U trećem dijelu serijala o obiteljskom nasljeđivanju poslova pronašli smo još nekoliko vrlo zanimljivih sugovornika. Svi su prijenos biznisa već obavili i pomno prate kako nasljednici napreduju.
Ivan Katavić, vlasnik križevačkog trgovačkog lanca KTC, biznis gradi još od 1992. Krenuo je sam i razvijao tvrtku u uvjetima kada je zemlja prolazila rat, tranziciju, razne ekonomske i socijalne krize, širio je poslovnu nišu i izvan same maloprodaje, a uvijek se držao svoje odluke da će nastojati da KTC bude obiteljska tvrtka, iako na tome nije želio i inzistirati i nametati to kao obvezu sinovima. Pamti se tako i da je odbio izdašnu ponudu tadašnjeg lidera u trgovini Ivice Todorića, koji je svojevremeno bacio oko na KTC. Danas su njegovi nasljednici, sinovi Ivica i Siniša, već su preuzeli ‘kormilo’, a samo preuzimanje, kaže Katavić, dobro funkcionira.
“Uspio sam ukomponirati sjajnu predsjednicu uprave Daliborku Kranjčić i njih dvojicu u Nadzornom odboru, a sa mnom se sastaju jednom tjedno i razgovaramo o svemu, o planovima i onome što se događa na terenu. A kad se sve dobro postavi, rezultat ne može izostati”, započinje ovaj poduzetnik priču o svom iskustvu prijenosa posla. Sinovi su se godinama pripremali, od studija ekonomije do postupnog uključivanja u posao, a zaposleni su već i neki od unučadi. Katavić ih ima šestero i još dvoje praunučadi. To je, kaže, na neki način i znak da će se KTC održati i dalje razvijati kao obiteljska tvrtka, naravno, sa sjajnim menadžerskim timom.
KTC odudara po mnogočemu od ostalih trgovaca na hrvatskom tržištu. Svoj razvoj temeljio je samo na organskom rastu, a uz trgovinu pokriva i niz drugih djelatnosti, ugostiteljstvo, poljoprivredu i turizam, ima i benzinske pumpe, te su svi i međusobno povezani. Specifičan je KTC i po odnosu prema zaposlenicima, kojih u 27 gradova gdje posluje ima više od 1,7 tisuća.
KTC je, naime, prvi trgovački lanac u Hrvatskoj koji je još 2020. u cijelosti ukinuo rad nedjeljom, dakle i prije nego je zakonski ograničen broj radnih nedjelja, s tim da su u KTC-u neradne sve nedjelje u godini. Logika ovog vlasnika bila je da zaposlenici, među kojima je gotovo dvije trećine žena, zaslužuju jedan dan provesti s obitelji. Jedan je od konkurenata u maloprodaji koji isplaćuje najveće plaće, a među domaćim trgovcima, uspoređuju li se Finini podaci iz godišnjih financijskih izvješća, one su u KTC-u i najveće. Treća značajka kojom se izdvaja od ostalih je teritorijalna pokrivenost. Naime, jedan je iz grupacije najvećih trgovačkih lanaca, no jedini koji nije aktivan i na području glavnog grada.
“Mnogima je to čudno da nismo prisutni u Zagrebu, ali moj je stav da nema svrhe ići u investiciju za koju je potreban prostor od 20 tisuća kvadrata plus parking, a to znači velik financijski napor na tržištu gdje je ogromna konkurencija i pitanje je bi li nam se to isplatilo. Mi smo išli drugim putem i to se pokazalo dobrim”, kaže Katavić.
Priča koja seže u 1773.
Hoće li sinovi nastaviti tim putem? Razvoj, kaže, imamo u planu, ali o svemu uvijek treba razgovarati i sve dobro planirati. I uvijek sačuvati ono što si dosad stvorio.
“Dobro poslujemo i nikom ništa nismo dužni, nismo opterećeni time da moramo biti najveći trgovac. Razgovaramo o novim investicijama, ali smo uvijek vodili računa da ne srljamo. Naš je stav da se uvijek može sačekati s ulaganjem i nigdje nam se ne žuri”, dodaje Katavić, podvlačeći kako je najbitnije pravilo kojeg se on držao, a tako je naučio i sinove, da se nikome ne duguje i – nikad ne ići mimo svojih mogućnosti.
Svojim sinovima, kaže na kraju, jedini savjet koji može dati za njihov daljnji poslovni i životni put isti je koji je i njemu dala njegova majka kada je krenuo od kuće na školovanje. Rekla mu je “dabogda se ti ne vratio ako se vratiš da me osramotiš”. “Ja sam se toga držao”, zaključuje Katavić.
