Suprotno priči proširenoj na našim društvenim mrežama, konferencijama i po kafićima, NATO nikada nije pozvao Ukrajinu u članstvo. Nikad, pa niti na summitu u Bukureštu 2008. godine. A ono što se nije dogodilo, ne može biti razlog za rusku agresiju.
Pogrešno se navodi i ponavlja da je takva ponuda Kijevu uručena u Bukureštu 2008. na summitu NATO-a. Na tom summitu Ukrajina i Gruzija obavijestile su NATO da žele članstvo u Savezu. Amerikanci, odnosno George Bush, bio je na tom summitu sklon nekoj jakoj gesti, no Njemačka i Francuska oštro su se u ime većine ostalih članica Saveza – suprostavile. Zato se u Zaključcima summit navodi da će “jednoga dana” NATO prihvatiti Ukrajinu i Gruziju. Sugerira se da im vrata ostaju otvorena.
No, iza tih riječi nije uslijedilo djelo i znalo se da ta formulacija nema stvarnu težinu. Za usporedbu, ponovljena obećanja i dokumenti, zajednički summiti i procesi koje je Europska unija dala Zapadnom Balkanu neusporedivo su politički teži od ove formulacije u zaključcima, koja više nikad nije ponovljena, nego zataškana. Ako smo to znali mi novinari u Bruxellesu, diplomati i ptice na grani, kako da je to Moskva drugačije protumačila? Na sam dan u Bukureštu, kad su izašli zaključci, svi smo prokomentirali da ništa od toga. A i vidimo, sedam godina poslije, da smo imali pravo.
Na istom summitu upućen je poziv za članstvo Hrvatskoj i Albaniji koje su ispunile sve prethodne uvjete i procedure, a članstvo Makedonije blokirala je Grčka. Amerikaci su tada rekli da ne mogu napraviti pritisak na jednu malu Grčku. Ali zapravo im je bilo svejedno. Sva je moć bila u njihovim rukama.
Ovako mi je jedan insajder opisao sastanke ambasadora u sjedištu NATO-a: Amerikanac i Britanac dali bi smjernice. Ako bi se netko usprotivio, Amerikanac bi podignuo obrve iznad naočala i zagledao se u prazno. I prigovor bi se osušio u zraku. Dakle, da su htjeli Ukrajini dati više od praznih riječi, to bi i proveli. Vrata su bila otvorena teoretski, ali nisu ih mislili pustiti unutra.
Sjeća li se netko da je prije poziva u članstvo Hrvatska šest godina ispunjavala MAP, akcijski plan za članstvo? Čak niti MAP ne jamči primanje u NATO, ali je obavezan dio procesa. Kad zemlja dobije MAP, znači da je počeo proces. Prije MAP-a su susreti, razgovori, ručkovi, dogovori. Ništa od toga nije bilo s Ukrajinom ili Gruzijom. I dalje su bili pred otvorenim vratima, a nitko ih nije puštao unutra.
U slučaju NATO-a politika otvorenih vrata temelji se na Povelji Saveza iz 1949. u kojoj se propisuju kriteriji i procedure za bilo koju europsku zemlju koja bi se poželjela pridružiti ukoliko ispuni kriterije i ukoliko se sve članice slože. Teoretski, svi mogu, kako se to kaže u žargonu NATO proširenja, biti aspiranti na članstvo. Rusija je također imala otvorena vrata za ulazak u Sjevernoatlantski savez, pa teoretski, može i sada izraziti aspiraciju.
Srbiji, koju je NATO bombardirao 2000. godine, također su vrata otvorena. Ukrajina je mirno primila odbijenicu, jer niti većina Ukrajinaca nije bila za članstvo u NATO-u, a na svim stranama bilo je jasno da je to nerealno i potencijalno opasno. Uz ovo, oko Ukrajine često oni koji imaju razumijevanja za Putinove poteze ponavljaju kako je prekršeno obećanje da se NATO neće širiti izvan granica koje je imao za Hladnoga rata u zamjenu za pristanak Sovjetskog Saveza da dopusti spajanje dvije Njemačke.
