Hrvatska se nije svrstala ni uz Rusiju, ni uz Ameriku

Autor: Tomislav Klauški , 29. lipanj 2007. u 06:30

Energetski summit jugoistočne Europe potvrdio je status Hrvatske kao točke stabilnosti u regiji, kao partnera s kojim se računa

Što Energetski summit znači za vanjskopolitički položaj Hrvatske?
– Najkraće rečeno, Energetski summit jugoistočne Europe potvrdio je da se Hrvatska u ovome dijelu svijeta etablirala kao nesporna točka stabilnosti, kao partner kojega se uzima u obzir i s kojim se računa. Ukratko, već i sama činjenica da je summit održan u Zagrebu, da su se odazvali predstavnici svih pozvanih zemalja, u golemoj većini šefovi država i da je došao i ruski predsjednik kao poseban gost potvrda je ugleda što su ga i Hrvatska, ali i predsjednik Mesić izborili na međunarodnoj sceni. Trenutak sazivanja summita bio je dobro odabran, tema je bila dobro odabrana, a izlaganja su bila sadržajna.

Znači li to da se Hrvatska uspješno svrstala između Amerike i Rusije?
– Nema ama baš nikakve potrebe da se Hrvatska svrstava bilo na jednu, bilo na drugu stranu, a jednako tako nema ni potrebe da traži svoje mjesto negdje u sredini – kada već razgovarate u ovakvim kategorijama. Vrijeme bipolarizma je prošlo. Svjetska scena danas se formira na nekim drugim osnovama. Inače, dobro je poznato da predsjednik Mesić vrlo često naglašava spremnost Hrvatske da gradi i razvija dobre i uzajamno korisne odnose sa svima koji su spremni takve odnose razvijati s nama. Naravno, na osnovama pune ravnopravnosti. To, svakako, vrijedi i za područje energetike gdje smo mi, doduše, primarno u ulozi kupca, a druga strana u ulozi prodavatelja, što, međutim, ne znači da jedni samo traže, a drugi samo daju.

Kakve su bile reakcije europskih zemalja i SAD-a na summit?
– Još za vrijeme priprema summita bilo je primjetno zanimanje kako SAD-a, tako i ključnih zemalja EU, ali i nekih izvaneuropskih zemalja za sastanak, a osobito za dolazak predsjednika Ruske Federacije. Ako ste svojim pitanjem namjeravali aludirati na mogućnost bilo kakvoga protivljenja održavanju summita, moram kategorički reći da takvih reakcija nije bilo ni s koje strane. Napokon, zašto bi ih i bilo? Legitimno je pravo Hrvatske da dobavlja energiju i energente kako bi zadovoljila svoje potrebe, a jasno je da ćemo se opredjeljivati prema gospodarskim kriterijima – prema ponudama koje imamo i prema cijenama koje se traže.

Kako je predsjednik Putin primio hrvatski stav u vezi s neovisnošću Kosova?
– Cijeli susret i razgovor predsjednika Mesića i predsjednika Putina protekao je u atmosferi potpune otvorenosti koja podrazumijeva da se iznose i stanovišta koja nisu nužno podudarna. Napokon, susreti državnika – uz ostalo – služe i tome da se razmijene mišljenja o svemu što bi dvije strane moglo zanimati, ne samo o onome u čemu se potpuno slažu.

Kako komentirate odluku Europskog vijeća da su Hrvatskoj otvorena vrata da postane 28. članica EU?
– Ne iznenađuje me. To je bilo logično očekivati mada je s nekih dosta visokih mjesta u europskoj hijerarhiji bilo i drukčijih signala. Čak i da nije došlo do dogovora o dokumentu koji se sada više neće zvati ustav, siguran sam da bi se našla mogućnost da se Hrvatskoj priznaju i honoriraju napredak i rezultati što ih ostvaruje na svojem putu prema punopravnome članstvu u Europskoj uniji. Naravno da takvu jasnu najavu treba pozdraviti, ali – ponavljam – ne iznenađuje me. Europa nas jednostavno ne može izbjeći. A i ne želi.

Što isprika Borisa Tadića znači za Hrvatsku?
– Isprika predsjednika Republike Srbije nešto je što svatko dobronamjeran u Hrvatskoj može samo pozdraviti. Naravno, uvijek ćete imati i one koji će sumnjati u iskrenost, koji će govoriti kako “ne treba vjerovati ničemu što dolazi iz Beograda”, koji će tražiti nešto više ili nešto drugo. Srećom, takvih je sve manje. Srbija i Hrvatska upućene su na suradnju – u vlastitom interesu, ali i u interesu regije. Predsjednik Tadić to je spoznao i u skladu s time je i postupio. Moram reći da je to upravo u ovome trenutku, s obzirom na konstelaciju snaga na unutarnjoj političkoj sceni Srbije, hrabar korak.

A kako će se Hrvatska postaviti prema njegovu stavu da osudi hrvatske zločine u Domovinskom ratu?
– Zločini su se na žalost dogodili, a vremena kada se tvrdilo da Hrvat koji se brani ne može počiniti zločin su iza nas. Dakle, Hrvatska priznaje da je bilo onih koji su, skrivajući se iza njezina imena, počinili zločine. Hrvatska, naravno, te zločine osuđuje. To nije ništa novo. Predsjednik Mesić dosljedno se zauzima za kažnjavanje počinitelja ratnih zločina i za individualiziranje odgovornosti, odnosno krivnje za njih, kako se ne bi upalo u zamku kolektivne odgovornosti. Htio bih naglasiti, jer s tim se uporno manipulira i ima ljudi koji su skloni tome nasjesti, kako priznavanje zločina počinjenih na hrvatskoj strani ni na koji način ne dovodi u pitanje legitimitet vojnih akcija na rubu kojih ili nakon kojih su takvi zločini počinjeni.

Komentirajte prvi

New Report

Close