Kad je o investicijama i razvoju, sličan pristup ima i bračni par Gavrilović. Đuro i Greta Gavrilović posao su već prepustili sinu jedincu, Georgu, i to, kaže Greta Gavrilović, na njegovu inicijativu.
Ova obiteljska poslovna priča godinama je plijenila pozornost zbog nastojanja da se vrati i podigne tradiciju koji je petrinjska mesna industrija gradila generacijama, a koja im je s komunizmom i oduzimanjem tvornice bila prekinuta. Počeci ove duge tradicije Gavrilovićevih seže još u 1773., kada nakon protjerivanja Turaka Marija Terezija Petrinju određuje za središte mesarskog ceha za cijelu Vojnu krajinu, a Gavrilovići su bili jedni od osnivača. Iduće generacije proizvodnju mesa šire i na pekaru i mlinove, te kožaru, a u sudski registar tvrtku upisuju krajem 1889.
Nakon što im je nakon Drugog svjetskog rata oduzeta tvornica i pretvorena u društveno vlasništvo, obitelj odlazi u emigraciju, kasnije se otac, Đuro II, vraća i radi u de facto vlastitoj tvrtki, a s 1991. sin Đuro III počinje bitku za povratak tvornice, koja je u stečaju i Đuro Gavrilović je najprije otkupljuje, te dok mu je nedostupna i pod okupacijom proizvodnju realizira u Zagrebu. U posjed petrinjske tvornice dolazi tek 1995., a proizvodnja starta dvije godine kasnije nakon ulaganja u zastarjelu tehnologiju. No, kreće i bitka za djedovinu zbog optužbi da je tvrtku premalo platio. Ta priča imala je i sudski epilog, za koji danas Gavrilovići kažu da su zadovoljni dobivenom pravdom.
Greta i Đuro Gavrilović u prvoj su polovici svojih 80-ih godina, trenutačno uživaju u zasluženoj mirovini, u kući u Floridi. A ovih dana vraćaju se u Hrvatsku, zadovoljni jer je njihov posao preuzeo sin. I ne samo preuzeo, nego, kako se ponosom kažu, učinio još boljim.
“U našem slučaju dobro je to što smo imali samo jednog sina, jer vjerujem da je kod onih koji imaju petero djece to puno složenije provesti, ima puno više dilema, razlika među njima i njihovim ambicijama. Mi smo u svakom slučaju zadovoljni, i više nego zadovoljni”, konstatira Greta Gavrilović, inače Bečanka iz obitelji koja je generacijama imala mesni obrt. Godinama je bila veliki pokretač i vrijedna karika u ponovnom razvoju ove mesne proizvodnje, kao i trgovačkog dijela posla u koji su ušli kada im je zbog dominacije Konzuma bilo otežano plasirati proizvode na police u Hrvatskoj, pa su preuzeli Dionu.
“Naše povlačenje iz posla bilo je logično, ali se dogodilo kada je sin to sam predložio. On je bio uključen u poslovanje još od vremena kad je počeo studirati. Tesao se, bio je vrijedan, a onda je samo jedan dan još 2011. došao k nama i rekao “ne može se imati dvoje gazda, to nije dobro za biznis”. Meni je to bilo drago čuti, jer, iskreno, osjećala sam da nas je vrijeme polako prešišalo, da se biznis mijenja, sve se drugačije dogovara i odvija, promjene se brzo događaju i potpuno prirodno – vrijeme je za nove snage”, kaže Greta Gavrilović i odmah uz osmijeh nastavlja: “Ja se još tu i tamo umiješam, to mi je u naravi”.
Savjet? Kontrola i odgovornost
Sin Georg ne voli puno izlaziti u javnost, no ona ne skriva zadovoljstvo njegovim angažmanom i rezultatima.
“Radi puno bolje od mene. Ja sam posao vodila kao kućanstvo, znate ono, ni kunu više trošiti nego što imam, kad ima novca se ulaže, kad nema, ne ulaže se”, dodaje Greta Gavrilović, ponosna i na četvero unučadi, koje, kaže, zanima biznis i ambiciozni su, a iako su još mladi, uče raditi i u McDonaldsu, za koji je u Hrvatskoj franšizu inače preuzela tvrtka Globalna hrana, čiji je osnivač sin Georg. Taj posao iz godine u godinu bilježi sve bolje rezultate i prihodima prestiže sam Gavrilović, a za razliku od proizvodnje legendarnih salama i kobasica, iz trgovine su se Gavrilovići postupno povlačili i sada imaju manji broj svojih trgovina.
