13. listopad 2006.| Teuta Franjković

Zagreb je po provodu bolji od Beča, a pomalo ga stiže i trgovinama

Kratki posjet Beču doveo je do zaključka da se Zagreb više trudi, da ima ljepše hotele i čistije ulice. Izbor zagrebačkih trgovina je sve bolji, a o mjestima za izlazak da ne govorimo

Prošao je tako još jedan Cro-a-Porter, ja sam se zaljubila u Hippy Garden rockersku kolekciju i zatim otišla u Beč - reklo bi se nekadašnju prijestolnicu Austro-Ugarske. Putovanje je prije svega bilo poslovnog karaktera. Volksbanka je uvela nov način poslovanja pa su nas pozvali da vidimo. Vrlo ljubazno od njih, pomislila sam a u glavi brojala preostale eure od dnevnice i plaće. Stvar broj jedan, koju znaju veći klinci u vrtiću (ali očito ne i ja): nikada ne mijenjajte kune u eure na slovenskoj granici. Jer tih dvadesetak eura koliko tvrde da im je provizija, garantirano će vam usfaliti za nove cipele/upad u klub/kartu za Picassa (zaokružiti odgovarajući odgovor). Do Beča vam cestom treba oko četiri sata no kada se vozite u autobusu punom pušača ovisnika i gladuša - stanke i pauze su više nego česte. Sam ulaz u Beč nije me fascinirao. Zapravo, mislila sam da se vozač okrenuo i vratio u Zagreb. Trgovački centri predvođeni drvnom industrijom, dimnjaci, relativno grbave ceste - podsjetile su me malo i na postsocijalističko doba. Zapravo, već sam se na početku začudila činjenici kako je praški autoput (barem onaj do aerodroma) izvrsne kvalitete, a otkada su nam sredili Ljubljansku aveniju, i Zagreb se može pohvaliti kvalitetnim ulazom u grad. Nema veze, mislila sam. Dolazim u Beč, glavni grad Austrije, prave europske države. Grad ima 2,2 milijuna stanovnika, a njegovu se okrilju mogu naći brojni zabavni i kulturni sadržaji - bar sam tako pročitala u svim vodičima koji su dosad tiskani. Međutim, dojam koji Beč ostavlja na prosječnog državljana republike Hrvatske i nije tako blistav. Naš se hotel nalazio vrlo blizu glavne šoping ulice (hvala vam, o hvala, organizatori) Mariehilfestrasse. Preko puta hotela nalazio se cafe znakovitog imena: Lepa Brena. Naravno da smo odmah morali otići tamo. Očekivali smo sjaj, kič, disko kugle i roza boju a našli smo odrvenjelu konobaricu (Srpkinja) i dva pijana penzionera (Turčin i Rus). Drveni stolovi, narančasti šank i socijalističko uređenje vratilo nas je u vrijeme iz kojega smo željeli pobjeći, a sve to u samom centru Beča. Tamo smo popili i najfiniju kavu koja je bila Franckova, a jedino što je bilo autentično bila je - muzika.

Budimo realni - u Beču djevojka i nema gdje izaći. Klubovi su većinom zatvorenog tipa pa i ako uđete (jer ste vrlo lijepi pa vas pitaju jeste li model) teško da će vam se netko ponuditi da vam plati piće. Kokteli se kreću od deset eura nadalje pa tko voli nek izvoli. Ulazak u disko klub je također oko deset eura, a klubovi su većinom prazni. Da je neki Bečanin došao u Zagreb u petak navečer - jamčim da bi našao za sebe mjesto nezaboravnog provoda. Ovako je sve završilo ranim lijeganjem nakon izvrsnog Bellinija u šampanjskom baru (osam eura). Sjedima ja tako u Peek&Clop­penburgu i kupujem cipele, a odasvud me napadaju s čokoladicama i čašama šampanjaca. Ne, to nije san - to je bila moja realnost. Nakon iscrpljujućeg šopinga pokušavam naći nešto za jelo no osim McDonaldsa i sumnjivih uličnih prodavača hrane ne nalazim ništa. Bečani isto imaju subotnju špicu no ne sređuju se kao Zagrepčanke. Uglavnom, nisu me fascinirali. Zagreb se puno više trudi, hoteli su nam ljepši, ulice čistije a i grad sređeniji. Čak imamo i dobar izbor trgovina a o mjestima za izlazak da ne govorimo. Sve u svemu: bijah, vidjeh i dođoh doma. U srijedu me očekuje ekskluzivni događaj, nastup Fire of Anatolia. Riječ je o turskom plesnom pohodu na Zagreb - trbušne plesačice, derviši i opijajući ritam Orijenta spojeni u trenutno vodećoj svjetskoj plesnoj atrakciji. Fire of Anatolia upravo drži Guinnessov rekord za najbržu grupnu plesnu točku pa stoga smatram da je moja dužnost provjeriti taj spoj folklornih plesova Azije, Egeja, Mediterana i Balkana, jer prostor te prelijepe turske pokrajine stoljećima predstavlja most i susret, ali i bojno polje svjetova i kultura.

Niste pretplatnik?

komentari (9)

komentator09:14
14.10.06.

Poslovni dnevnik sam smatrao ozbiljnom novinom no s ovakvim člancima se možete izjednačiti s člancima trećerazrednog magazina čiji urednik čak ni ne pročita članak prije nego ga autorizira.


Gospođo Franjković, veću hrpu gluposti na jednom mjestu nisam pročitao. Da li ste sigurni da ste bili u Beču? Interesira me kojim putem ste ušli u Beč.

Savjetujem Vam da se sljedeći put pripremite za putovanje bilo kuda išli inače bi u svakoj idućoj metropoli mogli biti razočarani s nekoliko pijanaca u lokalnom kafiću.

I molim Vas budite toliko ljubazni i počnite razmišljati o tome da mnogo ljudi čita Poslovni dnevnik te da je mnogo njih u Beču bilo barem jednom, a jako puno ih je i živjelo u Beču tako da počenete koristiti pseudonim ukoliko mislite izgraditi iole dobru novinarsku karijeru pa makar ostali i na Dnevniku jedne šopingholičarke!

Drugi put kavu popijte u Naniniju, u centru grada.

juli11:55
15.10.06.

gospodina Komentatora bih obavijestio da postoje ljudi, vjerovao on to ili ne, koji, ovim ili onim polslom, idu u Beč, a da ih pri tom ne zanima Musikverain, Mozart i da ne svršavaju na sve ono što je predstavljala/ili nekima još uvijek predstavlja "gelbe und schwartze farbe unsere k&k "

komentator19:36
15.10.06.

Poštovani Juli,

možda ste sanjali o Musikvereinu i Mozartu, jer ne vidim gdje ih u tekstu spominjem. Vjerojatno ste se nadovezali na svoje misli koje na svu sreću ne mogu pročitati. A da postoje razno razni ljudi, to svakako vjerujem budući da ste i vi jed/an/na od onih kojima su namijenjeni članci autorice Franjković.

trader20:56
18.10.06.

upravo je nevjerojatna ignorancija autorice. Nakon ovakvog članka sve je moguće (u glavi autorice). Pa i da Hrvatska postane nuklearna sila :)
Citiraj Ubaci link Podebljaj tekst Nakosi tekst Podcrtaj tekst
broj znakova: 4000 Pošalji poruku