran, suočen s egzistencijalnim pritiskom, mogao pribjeći krajnjoj opciji – nuklearnom oružju. No, je li to realna prijetnja ili tek diplomatski blef?
Unutarnja dinamika Irana dodatno komplicira situaciju. Dok hardlineri poput Larijanija i ajatolaha Khameneija vide nuklearni program kao osiguranje protiv Zapada, reformisti i pragmatičari, uključujući predsjednika Masouda Pezeshkiana, svjesni su da bi eskalacija mogla dovesti do sankcija koje bi izazvale unutarnje nemire, slične onima iz 2022. godine. Istovremeno, Iran održava dvosmjernu strategiju: dok javno prijeti, iza kulisa, prema izvješću Reutersa, vodi tihe pregovore s Europskom unijom o mogućem oživljavanju nuklearnog sporazuma (JCPOA). Ovo je klasični Teheran – prijetnja kao poluga, ali s prostorom za kompromis budu li uvjeti povoljni.
Sjeverna Koreja: Dokazana formula imuniteta
Za razliku od Irana, Sjeverna Koreja ne pregovara o svojoj moći – ona je demonstrira. Prema izvješću Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), Pjongjang je nedavno testirao novu verziju rakete Hwasong-18, sposobnu nositi više bojevih glava i doseći zapadnu obalu Sjedinjenih Država. Još zabrinjavajuća je tvrdnja južnokorejske obavještajne službe da je Kim Jong-un blizu usavršavanja minijaturiziranih termonuklearnih bojevih glava, što bi mu omogućilo uništavanje gradova poput Seoula ili Tokija. Ovo nije samo tehnološki napredak – to je poruka svijetu da je Sjeverna Koreja nedodirljiva.
Kimova strategija pokazuje zašto Larijanijeva teza ima težinu. Nuklearna moć Sjevernoj Koreji jamči ono što Iran tek nastoji postići: imunitet od vanjskih prijetnji. Unatoč desetljećima sankcija, Pjongjang nije suočen s vojnim intervencijama jer nitko ne želi riskirati katastrofu. Trumpov prvi mandat to je jasno pokazao.
Susreti s Kimom 2018. i 2019. godine, unatoč svim fotografijama i optimizmu, nisu rezultirali denuklearizacijom. Kim je nastavio graditi rakete, dok je Trump ostao s praznim rukama. Danas, prema izvorima Politicoa, Trumpov tim razmatra novi pristup – možda gospodarske poticaje umjesto sankcija – ali Kim nema razloga za ustupke. Njegov arsenal je dokaz da nuklearna moć mijenja pravila igre.
Trump: Diplomacija ili dinamit?
Ulazak Donalda Trumpa u drugi mandat donosi mješavinu nepredvidivosti i pragmatičnosti. Njegova strategija “maksimalnog pritiska” na Iran već se očituje u najavama novih sankcija, uključujući mjere protiv iranske naftne trgovine i balističkih raketa. Wall Street Journal izvijestio je da Trump razmatra i vojne opcije – precizne udare na iranske nuklearne objekte – ako Teheran prijeđe crtu. No, Trump nije samo ratoboran. Njegov prvi mandat pokazao je sklonost velikim dogovorima, bilo s Talibanima ili Kim Jong-unom, ako vidi priliku za pobjedu naročito podatnu za pauneriju pred domaćom publikom.
Prema Axiosu, Trumpov tim već istražuje mogućnost novog nuklearnog sporazuma s Iranom, koji bi zamijenio JCPOA i uključivao stroža ograničenja na iranske rakete i regionalne milicije. Problem je u nepovjerenju: nakon što je Trump 2018. godine raskinuo stari sporazum, Teheran nema iluzija o američkim obećanjima. S druge strane, sa Sjevernom Korejom pregovori su još teži. Kim nema motiva za ustupke, a Trumpov neuspjeh u Hanoju 2019. pokazuje koliko je Pjongjang nepokolebljiv. Novi gospodarski poticaji, o kojima se špekulira, mogli bi privući Kimovu pažnju, ali teško je vjerovati da bi odustao od svog jedinog jamstva sigurnosti.
Larijanijeva teza: Istina s ograničenjima
Larijanijeva tvrdnja da Trump poštuje samo one s nuklearnim oružjem ima temelje u stvarnosti. Sjeverna Koreja dokaz je da nuklearna moć donosi strahopoštovanje, ako ne i poštovanje. No, Iran nije Sjeverna Koreja. Kim vlada apsolutnom kontrolom, bez unutarnjih izazova i sa susjedima koji ga toleriraju kao korisnog saveznika. Iran, nasuprot tome, suočen je s regionalnim rivalima poput Izraela i Saudijske Arabije, unutarnjim nezadovoljstvom i savezništvima s Rusijom i Kinom koja nisu uvijek pouzdana. Haaretz je izvijestio da Izrael već simulira napade na iranske nuklearne objekte u Natanzu i Fordowu, što pokazuje koliko je Teheranov put prema bombi opasan.
Larijanijeva izjava više je strategija nego konkretan plan. Iran koristi nuklearnu prijetnju kao polugu u pregovorima, ali svjestan je da prelazak na stvarnu bombu nosi ogromne rizike – od sankcija koje bi mogle izazvati pobunu do izraelskog udara koji bi desetljećima unazadio njihov program. Za razliku od Kima, koji može ignorirati svijet, Teheran mora igrati simultanku, balansirajući između svojih ambicija i opstanka.
Pogled unaprijed: Diplomacija ili eskalacija?
Stanje je stvari nalik stanci prije ključnog poteza. Iran stoji na raskrižju – pregovori s Europskom unijom i potencijalni dogovor s Trumpom nude izlaz, ali sankcije i regionalne tenzije guraju Teheran prema eskalaciji. Sjeverna Koreja, sigurna u svoju moć, nastavlja usavršavati arsenal, svjesna da je nitko neće izazvati. Trump, sa svojim instinktom za velike poteze, ima priliku oblikovati ishod, ali njegova nepredvidivost ostavlja prostor za sumnju. Ako je Larijanijeva teza lekcija, onda je ovo: nuklearna moć mijenja dinamiku, ali samo za one koji mogu podnijeti njezinu cijenu. Sjeverna Koreja je platila tu cijenu i smatra da je pobijedila. Iran, međutim, još broji troškove. Svijet čeka idući potez – hoće li to biti diplomatski proboj ili novi krug konfrontacije? Jedno je sigurno: u ovoj igri nema mjesta za pogreške.
Nakon Hladnog rata A-bombu su odmijenila ljudska prava kao sredstvo i oblik pritiska u svijetu relativnog mira imena Pax Americana. Zvučat će paradoksalno, no arcimetežnik ovog svijeta, Donald Trump, ujedno je zbog svoje autostilizacije mirotvorca možda posljednje jamstvo da s povratkom bombe kao argumenta trgovinski i ini ratovi neće eksplodirati u purpurnoj nuklearnoj apokalipsi. Živi bili pa vidjeli.