Evo glavnih natuknica:
Zbilja su se, godine 1990., vodili razgovori između zapadnih lidera i Moskve o širenju NATO-a. U srcu pregovora bilo je dopuštenje Gorbačeva za ujedinjenje Njemačke. Zauzvrat, Zapad je trebao obećati da se NATO neće širiti, čak do mjere da u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj neće držati svoju vojsku ili naoružanje. Tadašnji ministar vanjskih poslova Gehscher to je obećao Gorbačovu, no kancelar Kohl ga je opovrgao.
To je bilo vrijeme pregovora i natezanja, ponuda i potražnje, ali na kraju što se govorilo u onom kaosu nije bilo presudno. Naime, SSSR se i tako brzo iznutra urušio, a dvije Njemačke su se tako brzo spojile, da su veliki događaji, kao i danas, jurili ispred dogovora, a zbivanja na terenu činila dotadašnje dogovore zastarjelim.
Razdoblje pada Zida, kraja Hladnog rata, izvanredno je zanimljivo. Nije se znalo niti hoće li NATO uopće opstati, frcale su ideje i prijedlozi o budućnosti Europe. Jedan od prijedloga koji se čuo i početkom 2000-ih bio je europski sigurnosni pakt s Rusijom. Slične ideje razvijale su se i poslije Drugog svjetskog rata, do osnivanja NATO-a 1948. Sve su sigurnosne opcije uključivale SSSR, a isključivale Njemačku.
Sam Mihail Gorbačov u nekim intervjuima govorio je da su mu obećavali da se NATO neće širiti, a u drugim je te navode demantirao. Također, nakon raspada Sovjetskog Saveza, i Rusija i Ukrajina postale su članice NATO-ovog programa Partnerstvo za mir. To je bilo razdoblje velikog otopljavanja.
Makar, istina je da je Boris Jeljcin 1993. smatrao da je Partnerstvo format za one zemlje koje nikada neće postati članice. Amerikanci nisu tako planirali. Iz Partnerstva se ulazilo u NATO, ali dinamika događaja, želja novih država da uđu u Savez, nije se mogla ignorirati Inače, ništa o tome nema napismeno, sve je usmena predaja.
Još ovo: petnaest je godina prošlo otkako je Ukrajina najavila da želi u NATO. A nije postala članica. Naprotiv, Švedska i Finska ušle su ekspresno, čim su izrazile želju. Brzinski su odradile obavezne korake i sad su članice. Prema tome, da je NATO htio Ukrajinu, ili Gruziju, davno bi one bile unutra. Usput, suradnja NATO-a i Rusije prekinuta je tek na ruske aneksije Krima 2014. godine. Ta je godina bila prekretnica i ponovno vraćanje novoj varijanti Hladnoga rata.
Neki pak tvrde da je Ukrajina već u NATO-a u svemu samo ne na papiru. Onda možemo zavrnuti i na drugu stranu. Ako je tako, onda bismo mogli reći da je Rusija napala NATO. Međutim, činjenica je da nema baš nikakvog opravdanja za napad Rusije na Ukrajinu. Nije kriva Ukrajina, nije kriva Europa, nije NATO.
Ne znamo što će dalje biti, ali ovo što sam navela oko članstva Ukrajine u NATO-u stoji i može se provjeriti u dokumentima. Rusija je napala Ukrajinu jer je željela obnoviti moć SSSR-a bez komunizma. Iz osjećaja manjka, frustracije, boli zbog fantomskih udova imperije koji više nisu njeni i zato jer Ukrajinu nije smatrala zemljom koja ima pravo na sebe, nego nekom vrstom slabije, posrnule Rusije koju treba vratiti pod svoju vlast. Ali, čemu potreba opravdanja Putina za to? I zašto kod nas?