“A što je moj savjet sinu? Ne smiješ nikad propustiti sve kontrolirati, inače ići kako netko drugi hoće. Uvijek moraš biti prisutan i imati sve konce, moraš biti odgovoran prema državi, familiji i sebi”, zaključuje Greta Gavrilović.
Danko Končar na hrvatsku je poslovnu scenu, pak, ušao puno kasnije od prethodne dvije obitelji, tek nakon 2000. Njegov životopis uvijek su pratile kontroverze, zbog zatvaranja iz vremena socijalizma, dok je radio za Jugoturbinu, za koju je nastavio raditi i nakon izlaska iz zatvora. Svoj prvi kapital, kako nam je u jednom intervjuu otkrio, stekao je još krajem 1980-ih,, radeći u Zagrebu za Gold Star, danas LG.
Poslovni put mu je, rekao je tada, bio pun uspona i padova, a digao se financijski na poslovima u rudarskom sektoru i kupnji dviju ruskih tvornica koje su prerađivale kromovu rudu. Kasnije je ulaganja preselio u Južnu Afriku, a zbog tamošnjih rudnika je i prozvan “kraljem kroma”. Tek potom je započeo s poslovima u Hrvatskoj. Ušao je najprije u kupnju nekretnina, uglavnom u Istri, potom u brodogradnju, metaloprerađivačku industriju, turizam, energetiku, pa na kraju i proizvodnju vina, te čak i u poljoprivredu. Istina od potonje, obnavljanja Genetskog centra i uzgoja svinja u Buzetu, nedavno je odustao, te je zapušteni kompleks prodao, no malo je poznato da on zapravo niti nije vlasnik “svog poslovnog carstva”.
Podjela po afinitetima
“U mom slučaju to je gotova stvar. Vlasništvo smo supruga i ja prenijeli na našu djecu još prije 15 godina. Osim Nenada, ostali su svi bili u Londonu, a kako su porezi na naslijeđe tamo enormni, 40%, već se naziralo i da slijedi Brexit, nismo željeli da se još što zakomplicira i zaključili smo da je bolje prijenos provesti što prije”, kaže Končar, koji je sada u 83. godini.
Podjela je, nastavlja, riješena tako da je svatko dobio nešto, po svojim afinitetima. Nenad, koji je u hrvatskim medijima i najeksponiraniji, ponajviše zbog Brodotrogira i Adriadiesela, preuzeo je industriju, odnosno tvrtku Jadranska ulaganja. Kćeri Simonu i Lenu zanimao je turistički dio portfelja, pa je prva preuzela LMS, a druga LNS Investments. Drugi Končarev sin Ljubomir živi u Londonu.
“Ja sam de facto vlasnik samo jednog starog auta, istina Mercedesa”, smije se Končar, čiji vremešni ljubimac na četiri kotača ima 30 godina. Riješio se i privatnog aviona, u kojemu je, kako je svojedobno govorio, provodio najveći dio dana. Imao je svoj Learjet, ali se na kraju odlučio prodati ga.
“Skup je to užitak. Jedno vrijeme to ti nešto znači, no kad se izguštaš shvatiš da je to trošak od milijun eura i da to možeš bolje potrošiti,” kaže Končar.
Titulu ‘kralja kroma’ kojom je okrunjen u medijima od dolaska u Hrvatsku, kaže, nikad nije razumio, jer ne smatra se nikakvim kraljem. Ni poslovi u Hrvatskoj i ulaganja u nekretnine nisu tekli glatko, a posebice projekti iz privatizacije koji su kupljeni kao gubitaši i zahtijevali su velika ulaganja.
“No, kreće se to polako naprijed. Nenad je sve bolji, trebalo mu je vremena da pohvata sve konce, sve tvrtke koje je dobio bile su ‘bolesnici’ i nije imao lak zadatak. Sada je to već stabilno, brodogradilište u Trogiru ima posla, Adriadiesel u Karlovcu još rješava repove, ali sve u svemu, stao je na noge i zadovoljan sam”, kaže Danko Končar.
Zadovoljan je kako idu i poslovi iz portfelja njegovih kćeri, a neki od njih razlog su i što ga je proteklih dana bilo teško stići za duži razgovor, jer je jurio s jednog sastanka na drugi. Iz vinarije “Capo” u okolici Brtonigle, u kojoj proizvode, kako kaže, sjajna vina, do hotela Heritage&Resort hotel Monumenti u Puli koji je prošli tjedan dobio kategorizaciju pet zvjezdica i sprema se na prvi prijem gostiju.
