Polaganim koracima sa stotinu digresija u minuti, poput Joyceovog Uliksa, misli struje uzvodno i prate zadnje zrake sunca koje se polagano razlijevaju po vršcima velebitskoga grebena.
Razmišljajući o planini i planinarenju kao načelu života, kao o nečemu bez čega je potpuno nemoguće preživjeti sve suroviji i sve brži tempo života modernoga čovjeka, uobličavam svoje misli u riječi i rečenice kako bih svu ljepotu suodnosa s prirodom, a napose planinom, približila svima koji traže odmak i odmor od stresa, posla i svakodnevnih pritisaka. Mi, ljudi, kakvi već jesmo, teško se damo odlijepiti od nekih ustaljenih navika iako nam ne čine dobro i ne ispunjavaju nas potrebnim odmorom i mirom.
U svojoj srži, čovjek je biće prirode i sve su bolesti modernoga čovjeka počele onoga trenutka kada se udaljio od prirode, izgubio odnos s njom pa ga ni ispijanje kava po kafićima ni izležavanja po kauču ne čine odmornim i sretnim.
Planinarenje djeluje povoljno i pruža blagodati za čitavo čovjekovo biće i zdravlje, kako tijela tako i psihe; jača koštano-mišićni sustav, potiče rad endokrinog sustava i rad srca, povećava kapacitet pluća te općenito potiče jačanje imuniteta i osnažuje organizam.
Kretanje i boravak u prirodi poboljšavaju mentalno zdravlje, jačaju kognitivne sposobnosti; planinarenje poboljšava raspoloženje, umanjuje stres i tjeskobu koju život modernoga čovjeka svojim užurbanim tempom nameće, ukratko rečeno – planinarenje i poboljšava kvalitetu života, čini čovjeka zdravijim, sretnijim i potpunijim bićem.
Prvi planinari Balkana
Nigdje nisam upoznala i doživjela osjećaj slobode i sreće kao na planinskim proplancima, grebenčićima i vrhovima. Sve je čisto. I slobodno. Ništa niotkud ne guši, ne pritišće. Samo sloboda zove, kamo god pogledaš. I u čovjeku se tada rađa strahopoštovanje prema velebnosti i snazi planine. Ti, tako malen, postaješ dio njezine velebnosti. Nitko ne zna prigrliti čovjeka kao planina. Od prvih planinarskih koraka planina me uči više o meni samoj nego o sebi, uči o malenosti, ali i snazi koju, kao i svaki čovjek, nosim u sebi. Planina me uvijek ogoli, do kosti, do srži, suoči sa svim onim teretima koje ponesem, pa ih ostavim da se razliju po planinskim vodama i potocima, obogati me duhom i mišićima.
S obzirom na struku kojom se bavim, kao i osobni pjesnički poziv, teško mi je pisati o planini bez spominjanja nekih važnih imena povezanih s planinarstvom u Hrvatskoj. Prvi je od njih svakako Petar Zoranić koji je 1536. godine napisao “Planine”, prvu knjigu o planinama u povijesti svjetske književnosti i prvi hrvatski roman uopće.
A potom Dragojla Jarnević, ilirkinja, književnica, učiteljica i planinarka. Dragojla je bila buntovnica. Ona se još davne 1843. godine uspela kroz stijenu Okića i opisala taj uspon u svom Dnevniku koji je napisala. Kroz stijenu Okića u Samoborskom gorju uspela se bosa te se njezin pothvat smatra prvim penjačkim pothvatom u povijesti hrvatskoga planinarstva.
Davne 1874. godine osnovano je Hrvatsko planinarsko društvo što je Hrvate učinilo devetim narodom na svijetu i prvim narodom na balkanskim prostorima koji je imao svoje planinarsko društvo. Danas je krovna planinarska organizacija u Hrvatskoj HPS (Hrvatski planinarski savez) koji u svom savezu broji 279 planinarskih društava, 26 stanica Hrvatske gorske službe spašavanja te 13 stanica planinarskih vodiča. U okviru Saveza djeluju razne komisije: za planinarske putove, alpinizam, speleologiju, sportsko penjanje, vodiče…
Planinarska društva djeluju u velikom broju naših gradova, ali i manjih mjesta te svake godine u suradnji sa stanicama vodiča i HGSS-om organiziraju planinarske škole koje polaznicima nude obilje informacija o boravku u planinama, počevši od snalaženja u prirodi, meteorologiji, speleologiji, uporabi planinarske opreme, pa do važnosti poštivanja planine i njezinih uvjeta kako bi se boravak u planini učinio što ugodnijim i sigurnijim.
Markacija glavu čuva
Nije bez razloga planina imenica ženskoga roda i s njom nema šale. Uvijek treba poštovati vremenske uvjete i pohode planini prilagoditi svojim trenutnim sposobnostima, nikada se ne precijeniti.
Unutar planinarskog društva djeluju različite sekcije pa se većina polaznika planinarskih škola odluči za neki smjer u kojemu se najviše pronađu. Moj je odabir od samoga početka bila Markacistička sekcija koja djeluje u okviru matičnoga planinarskoga društva čiji sam član od 2012. godine. Markacisti su ljudi koji nam uz HGSS osiguravaju siguran boravak u planini; oni održavaju i čiste planinarske putove, obnavljanju izblijedjele markacije koje su svojevrsni vodiči ucrtani na kamenju i stijenama.
Markacija u planini glavu čuva. Taj crveno-bijeli kružni ili pojasni znak uvijek nam govori da smo na dobrom putu. Markacističke radne akcije s boravcima u planini po dva do tri dana zbliže nas s drugim planinarima, a planinari su uglavnom dobri, srdačni i veseli ljudi. Ponekad sam i sama, baš poput Petra Zoranića, pohodila planinu zbog nesretne ljubavi u nadi da će planina biti “pametnija” od mene i pronaći način da me oslobodi. Svaki put je i bila, uvijek sam osjećala kako me prigrli i kako iz njezina kamena crpim snagu za sve što me u nizini dočeka. Tako da svim onim dobrobitima planinarenja dodajem i liječenje slomljenoga srca.
Planina nam svakim boravkom otkriva sve više svoje ljepote i polako postaje dom, inspiracija bez koje je nemoguće živjeti. Istinska ljubav prema planini trajan je osjećaj, neprolazan. Tako je i kod mene…
Dijete sam Biokova, Svetoga Juru gledam od svojeg prvog plača, moje je srce biokovsko. Život me doveo Velebitu i njemu pripada moja duša, meka i prostrana. Na neki način, prednost je biti razapet između ove dvije moćne i velike dinaridske planine. Na kraju mi samo ostaje da vam poručim kako planina čeka da je otkrijte. Uzvratit će vam i nagraditi vas za svaki vaš korak.
