Vlasništvo i novac jedan su od temelja ekonomskog funkcioniranja civilizacije u kojoj živimo, iako antropolozi kažu da u ljudskom društvu to ne mora biti tako. Uloge vjerovnika i dužnika ljudima su poznate od pamtivijeka, baš kao i mjere kojima vladar ili zakonodavac uređuje njihove odnose, osobito u slučaju kada iz nekog razloga dužnik nije u stanju podmiriti svoj dug.

Dužnici poznati od pamtivijeka
Mjera primjerena robovlasničkom društvu bila je dužničko ropstvo te je to ujedno i najstarije poznato tzv. insolvencijsko pravo u našoj kulturi – toliko je ukorijenjeno da se dužničko ropstvo i danas koristi kao pojam, iako više u prenesenom značenju. Već ga u 18. stoljeću p.n.e. propisuje zakonik babilonskog vladara Hamurabija, a slične mjere primjenjivane su i u gradovima-državama antičke Grčke. Cijela obitelj dužnika koji nije mogao podmiriti dug – žena, djeca i služinčad – padala je u ropstvo vjerovnika sve dok dug ne bi bio podmiren njihovim fizičkim radom. U većini slučajeva takvo je ropstvo bilo ograničeno na razdoblje od pet godina (osim za sluge), a takve se robove nije moglo ubijati niti kažnjavati odsijecanjem udova. Obični robovi nisu uživali takvu zaštitu.

Često se spominju i Biblijski korijeni insolvencijskog prava zbog izričitog spominjanja otpisa dugova u Starom i Novom zavjetu. I danas zagovornici prava na otpis dugova u zakonodavnim raspravama citiraju npr. Ponovljeni zakon: 15,1-3 u kojem piše Na završetku sedme godine opraštaj dugove. Ta ista biblijska knjiga sadrži cijeli niz odredbi o zaštiti osnovnih životnih potreba dužnika, što u današnjim stečajnim postupcima pred sudovima, kao imovinu koju se izuzima iz stečajnog postupka, određuju suci prema propisima ili vlastitom nahođenju. Antički je Rim također detaljno uređivao odnose vjerovnika i dužnika, no s propašću rimskog carstva nestaje i njihovo pravo. Prvim zakonom o bankrotu smatra se onaj donesen 1542. godine za vladavine Henrika VIII. u Engleskoj. Taj je zakon bio namijenjen isključivo zaštiti vjerovnika, i to u poslovnim odnosima između trgovaca i obrtnika, odnosno poduzetnika, kako bismo ih danas nazvali. Zakon je propisivao rasprodaju dužnikove imovine radi podmirivanja dugova svim vjerovnicima u omjeru prema visini njihovih potraživanja, ali i zatvorsku kaznu za dužnika. Otpis dugova nije bio moguć.

Zakon i praksa nastavili su se razvijati proširivanjem primjene na nove kategorije građana te postupnim uključivanjem sve širih odredbi zaštite prava i dužnika, a ne samo vjerovnika, sve do britanske kolonizacije Amerike. Ratom za nezavisnost SAD-a dva su se zakonodavstva i sudske prakse nastavile neovisno razvijati. Bankrot je ušao i u Ustav SAD, neki kažu i zato što su dužnici iz Velike Britanije od svojih obveza bježali preko oceana u novi život. SAD su svoj prvi zakon o bankrotu donijele 1800. godine, a posljednji puta su ga revidirale 2005. godine. Danas Velika Britanija i SAD imaju najrazvijenije insolvencijsko pravo i praksu, što zbog najdulje tradicije i nije čudno.

Insolventnost potrošača sve češća pojava
Počeci insolvencijskog prava sasvim su jasno povezani s poduzetništvom. Svrha stečajnog postupka isprva je bila isključivo “higijenska”. Insolventne se poduzetnike, tj. one koji nisu bili u stanju podmirivati svoje obveze u ugovorenim rokovima, nastojalo po kratkom postupku ukloniti iz poslovanja i time omogućiti zdrave novčane tokove u gospodarstvu. Poslovanje u stanju insolventnosti i danas je u Engleskoj kazneno djelo, jednako kao i namjerni ili lažni bankrot. S vremenom je stečajni postupak postao profinjeniji i društveno osjetljiviji, pa su zakonodavci na raznim stranama svijeta sve više uzimali u obzir potrebu očuvanja poslovanja dužnika, te davanje prilike bankrotiranom poduzetniku da se nakon nekog vremena ponovno upusti u neki novi poduzetnički poduhvat. Postoje i znanstvena istraživanja koja dokazuju povezanost između “blagosti” ili “težine” stečajnog postupka za dužnika i poduzetničke vitalnosti gospodarstva neke zemlje.

