Nada. To je osnovna emocija koju su srpski studenti pobudili u cijeloj zemlji svojim prosvjedima koji su započeli krajem prošle godine.
Studentski protest počeo je 25. studenog, nakon što su studenti beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti (FDU) bili napadnuti tijekom blokade prometa radi odavanja počasti poginulima na novosadskoj željezničkoj stanici.
Naime 1. studenog 2024. u 11 sati i 52 minute srušila se nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu, pri čemu je poginulo 15 ljudi i još dvoje ranjeno. Bila je to kap koja je prelila čašu u državi, a oni koji su odlučili više ne šutjeti – bili su upravo studenti.
Pad nadstrešnice kao okidač
Prvi su se pokrenuli studenti Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu i odlučili blokirati svoj fakultet. Istaknuli su niz zahtjeva, među kojima je najvažniji bio procesuiranje odgovornih za pad nadstrešnice i njihova krivična odgovornost. Zauzvrat su napadnuti, a MUP Srbije do danas nije identificirao napadače, dok zahtjeve vlast nije ni približno ispunila. Četiri mjeseca i nekoliko epskih prosvjeda kasnije koji su ujedinili zemlju – očekuje se onaj najveći. Zakazan je za sutra, 15. ožujka u glavnome gradu Srbije kada se očekuje na stotine tisuća ljudi.
Upravo su Nikola Terzić, student kazališne i radio režije treće godine na Fakultetu dramskih umjetnosti i Una Nedeljković, studentica druge godine kazališne režije na istom fakultetu bili među napadnutim studentima i pokrenuli prve blokade. Sa svojim su kolegama zatalasali cijelu zemlju koja je dobila injekciju nade i prestala se bojati.
“Teško je reći kada je sve počelo, jer je nezadovoljstvo i nepovjerenje kod građana prisutno već puno godina zbog postupaka ovog režima. FDU je 25. studenog stupio u blokadu, tri dana nakon incidenta koji se dogodio na Bulevaru umjetnosti, ispred zgrade fakulteta. Tada smo moje kolege i ja izašli kako bismo odali počast žrtvama tragedije koja se dogodila u Novom Sadu.
I u tom trenutku kako smo izašli na ulicu u 11.52 i htjeli šutjeti 15 minuta, pojavili su se ljudi od kojih većina do danas nije identificirana i koji su nas fizički napali. I nas studente i profesore i građane koji su se našli u blizini. Kad smo stupili u blokadu tog 25. studenog, počeli su se kao nekim domino efektom samo pridruživali i ostali fakulteti. Došli smo do toga da su svi fakulteti u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu u blokadi”, kaže Nikola.
Dodaje da je atmosfera na prosvjedima sjajna i stalno se upoznaju novi ljudi, što je neopisiv osjećaj. Osobito u šetnjama na koje su krenuli do Novog Sada, Niša i Kragujevca. Tada su građani studente dočekivali doslovno kao osloboditelje. Količina emocija kojima su ih obasipali preplavila je društvene mreže i medije.
Djedica koji jedva hoda, ali se klanja studentima koji hodaju od Beograda ka Novom Sadu, baka koja grli studenticu dok ona plače od ganutosti i žuljeva na stopalima, stanovnici Novog Sada, Niša i Kragujevca i svih okolnih mjesta koji hrane i poje studente, nude im svoje domove da odmore i ogromne zagrljaje – nikada se to sada nije dogodilo.
Cijelom zemljom odjednom je zavladala ljubav i pozitiva. Studenti su pokazali da dolaze neke nove generacije koje ne prepoznaju korupciju i nacionalizam kao svoj jezik, a priklanjanje bilo kojoj opozicijskoj stranci im je strano.
Studenti žele pravnu državu
Nemaju ni istaknutog vođu, nego studentski plenum koji o svemu odlučuje. Glavni cilj im je samo i jedino – ispunjenje zahtjeva. Žele drugim riječima pravnu državu koja funkcionira.
