13. listopad 2006.| Teuta Franjković
Zagreb je po provodu bolji od Beča, a pomalo ga stiže i trgovinama
Kratki posjet Beču doveo je do zaključka da se Zagreb više trudi, da ima ljepše hotele i čistije ulice. Izbor zagrebačkih trgovina je sve bolji, a o mjestima za izlazak da ne govorimo
Prošao je tako još jedan Cro-a-Porter, ja sam se zaljubila u Hippy Garden rockersku kolekciju i zatim otišla u Beč - reklo bi se nekadašnju prijestolnicu Austro-Ugarske. Putovanje je prije svega bilo poslovnog karaktera. Volksbanka je uvela nov način poslovanja pa su nas pozvali da vidimo. Vrlo ljubazno od njih, pomislila sam a u glavi brojala preostale eure od dnevnice i plaće. Stvar broj jedan, koju znaju veći klinci u vrtiću (ali očito ne i ja): nikada ne mijenjajte kune u eure na slovenskoj granici. Jer tih dvadesetak eura koliko tvrde da im je provizija, garantirano će vam usfaliti za nove cipele/upad u klub/kartu za Picassa (zaokružiti odgovarajući odgovor). Do Beča vam cestom treba oko četiri sata no kada se vozite u autobusu punom pušača ovisnika i gladuša - stanke i pauze su više nego česte. Sam ulaz u Beč nije me fascinirao. Zapravo, mislila sam da se vozač okrenuo i vratio u Zagreb. Trgovački centri predvođeni drvnom industrijom, dimnjaci, relativno grbave ceste - podsjetile su me malo i na postsocijalističko doba. Zapravo, već sam se na početku začudila činjenici kako je praški autoput (barem onaj do aerodroma) izvrsne kvalitete, a otkada su nam sredili Ljubljansku aveniju, i Zagreb se može pohvaliti kvalitetnim ulazom u grad. Nema veze, mislila sam. Dolazim u Beč, glavni grad Austrije, prave europske države. Grad ima 2,2 milijuna stanovnika, a njegovu se okrilju mogu naći brojni zabavni i kulturni sadržaji - bar sam tako pročitala u svim vodičima koji su dosad tiskani. Međutim, dojam koji Beč ostavlja na prosječnog državljana republike Hrvatske i nije tako blistav. Naš se hotel nalazio vrlo blizu glavne šoping ulice (hvala vam, o hvala, organizatori) Mariehilfestrasse. Preko puta hotela nalazio se cafe znakovitog imena: Lepa Brena. Naravno da smo odmah morali otići tamo. Očekivali smo sjaj, kič, disko kugle i roza boju a našli smo odrvenjelu konobaricu (Srpkinja) i dva pijana penzionera (Turčin i Rus). Drveni stolovi, narančasti šank i socijalističko uređenje vratilo nas je u vrijeme iz kojega smo željeli pobjeći, a sve to u samom centru Beča. Tamo smo popili i najfiniju kavu koja je bila Franckova, a jedino što je bilo autentično bila je - muzika.