No, posljednjih nekoliko desetljeća sve više zakonodavaca širom svijeta insolvencijsko pravo proširuje i na građane koji nisu poduzetnici. Razvojem tzv. kreditne industrije, razni oblici kredita postajali su sve dostupniji ne samo poduzetnicima i njihovim poduhvatima, nego i potrošačima, kupcima njihovih roba i usluga. Na razvijenim financijskim tržištima mogućnost zaduživanja postala je tolika da je prezaduženost gotovo postala životnim stilom cijelih slojeva građana, a stanovnici tranzicijskih zemalja, među kojima je i Hrvatska, sasvim predvidivo slijede te trendove. U stanju prezaduženosti, kada osobna zaduženost nepromišljenih, nepažljivih ili nedovoljno financijski educiranih građana sve više raste u nesrazmjeru s osobnim primanjima, sve su češći slučajevi nemogućnosti “servisiranja” vlastitih kreditnih zaduženja. I tako nastaje tzv. insolventnost potrošača, pojava kojim se sve više bave udruge za zaštitu potrošača, sindikati, političke stranke i zakonodavci u Europi, uz često prebacivanje loptice odgovornosti s potrošača, preko agresivnih davatelja kredita u trci za profitom, na spore regulatore. Baš zato što odgovornost nije samo na jednoj od te tri strane, danas smo u Europi svjedoci velike debate o odgovornom kreditiranju i potrebi za financijskim opismenjavanjem, te cijelim nizom mjera za rješavanje prezaduženosti koje nude vlasti, profitni i neprofitni sektor.

Primjerice, prezaduženim građanima Velike Britanije na raspolaganju je posebna državna agencija (www.insolvency.gov.uk) i cijeli niz profitnih i neprofitnih organizacija koje im pomažu u rješavanju problema prezaduženosti. Mjere koje su im na raspolaganju kreću se od neformalnih dogovora s vjerovnicima, preko neformalnih planova upravljanja dugovima putem specijaliziranih neprofitnih organizacija, formaliziranih dobrovoljnih sporazuma koje provode profitne organizacije uz naknadu, upravnog postupka kojeg provode lokalne vlasti, do stečajnog postupka kojeg provode sudovi. Uz to, i sama kreditna industrija nudi niz proizvoda namijenjenih upravo prezaduženima: od restrukturiranja postojećih dugovanja do konsolidacijskih kredita. Dakle, osobni stečaj samo je jedno od mogućih rješenja – za dužnika i vjerovnika krajnje, najskuplje i najozbiljnije po posljedicama, stoga i namijenjeno samo najtežim slučajevima. Uz Veliku Britaniju, osobni stečaj i druge zakonske mjere za rješavanje insolventnosti potrošača već imaju ili su posljednjih godina znatno izmijenili Njemačka, Francuska, Belgija, Irska, Španjolska, Luksemburg, Nizozemska, Danska, Malta… Najnoviji i nama možda najbliži primjeri su Češka, koja je nakon višegodišnje rasprave prošle godine uvela osobni stečaj u novom Stečajnom zakonu, te Slovenija, koja osobni stečaj uvodi od ove godine.

Stečaj fizičkih osoba u Hrvatskoj još uvijek nije uređen
Prvi stečajni zakon na našem području donesen je u Banskoj Hrvatskoj 1857. godine, a uređivao je stečaj nad imovinom fizičkih osoba. Kasniji zakoni, po uzoru na austrijsko zakonodavstvo, uz stečaj nad imovinom fizičkih osoba uredili su i stečaj nad pravnim osobama. No, za vrijeme socijalističkog političkog sustava u bivšoj državi dolazi do prekida tradicije insolvencijskog prava u Hrvatskoj i stečajevi kao praksa nestaju. Najnoviji hrvatski Stečajni zakon, koji je na snagu stupio 1997. godine i do sada je više puta mijenjan, uz stečaj pravnih osoba uređuje i stečaj dvije kategorije poduzetnika – fizičkih osoba: obrtnika i trgovca pojedinca. Osobni stečaj, tj. stečaj fizičkih osoba koje nisu poduzetnici nego bi se mogle svrstati u kategoriju građana ili potrošača, u Hrvatskoj još uvijek nije uređen. Izgleda da je prilikom donošenja tog zakona kod njegovih tvoraca i zakonodavca prevladalo mišljenje da u Hrvatskoj situacija nije zrela za uređivanje postupka rješavanja insolventnosti potrošača.

No, u međuvremenu su objavljivana mišljenja prema kojima se zbog rasta potrošačkog mentaliteta i tendencije suvremenih europskih zakonodavstava može očekivati da će se uskoro i kod nas uvesti mogućost provođenja stečaja nad imovinom svih fizičkih osoba. Najviše je pažnje privukla sindikalna inicijativa početkom 2007. godine koja je – za sada – zaključena izmjenama Ovršnog zakona, ali ne i Stečajnog zakona. No, očito je da trenutačna globalna i domaća gospodarska kretanja ukazuju na to da se bliži vrijeme za razmatranje i rješavanje problema insolventnosti potrošača i u Hrvatskoj.

Nenad Maljković, Svijet osiguranja