“Zaista se trudimo zaobići sve potencijalne probleme koji bi se mogli stvoriti namještanjima i trudimo se distancirati od bilo kojeg nasilnog čina. Puno je tu lijepih emocija i ljubavi među nama. Što se tiče ovog protesta koji se najavljuje u Beogradu, očekujem da će sve biti pozitivno. Mi ćemo kao fakultet, a i svi ostali, ugostiti naše kolege, kao što su oni nas ne samo ugošćavali nego prosto udomljavali.
Radujem se upoznati ljude koji će prenoćiti kod nas fakultetu. Očekujem najmasovniji skup u povijesti ove zemlje i jedan od najbrojnijih prosvjeda ikada. Ne znam što će biti nakon 15. ožujka, jer se on kao takav mora prvo dogoditi. Ali mi i dalje nastavljamo borbu i samo želimo da se ispune naši zahtjevi. A tome nismo ni blizu, nije se ni pokušalo, osim nešto prividno”, zaključio je Nikola.
“Sve ovo počelo je jako, jako davno i nezadovoljstvo u narodu se osjeća mnogo godina unazad zbog korupcije i kriminala i svih drugih ružnih stvari koje se događaju u našoj zemlji. Trenutak ključanja dogodio se 22. studenog kad su izravno napali naše kolege sa FDU-a. Tada smo odlučili staviti točku na sve to i krenuti u aktivnu borbu. Sve to tada mladi ljudi nisu mogli konkretno djelovati, a ovo je bio trenutak za ulazak u vatrenu borbu i revoluciju.
Rekla bih da su ovi prosvjedi stvorili zajednicu koja dugo nije postojala i dugo se nije osjetila u bilo kojoj domeni društva. Svi smo se povezali na neki dublji način, a u ljudima se pobudila empatija. Bila je ona tu, ali su je sad ljudi počeli pokazivati češće i otvorenije. Sve je to dovelo i do do mikro promjena u pojedincima. Pa tako, eto, nakon svakog prosvjeda svi ostaju i čiste ulice. Ne može se naći trunka smeća, jer se probudila svijest u ljudima i briga za druge”, priča Una.
Dodaje kako je atmosfera na prosvjedima pozitivna, ali ima tu puno emocija – i tuge i bijesa, ali i sreće. “Ljudi su vrlo tužni zbog cijele situacije u zemlji, ali nalaze neki smisao, nadu i snagu u prosvjedima, upravo zbog zajednice koja se stvorila. Javila se neka sreća u narodu, recimo to tako. I sa svim šetnjama koje su studenti organizirali i u kojima su hodali kroz mala sela i gradove, ljudi su počeli vjerovati da je promjena moguća. Iako su se godinama možda bojali i strahovali da su nemoćni bilo kako utjecati na društveno i političko stanje. Najvažnije što se dogodilo je da su se ljudi prestali bojati. Vidimo po tome da ih iz prosvjeda u prosvjed ima sve veći broj na ulicama”, dodala je Una i rekla da se očekuje najbolja atmosfera i najveći broj ljudi upravo na zakazanom prosvjedu 15. ožujka u Beogradu. I da će blokade trajati sve dok se zahtjevi ne ispune.
“Kad studenti odluče da će biti kraj – tada će biti kraj”, zaključila je Una. Stvarnost studentskih blokada, gotovo svakodnevnih događanja i niza nasilnih epizoda u režiji vlasti i njihovih batinaša, na neki način se isprepliće s ekonomskom i političkom realnošću.
Na prvi pogled Srbija ekonomski dobro stoji. Strane investicije rastu, dug se čini pod kontrolom, zaposlenost je visoka, a statistički se vidi i rast prosječnih plaća. Osim toga, Srbija je prošle godine dobila investicijski kreditni rejting čime je porasla i u percepciji stranih investitora. Struktura investicija je šarolika, od njemačkih i švicarskih pa sve do arapskih i kineskih. No, to je samo površan pogled na ekonomsku stvarnost Srbije s kojom se Vučić toliko diči. U svemu tome se neprimjereno i lažno pokušava uspoređivati, naravno, s Hrvatskom. No, brojke ga uvelike demantiraju. Valja se još jednom prisjetiti što je ekonomist Velimir Šonje pisao još 2021., a što itekako vrijedi i 2025.
“Hrvatska je gotovo 50% razvijenija od Srbije. Ovi odnosi se mogu razmjerno brzo (recimo, unutar 10 godina) mijenjati ako neka zemlja uhvati izvanrednu brzinu rasta (kao što je uspjelo npr. Estoniji). Za sada nema naznaka da bi to moglo uspjeti nekoj od spomenutih zemalja. Odnosi razvijenosti se mijenjaju jako, jako sporo”, ustvrdio je Šonje.
Kada bi srbijanski realni BDP po stanovniku 10 godina rastao 2 postotna boda brže od hrvatskog u prosjeku godišnje, što je iznimno teško, Hrvatska bi i dalje bila oko 23% razvijenija od Srbije. Ako bi se takva razlika u brzini rasta nastavila jako dugo, Srbija bi sustigla Hrvatsku za gotovo dva desetljeća, tj. oko 2040., zaključuje Šonje.
Autoceste i lažne usporedbe
Ono što se Vučiću ne može oduzeti jest poboljšanje infrastrukture, prije svega izgradnja autocesta, koliko god te investicije bile zaprljane sveprisutnom korupcijom. Iako, i tu se Vučić sam “nasukao” dajući nerealne i lažne usporedbe o tome kako će “prestići Hrvatsku” po broju kilometara autocesta.
“Srbija bi u ožujku 2017. prvi put po broju kilometara autocesta trebala prestići Hrvatsku, koja je velesila po broju autocesta. To nije mala stvar za našu zemlju”, rekao je još 2015. tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić. No, to se još nije dogodilo. U listopadu 2023. Vučić je, tada već kao predsjednik Srbije, izjavio da danas imamo 946 kilometara autocesta, a da se gradi još 461 kilometar. Razmjerno veličini i broju stanovnika, nijedna država u Europi ne gradi ni približno toliko kilometara autocesta koliko Srbija”, rekao je tada Vučić.
“Do prije deset godina imali smo 592 kilometra autoceste, a danas ih imamo oko 946. Gradimo još 461 kilometar. To je svojevrsni podvig. Vjerujem da ćemo se za godinu dana moći pohvaliti da smo za 10-11 godina zapravo napravili više teških kilometara autoceste nego od 1945.”, rekao je Vučić uoči otvaranja dionice autoceste Ruma-Šabac od 22 kilometra.
Vlast se godinama hvali izgradnjom autocesta i to je jedna od glavnih, posebno predizbornih tema, ali se, kao i mnoga predizborna obećanja, ne ispunjavaju na vrijeme, rokovi za završetak ovih cesta, kao ni troškovi izgradnje uglavnom se ne poštuju – rokovi se prolongiraju, a cijene rastu. Prema izračunima, ukupna duljina mreže državnih cesta (autocesta) IA reda Srbije iznosi približno 950 kilometara. Najduži autoput u Srbiji je državni put IA reda broj 1, državna granica s Mađarskom (granični prijelaz Horgoš – Novi Sad – Beograd – Niš – Vranje – državna granica s Makedonijom (granični prijelaz Preševo), ukupne duljine 605,109 kilometara.
Hrvatska ima najdužu mrežu autocesta u regiji, koja prema podacima Hrvatske udruge koncesionara autocesta s naplatom cestarine (HUKA) iznosi 1313,8 kilometara. Dakle, bez obzira na Vučićeva obećanja iz 2015. Srbija još nije pretekla Hrvatsku po broju kilometara autocesta.
Napad na Generali
Jedan od Vučićevih neuspješnih narativa kojima pokušava proizvesti maglu tijekom ovih prosvjeda jest i onaj o velikim ekonomskim posljedicama koje prosvjedi i blokada zemlje, navodno, ostavljaju na srpsku ekonomiju. Kao i većina onoga što Vučić govori, to naprosto nije istina, kaže za Poslovni vikend glavni broker Moment Securitiesa Nenad Gujančić.
“Nema puno podataka koji bi ukazivali na slabljenje domaće gospodarske aktivnosti od početka godine, na čemu inzistiraju državni dužnosnici. U više navrata istaknuli su kako je u siječnju zabilježen pad poreznih prihoda i izravnih stranih ulaganja, dok službeni podaci govore o povećanju broja turista u ovom mjesecu te porastu maloprodaje i industrijske proizvodnje. Ono što je vrlo izvjesno jest da je domaći gospodarski model temeljen na stranim ulaganjima i velikim državnim ulaganjima u infrastrukturu, često po paprenim cijenama i bez izrade studija izvodljivosti, ušao u završnu fazu svog životnog ciklusa. Kriza modela sigurno bi nastupila i bez studentskih prosvjeda, ali ovi događaji, potaknuti tragedijom u Novom Sadu, svakako su ubrzali njegov kraj”, kaže Gujaničić.
Što se opreza stranih investitora tiče, Gujaničić tvrdi da je on u takvoj situaciji normalan, ali ni tu nema neke dramatičnosti. U kontekstu problema stranih ulagača, nije iznenađujuće da je najveći problem na svojoj koži osjetio predsjednik Izvršnog odbora Generalija Dragan Filipović. Naime, nakon što se fotografirao na jednom od studentskih prosvjeda, “dohvatili” su ga se Vučićevi tabloidi i u nekoliko dana hajke proizveli potpuno shizofrenu situaciju koja je trebala “pothranjivati” narativ o stranom utjecaju na događanja u Srbiji.
Naposljetku se Generali osiguranje odlučilo povući iz rada Privredne komore Srbije i Udruženja osiguravatelja Srbije, nakon što su i jedna i druga organizacija odbile reagirati na tabloidne napade kojima je bio izložen Filipović. Fotografiju Dragana Filipovića sa studentskih protesta kojima je nazočio, provladini tabloidi Informer i Republika (Srpski telegraf) objavili su, optužujući ga da “hoće da ruši državu”. Na meti targetiranja koje je uslijedilo, našla se i sama kompanija kroz tekstove u kojima se neosnovano tvrdi da gubi tržište.
“Strane investitore u Srbiji rijetko ste čuli da kritiziraju domaće poslovno okruženje, s obzirom da su, barem oni veći, sve administrativne i druge probleme mogli riješiti jednim pozivom. To se naravno ne odnosi na većinu domaćih investitora koji su itekako svjesni problema ovdje, funkcioniranja pravne države i institucija. Stoga su domaća privatna ulaganja najslabija točka domaće gospodarske aktivnosti, dok su izravna strana ulaganja dobrim dijelom potpomognuta subvencijama i vjerojatno će presušiti s prvom većom gospodarskom krizom. Slučaj direktora Generalija samo je jedan od primjera koji pokazuje sliku domaćeg društvenog okruženja u kojem nije moguće pronaći konsenzus oko normalnih, malih stvari kao što je sloboda izražavanja i govora svakog pojedinca.”, ustvrdio je Gujaničić.
Upitna isplativost EXPO-a
Konkretno, srpski rast ne sadrži elemente privrednog razvoja jer nije održiv i ne nosi u sebi klice uspona na ljestvici tehnološkog napretka. Drugim riječima, srpski rast se ne zasniva na tehnološkom progresu, već na masivnim infrastrukturnim javnim investicijama koje su ujedno najznačajnije izvorište državne korupcije i kriminala. Isto tako, strane direktne investicije su radno intenzivne, niskog tehnološkog stupnja i zapošljavaju uglavnom jeftinu radnu snagu i masivno degradiraju prirodno okruženje.
“Naravno, s protokom vremena nepovoljni rezultati kleptokratskih, kriminalnih i korumpiranih režima postaju sve očigledniji. Stoga, kada su rezultati dobri, za to je zaslužan vođa, ali kada nastupe lošija vremena, kroz intenzivnu i agresivnu manipulaciju informacijama, vođa pokušava da zadrži popularnost tako što za nepovoljne rezultate okrivljuju vanjske neprijatelje ili bivšu vlast i unutrašnje izdajnike, strane agente i plaćenike”, napisao je nedavno za Nedeljnik Ognjen Radonjić, profesor ekonomije s Filozofskog fakulteta u Beogradu.
S Radonjićem se slaže i Gujaničić uz dodatak kako, kad se govori o srpskoj ekonomiji i standardu života, valja u obzir uzeti i inozemne doznake sve brojnije srpske dijaspore koja na taj način održava kakav-takav socijalni mir u Srbiji.
“Ekonomski model Srbije omogućuje iznimno jak tečaj dinara temeljen na velikom zaduživanju, priljevu izravnih stranih ulaganja i doznakama. Samo ovaj zadnji stup je siguran, s obzirom da sve više građana živi u dijaspori. No, prva dva stupa više su nego problematična, prvi zbog činjenice da veliki dio zaduživanja odlazi na megalomanske i neracionalne projekte, dok se dio stranaka povlači u nedostatku novih subvencija, krize u eurozoni, te relativno skupe i deficitarne radne snage. Relativno gledano, javni dug nije prevelik, ali ga treba paziti izračunati u odnosu na BDP izgrađen skupim infrastrukturnim projektima. Dodamo li tome krajnje dvojbenu isplativost projekta EXPO, Srbija nije daleko od ulaska u krizu održivosti javnog duga”, poručuje Gujaničić.
Možda je najbolja metafora realnog stanja srpske ekonomije Beogradska burza koja već godinama tavori na dnu i zapravo je strani investitori potpuno zaobilaze.
“Beogradska burza je u kontinuiranom kolapsu, praktički od svjetske ekonomske krize iz 2008. godine. Godišnji promet dionicama pao je na skromnih 20-30 milijuna eura, pa hoće li biti nešto manje ili više od toga, doista nije bitno. NIS je bio glavna dionica na domaćem tržištu, ali je i njegov promet pao 4-5 puta u odnosu na prve godine nakon uvrštenja, s obzirom da su investitori potpuno izgubili povjerenje u domaće tržište. Tome je svesrdno pridonijela država, točnije posljednji put kada je inzistirala da joj NIS isplati donaciju nakon rekordne dobiti u 2022., dok su mali dioničari ostali bez očekivane izvanredne dividende”, ustvrdio je Gujaničić, vjerojatno najbolji poznavatelj srpskog tržišta kapitala u posljednja dva i pol desetljeća.
Zapad drži Vučića
Zaključno, srpska ekonomija i njezino navodno blistavo stanje ne mogu biti argument Vučiću u pokušaju da ipak nekako opstane na vlasti. Puno se više Vučić može uzdati u potporu Zapada i gotovo svih ključnih međunarodnih čimbenika. Kao nikada prije, srpsko građansko društvo, studenti i oporba protiv sebe, osim autokratske vlasti, imaju i međunarodnu zajednicu.
Artikulacija ključnih političkih poruka i definiranje jasne agende prijelazne vlade koja mora pripremiti fer i slobodne izbore, ostaju najveći i najteži zadatak za one koji sada imaju veću potporu srpske javnosti od Vučića, a to su studenti. Ne uspiju li u tome, sav fascinantan trud i nesumnjiv rezultat u kontekstu buđenja građanske svijesti, mogao bi ostati bez konačnog rezultata.
